Zadnjih mjeseci svjedoci smo medijske pompe oko knjige Jože Manolića, hrvatskog broj jedan spin doktora koji u javnom političkom djelovanju neprekidno traje već desetljećima.

Čovjek koji "sve zna" i u svemu je sudjelovao, direktno ili indirektno, odlučio se napisati vlastite memoare, što je samo po sebi u najmanju ruku intrigirajuće. Ljudi bi upravo motivirani tom mišlju trebali hrliti na predstavljanje monolitne knjige od koje će se pomicati tektonske ploče hrvatske povijesti.

Međutim, rekao bi narod, tresla se brda rodio se miš. Umjesto da sve pršti od informacija, činjenica, dokaza, imena i prezimena, predstavljanje knjige svelo se na jedan opskurni skup beznačajnih lica, bez ikakve konkretne političke ili povijesne poruke, a kamoli neke koja će nam približiti istinu. Što je pomalo i ironično, ako ne i paradoksalno očekivati istinu od čovjeka koji cijeli život profesionalno i unosno laže.

Da čitateljima donekle približimo taj otužni skup od promocije Manoličeve knjige „Politika i domovina“ u Hrvatskom novinarskom domu posjećene od uglavnom bivših  dužnosnika, kvaziintelektualaca i kvazipolitičara koji su sami sebi svrha bez ikakve političke platforme.

Između ostalih tu se nalazili Josip Kregar, Davorko Vidović, Slavica Lukić-Pupovac, Slavko Goldstein, njegov brat Danijel Ivin, Mate Meštrović, Smiljan Reljić, Marin Cota, Željko Žganjer te novinar, istraživač, revolucionar, vojnik i svojevrsni borac za istinom Renato Baretić, pulen Jože Manolića.

Ova "epohalna promocija" je bila popraćena, što se tiče medija, s jednom kamerom HRT-a, "zlatnim perom" Slobodne Dalmacije Dankom Plevnikom te mobitelom već spomenutog Baretića, vjerojatno sa svrhom za osobni spomenar.

Izlagatelj Omar Rak je za uvertiru objasnio kako je privatna tvrtka, u najmanju ruku kontroverznog, Franje Maletića Golden Marketing-Tehnička knjiga uvijek imala hrabrosti izdavati knjige provokativnih, istinitih tematika. Zatim je auditorij druida preuzeo pulen Budimira Lončara, Tvrtko Jakovina, čuvar "dežurnih istina" kako bi rekao Prosperov- Novak, koji je u svom tobože kritičkom osvrtu naglasio kako je "jaka stvar što je autor sebe prikazao u realnom svjetlu i nije o sebi pisao hvalospjeve", što bi po Tvrtkovom naumu valjda trebalo dati na kredibilitetu i vjerodostojnosti knjige u kojoj se opisuju raznorazne tajne, protkane debelim konstrukcijama, koje više ne zna prepričati niti sam autor.

U nastavku je Jakovina, kao glavnu tezu, plasirao svoj osobni stav da ovo nije pljuvačka knjiga, već da će se zbog nje neki uzrujati.

Za kraj je ostao autor, koji potpuno lucidan i svjestan nedostataka dokaza u svom narativu koji je instrumentalizirao za osobne političke obračune, pokušao elaborirati kako je ljudsko pamćenje jako osjetljivo, zapitavši se pri tome: “što je to ljudsko pamćenje uopće“.

Tijekom svog izlaganja vremešni Joža naveo je anegdotu kako je pokazao svom prijatelju dokument iz arhiva kojeg je prijatelj svojedobno potpisao.

"A prijatelj ostao frapiran jer se ne sjeća ni dokumenta ni potpisa, a on ga je potpisao“ - šokirano će Joža.

Upravo ta Manolićeva anegdota je nama u publici trebala dati za razmišljati koliko li je krhko ljudsko pamćenje. „Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!)“ rekao bi jedan poznati hrvatski književnik.

Dakle, uz fino posipanje pepelom, jer vjerojatno su shvatili da, i unatoč promociji određenih medija, politički inženjering i ostale zakulisne konfabulacije nisu baš nabasale na plodno tlo i da je narod uočio šprancu djelovanja (koja se svako malo ponavlja) ovakvih opskurnih sila i njezinih mračnih sinova.

No možda ipak ima nešto dobro u svom ovom hudoženstvenom teatru, jer je to zasigurno ogroman korak ka kraju ovakve publicistike i ovakvih publicista, a što je najvažnije i onih kojih promoviraju.

 

M.B.

Share
0