Prikaz knjige: Anita Martinac „Medaljon“ MH Čitluk i MH Vinkovci, 2015. (drugo izdanje)

Roman autorice Anite Martinac, žene koja je aktivno sudjelovala u Domovinskom ratu, majke troje djece i osobe drugih izvrsnih stvari koje možemo pronaći u njenom životopisu, izasao je u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Čitluku ove godine. Knjiga je to od svojih 268 stranica što nas nikako neće i ne može obeshrabriti da je pročitamo. Zašto? O tome malo kasnije.

I dok je prvih 250 stranica izravno posvećeno škriparima, a već na prvoj stranici ispod naslova Medaljon pronaći ćete podnaslov označen malim slovima (prvi roman o škriparima), na preostalih 20-tak stranica pronaći ćemo skraćenu verziju, bolje rečeno kratki prikaz likova koji se spominju u romanu te tumač mjesta. Tu je još itekako vrlo vrijedan tumač pojmova i kratica koji također u današnjem vremenu zaborava ima itekako veliku vrijednost, pogotovo za naraštaje kojima je pojmovlje kao OZNA, UDBA, Križni put, Centralni komitet ili pak križari (škripari) potpuno strana tema odnosno teško da bi o tomu znali nešto suvislo kazati, a da nije ideološki obojeno.

Rekosmo da nas ovih skoro 300 stranica knjige neće obeshrabriti da je pročitamo. Osobno sam sretan što u kulturi nečitanja kvalitetnog štiva mogu reći da je ovo posljednja knjiga koju sam netom pročitao. Već nakon nekoliko stranica, rekao bih prvih desetak koje nas izdaleka uvlače u krutu stvarnost likova o kojima knjiga govori, uvlači se u čitatelja određena jeza i iščekivanje što će se dalje dogoditi s ljudima o kojima je autorica vjerno pribavljala iskaze i dokumentaciju njihovih živućih nasljednika kako bi ih ostavila čitatelju na dar. Uspjela je u tome u potpunosti jer je otrgla prašinjavom mraku svu svijetlu istinu i zauvijek je učinila dostupnom. Svi likovi o kojima autorica piše su stvarni ljudi od krvi i mesa, sa svojim imenom i prezimenom. Za neke je autorica stavljala samo ime zbog straha koji nažalost još uvijek nije iskorijenjen kod svjedoka kojima su bili znani ovi događaji. Istina, za neke od likova iz romana, budući da ih je većina već mrtvih, ne znamo gdje im se nalaze grobna mjesta, druge pak možemo pronaći po grobljima od Risovca na Blidinju do Mostara. Ovo nije ratna knjiga, no usuđujem se reći da je itekako ratnički, borbeno nastrojena ne da bi širila svijest o potrebi rata ili ratovanja nego upravo suprotno, tj. istinu o besmislu ubijanja, besmislu mržnje i besmislu besmislenog otpora. Ovo nije ideološka knjiga, autorica ni na jednoj stranici ne pokazuje da je na strani onih koji su prebijani, mučeni, lomljeni, ali se bavi ideologijom smrti, ideologijom komunističke Jugoslavije koja nije trpjela ni pomisao o slobodi ljudskog duha i misli (Gospin Medaljon i medaljoni skriveni u kapi bili su jedinim znakom te iste slobode). Štoviše, autorica nema ni otvorenog suosjećanja niti navijanja (ne pokazuje ga u knjizi) za žene i muškarce koji trunu po zatvorima prolazeći najgore torture kao što je čupanje noktiju u Zenici, Stocu, Mostaru, Gacku... Ono čega ima jesu opisi unutarnjeg stanja i stanja duha pojedinaca koji su sanjali i nisu dosanjali svoj san o slobodi. Dakle, škripari, ti pripadnici gerliske hrvatske skupine preostale u Hrvatskoj nakoj razbijanja vojnih postrojbi NDH su do 1951. izolirano djelovali po škripama i pojatama zapadne Hercegovine. A duh je u čovjeka jak dok je mlad i zdrav i pred sobom ima cijeli život. Tako je bilo i s likovima koje nam autorica predstavlja s jedne strane kao sanjare, a s druge pak i osvetoljubive osobe koje su činile određena razbojstva i otimačine jer nisu mogle trpiti nepravdu koja im je nanošena zato što nisu bili na strani pobjednika. Kako su godine odmicale tako su i oni nestajali, daleko od svojih obitelja, na liticama i u vlažnim pećinama ispunjenim hladnoćom ispuštali su dušu. Priroda ih je žderala nesmiljenom žestinom, a neprestane patrole icrpljivale do iznemoglosti.

Autoričin vrlo bogat i osebujan stil opisa pojedinih mjesta i krajeva jednostavno je fascinantan jer ide ponekad toliko u bogatstvo detalja tako da se čitatelj može uživiti s pojedinim likovima i sebe zamisliti da se nalazi u pojati pod sijenom čekajući da ga progonitelj napipa i upuca. Iskakanje jednog od likova iz drndavog vlaka na relaciji Sarajevo-Mostar u okolici Grabovice daje nam se uživiti u to koliko je izranjen i krvav morao biti taj nesretnik koji se razbijao o stijene ili plivao u hladnoj Neretvi. Opisi mjesta koja se spominju u romanu kao što su Goranci, Bogodol, Brotnjo, Mostar, Risovac, Grabovica, Doljani... također su toliko realistični da se možemo prenijeti u one siromašne kamene kuće u kojima se na ognjištu sprema siromašni objed i čuje plač bolesne dječice te na proplanke, visove i krševito stijenje koje je odlika tih mjesta. U hrvatskom govoru tih krajeva, koje autorica opet vjerodostojno stavlja na list papira i nudi ga nama čitateljima, prisutna je i doza turcizama koji i nama u Bosni nisu nepoznati. Ipak, za bolje razumijevanje određenih riječi stranoga podrijetla kao i onih lokalnog karaktera izričitog ikavskog narječja pronalazimo na dnu stranica objašnjenja na čemu smo zahvalni (čeljad – mještani, narod, ukućani; opanci – obuća od kože i konca; bičve – vunene čarape; ganga – hrvatska tradicionalna narodna pjesma, oblik višeglasnog pjevanja; sijelo – posjet mladića djevojci ili druženje mladih na selu; bošća – odjevni predmet, marama, pregača; tronožac – drvena niža stolica s tri nogare; cinkari – izdajnici; gvožđa – zamka za medvjede; kučibaba – mit, vještica; vakat – vrijeme, doba...).

