Predrag Kordić, Hrvatijada, ZIRAL – Zajednica Izdanja Ranjeni Labud, Chicago, 1986.

"Hrvatijada" Predraga Kordića (1915.-1996.) je po svojoj književnoj formi dramski spjev sastavljen od četiri čina, a čija se radnja po auktorovu navodu odvija u Europi, posebno u Hrvatskoj i traje od 20. do 25. stoljeća, ako ne i do kraja mnogih tisućljeća. Prvotno je objavljena pod naslovom "Slavoluk vrh ruševina" 1972.

Moglo bi se reći da je neizravno nastala kao pjesnikov odgovor na propast Hrvatskoga proljeća 1971. premda u sebi kao dramski velespjev sažimlje ideju cjelokupne hrvatske borbe za slobodu i državnu neovisnost. Zato njegovom dramom nastupaju povijesni likovi – Jure Francetić, Dragojlov, Grujić, Josip Broz Tito, Peko Dapčević, Ranković, Draža Mihajlović, Churchill, Hitler, Mussolini, Staljin, Rooswelth i njihovi vojskovođe te predstavnici različitih vjerskih zajednica, nu svi su oni tek nositelji pojedinih ideja, koje su opredmećivale zbilju i njezinu zločinačku jugoslavensku narav ili otpor tom zlosilju, koji se u zadnjem dramatičnom činu pretvara u apokaliptičnu stvarnost iz koje se općim narodnim ustankom rađa hrvatska sloboda.

Radnja prvoga čina vremenski je smještena na početak četrdesetih godina prošloga stoljeća, dakle, u vrijeme Drugoga svjetskog rata, koji je razorio tadašnji međunarodni sustav, a Hrvati su novonastalo stanje iskoristili kao prigodu za oslobađanje od jugoslavenske diktature. U prvom činu redaju se masovne scene, od narodnoga oduševljenje, ratnih pobjeda, stradanja i stalne nesigurnosti, nu vojničko umijeće i spremnost na žrtvu još uvijek održavaju vjeru u vlastitu narodnu opstojnost. U ratnim okolnostima, takvima kakve su bile potrebna je bila i na međunarodnom planu nacionalna afirmacija pa se radnja drame u drugom činu sa svojim protagonistima seli na Istočno bojište, na kojem se vode ljute bitke za prostor. U tim bojevima sudjeluju i hrvatski časnici, pješaštvo te zrakoplovstvo, koje se posebno isticalo u zračnim nadmetanjima s protivnicima. Sovjetske pobjede na Istočnom bojištu i ruski prodori u središnju Europu, mnoštva mrtvih, ozlijeđenih i stradalih na obje strane, radnju dramskoga spjeva vraćaju u Hrvatsku, gdje Tito sve snažnije preuzima konce ratne drame u svoje ruke.

Svaki čin kao da ima svoju miniapokalipsu, a njezine slike vraćaju nas politička izvorišta u Berlin i Rim te među savezničke vođe, koji ustrojavaju novi poratni svijet. Propast hrvatske države oslikana je na početku trećega čina kroz povlačenje hrvatske vojske i civila na zapad prema Amerikancima, nu umjesto njih uglavnom su ih dočekali Britanci, što je rezultiralo Bleburškom tragedijom hrvatskoga naroda. Nestanak Hrvatske oslikan je i Francetićevim povlačenjem na zapad, bijegom preko rijeke te boravkom u izbjegličkim logorima po Italiji. Srpsko i jugokomunističko nasilje nad hrvatskim narodom oslikano je kroz zlostavljanje izbjegličkih supruga i kćeri. Zlosilje pak koje probija iz ljudske drame hrvatskih bjegunaca gotovo je istovjetno oživotvoreno devedesetih godina u velikosrpskim i jugoslavenskim napadajima na Hrvatsku, a poglavito na području Vukovara. U trećem su činu oslikani početci političkoga organiziranja hrvatskih prognanika te njihova nakana da se vrate natrag u Hrvatsku kako bi nastavili borbu za njezino oslobođenje.

U završnom činu nositelji borbe za oslobođenje Hrvatske već su na njezinu području, gdje pripremaju stanovništvo za oslobođenje zemlje. Ovaj čin nije tek proizvod pustih nacionalnih želja, nego je ustrojen tako da se ponovno rađanje hrvatske države događa u urušavanju svjetskoga komunističkoga i upće nepravednoga tiranskog poretka, što se gotovo proročki i dogodilo potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća. Dakle, mnogo ranije nego li mje to u svojim dramatskim vizijama predviđao i sam auktor. Kordićevu dramskom spjevu na strukturnoj razni moglo bi se štošta prigovoriti, nu na njega ne bi trebalo gledati tek kao serijski proizvod hladne književne tehnologije. "Hrvatijada" je ponajprije idejno i logički povezana drmaska cjelina. Vinko Grubišić je u svojoj "Hrvatskoj književnosti u egzilu" zapazio kao nedostatak preširok plan ratne situacije u Hrvatskoj s dosta slabo motiviranih dijelova. Ta širina presjeka posebno je, a gotovo i nepotrebno naglašena u drugom činu, odnosno na Istočnom bojištu.

Nu unatoč tomu "Hrvatijada" je djelo koje svojom širinom nadilazi nedostake. Prepuna je orisanih hrvatskih političkih mentaliteta, ali i mentaliteta susjednih naroda te duboko pronicljivih raščlamba politika velikih sila, što je sve do izražaja došlo na površinu hrvatske, ali i svjetske javnosti tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i borbe za međunarodno priznanje hrvatske državnosti. Povijesno-političke ideje na kojima je Kordić gradio filozofiju svoje hrvatske državnosti nisu se opredmetile na način, na kojem je počiva njegova "Hrvatijada", nu povijesne silnice hrvatskoga državnog prostora, njegove podjele na Crvenu i Bijelu Hrvatsku te sve ono što je uz drugu nadogradnju tijekom stoljeća ušlo u svijest ljudi hrvatskoga prostora na svoje se način potvrdilo i tijekom raspada komunističke Jugoslavije. Muslimanski dio etničkih Hrvata u hrvatsko-srpskim prijeporima odabrao je bar prividno vlastitu posebnost, što ga je stajalo podjele BiH s Republikom Srpskom, a vjerojatno ga u budućnosti čeka i teritorijalno razdvajanje od katoličkih Hrvata. U požaru i kaosu devedesetih godina ipak su uz pomoć katoličkih Hrvata uspjeli izdvojiti BiH iz jugoslavenskoga pakla.

Znatan dio posrbljenih hrvatskih pravoslavaca sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku, a onom dijelu koji je zajedno s Hrvatima branio svoju domovinu, političke vlasti u zadnjih petnaestak godina nisu dopuštale nikakvu afirmaciju, premda se oko 20-ak tisuća hrvatskih pravoslavaca još uvijek osjeća Hrvatima. Crnogorci su pak odvajanjem od Beograda manifestirali vlastisu nacionalnu posebnost, što se također uklapalo u povijesne silnice na kojima počiva Kordićeva "Hrvatijada". Sve su to elementi i danas posebnmo važni za hrvatsku vanjsku politiku. Hrvatijada, naravno ima i svoju nadnaravnu protežnost, a ona se posebno iščitava iz lika hrvatskoga kardinala i sad već blaženika Alojzija Stepinca. Šteta je što dosad gotovo nitko nije posvetio znatnju pozornost ovom, ali i drugium djelima hercegovačkog franjevca Predraga Kordića.

 

Mate Kovačević

Share
0