Prikaz knjige: Jure Krišto, Partija, Udba i svećenička udruženja - UDBin elaborat o Udruženjima i drugi dokumenti, HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb 2014.

U svojoj opsegom maloj, nu zato ne i nevažnoj knjižici povjesničar Jure Krišto otvorio je cijeli niz historiografskih i političkih pitanja od ključne važnosti za nacionalnu povijesnu znanost, ali i za budućnost hrvatskoga naroda.

Dokumenti koje je objavio u drugom dijelu knjige nisu samo znakovita potvrda auktorove teze o ulozi jugoslavenske političke policije Udbe u stvaranju t. zv. svećeničkih "udruženja", poput sarajevskoga Dobroga pastira i zagrebačkoga Teološkoga društva Kršćanske sadašnjosti, nego i pokazatelj kako je povijesni narativ u interpretaciji novije hrvatske povijesti, što ga je pojedinim svećenicima nametnula KPJ ili su ga pak sami dragovoljno prihvatili, još uvijek živ.

Naime, unatoč danas mnogim poznatim povijesnim činjenicama o ulozi Udbe i njezinim ciljevima s Katoličkom Crkvom, jedan dio nekadašnjih članova "svećeničkih staleških udruženja" i njihovih pristaša nastavlja opravdavati utemeljenje tih društava. Iz nemogućnosti da priznaju bjelodane činjenice kao da u novim okolnostima i drukčijim metodama nastavljaju rad svojih utemeljitelja. To pak onda rezultira žilavom borbom za očuvanjem jugoslavenskoga komunističkoga povijesnog narativa i cijelim nizom interpretativnih historiografskih konstrukcija, koje se iz povijesne znanosti prenose u javni i politički diskurs, a onda i cjelokupan društveni život. Danas više ne toliko sjekirom i nabojem, ali svakako perom, slikom i tipkovnicom.

Udbin elaborat, kako je to utvrdio auktor, objavivši ga kao dokument svjedoči, što je KPJ htjela s Crkvom? Riječ je o tri ključne ključna cilja:

1. Onemogućavanje neprijateljske djelatnosti klera. Ubojstvima, suđenjima, nasiljem i drugim sredstvima komunisti su Crkvu kao i narod potpuno ušutkali i stjerali u strah. Zato je, smatra Krišto, optužba za neprijateljsku djelatnost služila tek kao početni korak u uspostavi nadzora nad društvom, Crkvom i religijom općenito.

2. Diferencijacija klera, što je značilo stvaranje razdora u Crkvi, ponajprije formiranjem skupine svećenika, koji će se protiviti biskupima, a najveći uspjeh Partije i Udbe u tom je bilo formiranje svećeničkih staleških društava, čiji članovi nisu slušali biskupe, a Udbi su služili za špijunažu biskupa i drugih svećenika koji nisu bili čanovi udruženja.

3. Personalno i materijalno slabljenje Crkve, čemu je služilo sustavno izvlačenje sjemeništaraca iz sjemeništa, bogoslova iz bogoslovija i svećenika iz svećeništva te stvaranje suradnika.

Sažimlje elaborat koji ilustrira da je Udba poduzimala iznimno snažne mjere u ostvarivanju svojih ciljeva - od portretiranja razloga za odlazak u sjemenište i bogosloviju, karaktere tih ljudi, njihove slabosti i sklonosti preko uvlačenja u Udbinu mrežu do iznuđivanja pristanka na suradnju.

Osim opće kontrole nad crkvenim službenicima i obredima, kao najdrskiji pothvat Krišto navodi plasiranje svojih suradnika u sjemeništa kako bi ostali na tom zadatku sve do svećenstva i nastvaili napredovati u crkvenim službama.

Kad je pak riječ o diferencijaciji u Crkvi preko svećeničkih udruženja, Udbin elaborat ne ostavlja ni malo dvojbe oko toga da je inicijativa oko stvaranja udruženja Udbino djelo, osim kad je u pitanju Ćirilometodsko udruženja u Istri.

Svrha pak osnivanja tih udruženja bilo je stvaranje dvaju tabora u Crkvi - lojalnih svećenika režimu i s druge strane, crkvene hijerahije s t.zv. reakcionarnim dijelom svećenstva.

Udruženja su ispunjavala i druge ciljeve koje je Partija imala s Crkvom - stvaranje sukoba unutar crkvene hijerahije i produbljivanje otpora prema crkvenim službenicima, ali i sudski progon t. zv. reakcionarnih svećenika.

