Razmišljam uoči nove godine. Razmišljam... Kraj sebe uvijek imam olovku i papir. Jer, književnik razmišljanjem rudari i tko zna što će, u tom kopajućem razmišljanju, iskopati. Pa, neka su olovka i papir tu, a iskopana dragocjena misao ne otprhne kao iznenadni fazan u polju. Koliko je samo ljudi igralo značajne uloge u momu životu – životnome filmu. Koliki su me obogatili, tekli usporedo sa mnom pojedinim dijelovima toka rijeke moga života. Neki, hvala dragome Bogu, uz uzajamno uvažavanje i potporu, teku i dalje.

S ljudima se može. Nažalost, sve je na ovome svijetu nekako udvojeno: Noć i dan, svjetlo i tama... A, čovjek je društveno biće. Družiti se želi, želi propitivati, zapažati, vidjeti... Današnji je svijet, više nego ikada, podijeljen na kreatore i predatore. Na žalost, vlast je u rukama predatora. Patnja i stvaranje u rukama kreatora. Ovi im dođu 'kao sol na ljutu ranu' i tu su da ono gotovo ugrabe i 'tuđim se perjem kite'. Ali, srećom, ne bude duga vijeka. Sve se laži razotkriju. A  ljudske sudbine? Sudbina tih kreatora, izumitelja, inovatora, puni su udžbenici, povjesnice. Za ove druge ne bi se ni znalo da nisu bili ovima prvima 'na zlo naginjuća' smetala. Zbog čega ovo pišem? Zbog toga što se još uvijek nadam da je ovaj svijet toliko sazrio, neki njegovi dijelovi već jesu, da se kao bolest liječe i otklanjaju svi ti predatori, a kao u sportu, na pijedestal podižu kreatori. Podižu i slave. Trebalo bi napraviti samo jednu studiju čime su se sve bavili neki umjetnici: samo da bi preživjeli. Pa, i danas se bave. Jedan od njih je prao mrtvace da preživi. A, oni su pokretali i pokreću svijet. Po njima se zovu ulice, trgovi... Bit će da su svi vjerovali u raj jer se ugodnoga života nisu naživjeli. Žive njihova djela. Govori se: što je njihova patnja bila veća, veća su i njihova djela. O nedjelima drugih, o njima ne bih. Dovoljno je reći što je govorio moj mudri did Nikola: „Postoji para od Boga i od vraga, tko je s kime stiče s njime je i troši.“ Tragom tih mudrih didovih riječi: čitam, gledam, zapažam, pišem... i samo jedno u novoj godini želim - prave ljude na pravim mjestima. Želim kreatore, želim, a 'okot od tmine' neka ostane u staroj godini i zajedno s njom i nestane, bude počišćeno, saprano, onako kako pometači ulica sa smećem čine jer, najgore smeće je čovjek-smeće. Daj nam u novoj godini, Dragi Bože, što više ljudi – Ljudi, onih za koje kažemo Čovik, a 'ljudosmeće' ostavi u staroj, ostavi pometačima takvoga smeća i Zemlja će biti urednija, čišća, zdravija... Mirisat će zdravošću!

Daj nam naše mlade natrag iz svih bjelosvjetskih gradova oboružane novim iskustvima i znanjima. Među njima su mnoge probitačne, vrijedne i educirane osobe. Odoše da se ne vrate ili ipak, vrate. I prije se išlo. Išli su ljudi da izbjegnu oskudicu, da imaju od čega živjeti i za one koji su ostajali čuvati dom. Sada ni pas ne ostaje za njima. Za njima zavija praznina. Gluhi krajevi, bezglasja s toliko upitnika - pitanja na koja se pokatkad zna odgovor. Rado ponavljamo duši bliske riječi: Dok je stvarao, Bog je Hrvatsku namijenio Sebi. Ljude koje imamo koje smo odgajali i školovali, uspijevaju svugdje pa malo čudno zvuči da se u svojoj zemlji ne mogu ostvariti/pronaći. Propuštene se prilike ne vraćaju, zvoni svakomu pametnom čovjeku i da, ako nešto ne učini mlad, zdrav i sposoban, željan društvene afirmacije, možda ostane tužan i neuspješan, životne mogućnosti otančaju. Onda se svatko sa sobom 'presabire'.

Odlaze, ali, nadajmo se, ne trajno... Dozovimo se i učinimo sve da tu našu pamet, naše kreatore dostojanstvenog života u demokraciji, Lijepoj Našoj, dozovemo da se vrate pa generacije iseljenih privučemo natrag Domovini. Oni nisu mrzitelji nego inventivni, radoznali ljudi koji mogu pomoći promijeniti mnogo toga nabolje. A s tom promjenom, povećanjem postotka kreatora, smanjit će se moć predatora, destruktivaca, mrzitelja. To želim u Novoj 2022. godini i svim novim koje su pred nama. Ništa ne može najednom, ali neka se, napokon, krene u smjeru sposobnih, marljivih... Vremena nema na pretek. Ako volimo Ljude/Čovika, naše obitelji i Zemlju, potrudit ćemo se i uvjeriti ih da razmisle, još jednom pročitaju srednjoškolsku lektiru i za sve građane Hrvatske Preradićevu svevremensku pjesmu Putnik.

... Ne idi, sinko, draga dušo / Ne id' od krova očinoga, / Tuđa zemlja ima svoje, / Ne spoznaje jade tvoje, / Tuđa ljubav ljubi svoga! ...

Možda tople pjesničke riječi iz pjesme „Putnik“ nadahnu povratak mnogih putnika.

...Tebi opet duša diše, / Tebi opet srce bije, Domovino, majko sreće, / K tebi opet sin se kreće, / Od radosti suze lije!...

Iz perspektive novih okolnosti življenja pomalo jest patetično, ali ništa manje aktualno i potrebno.

 

Nikola Šimić Tonin