Knjigozori Miljenka Stojića: Mudro i polako
Ivan Baković, Zatomljenja, DHK HB – Gral, Mostar – Zagreb, 2012.
Nije rijedak slučaj da se neki pjesnici javljaju tek u zrelijim godinama, kao recimo Janko Bubalo. I pritom duboko zaoru pjesničku brazdu. Njima svakako treba pridružiti i Ivana Bakovića s ovim njegovim prvijencem. Jednostavno rečeno: imamo pjesnika.
Kako i sam pisac svjedoči, pjesme iz ove zbirke dugo su stajale »u mraku«. Nisu, dakle, plod trenutnog pjesnikova doživljaja svijeta i sebe u njemu. Zbog toga nam ova zbirka s više desetaka pjesama može pokatkad zazvučati i kao zbirka izabranih pjesama nekoga tko je već u svemu tome ogrezao. Dotaknute su različite teme, od pjesnikova rodnog duvanjskog kraja, njegovih razmišljanja i promišljanja, gastarbajterske svakodnevice, Domovinskog rata, jednostavno slike života iz jednog kutka Herceg Bosne. Pjesnik je iz nje odlazio i u nju dolazio, uvijek svjestan da je to okvir za njegovo postojanje u svim oblicima.
Dok čitamo Bakovića, na um nam svakako treba doći i još jedan pjesnik iz duvanjskog kraja. To je Mijo Tokić. Slična im je pjesnička nit, slična su im razmišljanja, a opet svaki je svoj. Nešto poput onoga poznatog glazbenog sastava 2Cellos. I pred našim očima rastvara se svijet, koji nije nečiji tamo nego je naš.
Baković mudro i polako ispreda svoju pjesmu. »da djeci spomenike/ ne podižemo// da nas putovi ne raznesu/ ceste bijele/ prašnjave/ znače jedno – odlazak« (Molitva) Dodajmo k tomu još stihove iz pjesme »Moj did«: »vidim ga/ užina na međi/ užinaju i konji, umorni/ (prvo njima daje jist'« Dodirnuli smo ovime svijet koji je pjesnika opečatio. Duboko u sebi i oko sebe doziva nas da se zaustavimo, razmislimo o svome postojanju i nenametljivo krenemo dalje jer to je put onih koji pobjeđuju.
Jednostavnim stilom, kriškama životne mudrosti, Baković nam je podario pjesme koje se isplati čitati i nad njima razmišljati. Najveći mu je prigovor što se prema njima ne odnosi marnije. Neka ih nastavi stvarati, čitatelji su nestrpljivi.