Udruženja su, prema svjedočenju Udbinih stručnjaka, bila najviši oblik obavijesnoga rada. Osim Udbinih dokumenta, koji kao povijesni izvori svjedoče znatnu ulogu tajnoga redarstva u osnivanju udruženja, katolički biskupi su bili uvjereni da je iza organiziranja tih društava stajala politička vlast, koja je na temeljima ideologijskoga programa željela njima kao sredstvom stvoriti razdor u Crkvi, a u konačnici ostvariti odcjepljenje Katoličke Crkve u Jugoslaviji od Rima.

To se ponajprije odnosi na Udruženje "Dobri pastir" i "Teološko društvo Kršaćnska sadašnjost" (TDKS), što auktor, osim Udbina elaborata, ilustrira i cijelim nizom drugih dokumenta. No vratimo li se na Udbin elaborat, koji nije samo svjedok poticanja na osnivanje svećeničkih udruženja preko kojih se rušila Katolička Crkva, on je i svjedok jednoga mračnog i olovnoga vremena, u kojem je komunističko tajno redarstvo, odnosno Udba, praktično primjenila preko spomenutoga elaborata cijeli niz zločinačkih metoda, očito pokupljenih iz zloglasnih priručnika, a koji retorikom, metodološkim postupcima nisu daleko od Komunističkog manifesta, Lenjinovih proglasa i Staljinove prakse.

Bitno je naglasiti kako je auktor knjižici od 154 strnice, osim predgovora, napisao i uvodnu studiju (36 str.), u kojoj ne samo da obrazlaže i raščlanjuje priložene dokumente, nego i razgoljuje jugoslavenski komunistički narativ novije hrvatske povijesti vezane uglavnom oko državnosti Nezavisne Države Hrvatske.

Povijesnim činjenicama pobija komunističke konstrukte, izvlači na čistac njihove ciljeve, metode u osvajanju i očuvanju vlasti te napokon nastojanja za posvemašnjim nadzorom i totalitarnom kontrolom nad cjelokupnim individualnim i društvenim životom.

Krišto otvara pitanje i uspostave interpretacijske paradigme novije povijesti, jer smatra kako jugoslavenskim komunistima ni dočega nije bilo toliko stalo, koliko do interpretacije povijesti, u čemu je upravo Udba davala golemi doprinos. Podsjeća kako je KPJ od početka svoga angažmana u ratu imala široku listu "narodnih neprijatelja", načinjenu prema Kominterninu predlošku, a prema ideološkoj matrici i boljševičkoj praksi, Partiji nije bilo dovoljno neprijatelja pobijediti, nego ih je, argumentira Krišto, trebalo i fizički eliminirati.

Naglašava značenje Brozove preporuke o nemilosrdnom uništavanju, strijeljanju i objavi imena t. zv. narodnih neprijatelja, što je bio uobičajeni obrazac po kojem su partizanske jedinice postupale.

Osnivanjem pak predstavnika t. zv. narodne vlasti, narodnih organa, odnosno političkih komesara, potom i NKOJ te 13. svibnja 1944. OZN-e bio je i formalno uspostavljen represivni zločinački aparat.

Ozna je u svom poslu rabila sustave doušništva, uhićenja, zatvore, logore, suđenja, osvetnička kažnjavanja, pojedinačne i masovne likvidacije bez suđenja, što je Partiji služilo za uklanjanje svake vrste oporbenjaštva.

Krišto tvrdi kako je u eliminaciji neprijatelja KPJ bilo jednako važno i ovladavanje duhom, zašto je trebalo, kako kaže, ponuditi novo tumačenje povijesti. Nu Hrvatima je, tvrdi Krišto, zaista bilo teško ne smatrati partizansku borbu protuhravtskom rabotom, budući da su Srbi bili izrazita većina u njihovim redovima, a čija je borba bila uperena na uništenje hrvatske države ma "kakva god bila".

Argumentira kako je velika većina hrvtskoga naroda htjela svoju nezavisnu državu pa je i pozdravila njezinu uspostavu. Navodi kako su i bh. muslimani bili za tu državu, premda se njihovo oduševljenje, smatra Krišto, nije moglo mjeriti s onim katoličkih Hrvata.

Također je, drži, i među hrvatskim Srbima bio nemali broj onih koji su prihvaćali tu državu, pa upravo zato smatra kako je ustaška politika bila kratkovidna. Naglasivši kako su mnogi iz HSS-a pozdravili uspostavu NDH te da su i malobrojni komuinisti bili za nju, ističe kako se u tom smislu može reći da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio u pravu kad je iznio svoj dojam da se hrvatski narod plebiscitarno odlučio za svoju državu.

Ocjenjuje kako narod nije odobravao ustašku politiku, niti je smatrao da je vlast nepromjenjiva, te naglašava kako je tom narodu bilo stalo do države, jer druge nije imao.

Ta je, kakva god bila, bila u opsnosti pa najveći dio hrvatskoga naroda nije bio za njezino rušenje, jer je tada postoja samo četnički plan za rušenje hrvatske države. Upravo zato, po Krištinu mišljenu, ni poziv na oružani ustanak na dan njemačkoga napadaja na SSSR nije bio odobravan pa je protumačen kao ustanak protiv hrvatske države.

Zato su komunisti u svoje redove privlačili gotovo isključivo Srbe pa je u pokretu prevladalo izjednačavanje četnika i partizana. Nasuprot gotovo plebiscitarnoj potpori stvaranja hrvatske države Krišto dovodi u pitanje legitimnost Brozove komunističke Jugoslavije.

Osporavanje legitimnosti vidljivo je u činjenici da su cjelokupnu vlast preuzeli komunisti, a oni koji nisu bili s njima predstavljali su protunatrodni elemenat, odnosno snage reakcije. Narod pak u čije su ime navodno vladali nije ni o čemu odlučivao. Kako bi opravdali svoje postupke nastojali su preuzeti kontrolu nad dušama i mišljenjem, a što zbog osvete, što zbog eliminacije moguće oporbe fizički su uništili najvitalniji dio hrvatskoga naroda.

Sažimljući hrvatsku povijest zadnjih stotinjak i nešto godina u dvije suprotstvaljene hrvatske priče, koje uvjetno naziva naziva partizansko-komunističkom i ustaško nacionalističkom, auktor u uvodnoj, gotovo programatskoj studiji nudi razrješenje te nacionalne drame na temelju međusobnih priznanja žrtava, koje su počinili u ostvarivanju svojih ciljeva.

Otklon od razdora i prevladavanje nacionalne dihotomije Krišto nudi u teološkoj i povijesnoj dimenziji. Teološka bi se, pojednostavljeno rečeno, sastojala u priznavanju vlastitih zločina, odnosno grijeha, što bi kod suprotnih strana trebalo potaknuti praštanje, a onda i međusobno pročišćenje kao preduvjet za zajednički budući nacionalni temelj, čije bi zajedništva bilo ne samo priznanje nego i poštovanje žrtava koje su počinili u ostvarenju svojih političkih ciljeva.

Ishodište povijesne dimenzije Krišto vidi u Domovinskom, odnosno obrambenom i ratu za neovisnost protiv Srbije i domaćih etničkih Srba, u kojem su zajednički sudjelovale obje strane.

Evo kako auktor sažeto gleda na sadašnje političko i duševno stanje hrvatskoga naroda te način na koji ga predlaže razriješti kroz, kako smatra dvije hrvatske priče.

1. partizansko-komunistička priča počinje tijekom 19. stoljeća i intenzivira se na početku 20. stoljeća, a još uvijek traje. Ona, smatra on, ide ovako: hrvatski narod oslobodio se tuđinskoga ugnjetavača i ujedinio se sa slavenskom braćom, Srbima i drugima, ali je tek pod vodstvom KPJ u borbi s fašističkim neprijateljem dostignuo u jugoslvaneskom bratstvu i jedinstvu svoje nacionalno ispunjenje.

2. ustaško-nacionalistička priča također potječe iz 19. stoljeća, ali je potiskivana i smatrana opasnom pa se danas ponovno pokušava afirmirati. Naime, riječ je o samosvojnom hrvatskom narodu, koji je, u nastojanju da se oslobodi stranoga tutorstva i ostavri državnu suverenost, napravio svoju najveću pogrješku tvrdeći da je jedan narod sa Srbima, ujedinvši se s njim u zajedničku državu. Iz te države u pogodnom trenutku, uz pomoć saveznika izišao je i stvorio vlastitu državu.

Krišto ocjenjuje kako u partizanskoj priči postoje nesigurnosti oko narodne suverenosti te da ujedinjavanje s drugim narodom, premda jezično bliskim, ne uvažava dugotrajne hrvatske težnje za vlastitom državom. U tom procesu komunisti su zločinima velikih razmjera zatrli ideju hrvatske države, a čak su zabranili i njezino spominjanje.

U uvjetno rečeno ustaškoj priči sve je usmjereno na stvaranje države pa u njoj, po Krištinu mišljenju, nedostaje činjenica da su ustaše pokušale ostvariti državu zločinom protiv onih koji su stajali na putu njezina ostvarenja.

Uza sve to, ako se priče razgole, Krišto smatra kako među njima postoji mogućnost približavanja pa prema tomu i u stvaranju toliko potrebnoga suglasja među Hrvatima. Tu mogućnost vidi u objedinjavanju i pomirbi dviju povijesnih priča priznanjem i poštovanjem žtrtve, jer smatra da u oba povijesna narativa nedostaje priznanje da su ideologije koje su pokretale povijesna zbivanja proizvodile mnogo žrtava.

Iskreno i pokajničko priznanje žrtava omogućuje sastavljanje nove hrvatske nacionalne povijesne priče, koja bi, kako smatra bila oblikovana ovako: Hrvati su dosta kroz povijest politički lutali, a najnovija stranputica bila je odluka o zajedničkoj državi sa Srbijom. U nastojanju da prekinu takav savez učinili su još veće pogrješke, sklapajući saveze sa zločinačkim režimima i sami čineći zlo. I jedni i drugi počeli su se osvješćivati kad ih je napala Srbija kojoj su se pridružili domaći etnički Srbi. Pobijedili su u nejednakoj borbi i postigli vlastitu državu, čime su se vratili u kulturno-civilizacijski krug kojeg su svojevoljno napustili.

Bitan preduvjet za tu novu priču stvoren je u obrambenom ratu za neovisnost, koji smo prozvali Domovinskim ratom.

Novost u odnosu na emigrantsku priču s kraja 60-ih ili Tuđmanovu priču o pomirbi, odnosno hrvatskoj sintezi tijekom 90-ih jest u tomu što Kriština priča sadrži u sebi već spomenute teološke argumente.

Valja podsjetiti kako je Udba već u samom začetku nositelje tih ideja zatukla, naprije potkraj 60-ih u Španjolskoj, a onda 1978. u Parizu. Tuđman je nakon smrti postao žrtvom t. zv. procesa detuđmanizacije.

Sve tri činjenice pokazuju, s jedne strane kako unatoč svemu postiji mogućnost sinteze, jer kad ne bi postojala Udba ne bi likvidirala njezine nositelje. Njezini drski zločini pak pokazuju koliko je tvrdokoran otpor stvaranju bilo kakve hrvatske sinteze, koja i jest bila uvjet stvaranja, a sada i opstanka hrvatske države.

Na kraju, čini mi se kako programatski tekstovi uglavnom, zbog svoga cilja i pojednostavljenja, ipak ne vode dovoljno računa o pitanju državnopravnih koncepcija dviju hrvatskih priča.

Naime, uza sve što je bilo, ipak se ne bi bilo teško pomiriti, priznati i međusobno oprostiti predstavnicima hrvatskih priča. U ovom slučaju t. zv. ustašo-nacionalistima i partizano-komunistima, kad bi u nositeljima partizano-komunističke priče prevladavala, umjesto jugoslavenske, regionalne, balkanske, hrvatska državnopravna koncepcija. A ona nažalost ne prevladava!

Kad je pak u pitanju historiografski narativ, njega bi trebalo pročistiti na razini znatnoga dijela hrvatske historiografije, jer konstrukti na koje Krišto upozorava u dijelu nedavne prošlosti, izlegli su se iz mnogi starijih konstrukata primijenjenih još na naše srednjovjekovlje. Metodološki pak, njabolji uvod u povijest novijeg vremena dao je gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović, upozorivši i na pitanje vjerodostojnosti povijesnih izvora iz komunističkoga razdoblja. Posebice iskaza, koje su pod različitim pritiscima i torturoma morali potpisivati zatočenici i žrtve jugokomunističkoga režima. Sve je to zadaća budućih naraštaja hrvatskih povjesničara, pa knjiga Jure Krište, osim novoga priloga vlastitom istraživanju "prešućene povijesti", slovi i kao mala lustracija, toliko potrebna za ozdravljenje hrvatskoga društva.

 

Mate Kovačević

Share
0