Pojedina mjesta u Bosni, bolje rečeno u našoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji bude nažalost gorka sjećanja i kod drugih pojedinaca koji i nisu uvršteni u ovu knjigu. Zatvori u Zenici i Sarajevu bili su kazamati za mnoge svećenike, redovnice, pa i mostarskog biskupa Petra Čulu koji se ovdje spominje, a kojeg je tadašnja komunistička vlast osudila na 11 i pol godina zatvora jer je digao glas protiv pokolja fratara u Širokom Brijegu. Upravo preko spomenutog biskupa Čule jedan od naših likova iz knjige je uhvaćen u zamku (budući da su mu kao preko biskupa bile zajamčene garancije za napuštanje zemlje i odlazak u Argentinu) i time je završio njegov san o slobodi negdje u Argentini. Istom ovom liku pomoći će, riskirajući vlastiti život, ljudi dobra srca i karaktera poput Mehe i Merse koji će ga nahraniti i dati mu čistu košulju, ali će mu kostiti lomiti Ahmet jer „gdje bi on udario šakom, ljudske kosti mrvile su se kao ptičje. On dobiva i uspješno obavlja najteže zadatke. Utjeravao je strah u kosti ljudima u brdima već godinama. Bio je čovjek od povjerenja novoj vlasti i imao je još veću potrebu dokazati se, a i nadao se obilatoj nagradi. Pohlepa ga je poticala, a mržnja prema ljudima tog kraja motivirala. Nikad ih nije volio... U moru ljudi koji su sijali strah, on je uspio postati najomraženijim čovjekom u okolici.“ Unga će pak umjesto onoga kojega je progonio ubiti svoje vlastito dijete pucajući kroz zatvorena vrata vjerujući da je iza njih onaj komu su postavili zamku. Naravno, za ubojstvo je optužen progonjeni, ali je dijete bilo mrtvo, tuga i bol nepodnošljivi, a jauci i krici nezaustavljivi.

Dijaloški govori i opisi pojedinih situacija u knjizi su također bogatstvo razmišljanja i pretakanja u životnu stvarnost koje nam autorica stavlja na promišljanje. Znakovit je dijalog dvojice prijatelja koji razmišljaju o „nekom sutra koje nikada nije svanulo, jer takvo blagostanje u koje su vjerovali da će doći, nijedna vojska ne može osvojiti, ne može osloboditi, ne može izboriti, jer blagostanje ne dolazi silom nego milom, voljom i radom. Za slobodu se ne gine nego živi, sloboda se stječe duhom, a ne puškom, niti ima cijene, niti se plaća žrtvama, kao što slobodnog čovjeka ne može porobiti niti jedan sustav, niti jedna vlast, ako misli svojom glavom, a ne slijedeći mase. Možeš mu staviti okove na ruke, ali ne i na srce...“. Ili pak nakon povratka iz zatvora dviju žena koje su bile sivog pogleda i posve šutljive. „Šutnji su savjetovane u kući. Slomljenog ponosa i ubijene nade nisu ni mogle ništa drugo činiti. Šutnja je bila njihova saveznica. Šutnja je prostrana i slobodna, i u šutnji se ljudsko biće najviše otvori. Sve je drugo prijevara i uzajamno laganje. I samo se u šutnji nikoga ne može povrijediti. One su pričale kako su i svi drugi pričali. A onda su riječi postale kaznom. I nije ih više imalo smisla izgovarati.“ Ili pak dijalog o krvavoj košulji u pojati na sijenu gdje jedan od likova rezignirano izjavi: „Ne triba mi više, ta i onako k misi više ne moremo ić kako nam pratra ubiše. Ta mi je bila misna. Bi'će košulja, samo ako nas bude“, čuo se odgovor. Također izdavajam jedan od misaonih dijaloga: „Ni jedno zlo ne dolazi samo. I kad se pomisli da gore i strašnije ne može biti, kad se učini da je nekoga najveće zlo snašlo, ono još jače zapeče, jer uvijek postoji gore i bolnije, nesretnije i smrtnije. Ljudi zajauču, ili im se samo tako učini, jer glasa nestane i nijemost postane jača od jeke brda, a mali obični ljudi nemoćno padaju na koljena i predaju se u ruke Božje. Kad se u prsima otvori rupa i duša vapi izaći, postaje se svjestan nemoći i beznačajnosti, malenosti i stisnutosti pod kamenom sudbine.“

Summa summarum: Roman je ovo o prkosu i otporu, egzistencijalnoj borbi, raseljavanju i napuštanju rodnog kraja, o komunističkoj ideologiji uništavanja i zatiranja, o pokušaju spasa u tuđoj zemlji (Slavoniji, Argentini), o mržnji i zločinu, o gnjevu i oprostu, o nedosanjanoj slobodi, o Gospinu Medaljonu i medaljonima i utjesi u Bogu. Risovcem i dalje kroče nasljednici škripara, reče autorica. A sloboda je svima dar od Boga.

 

Mirko Šimić

Share
0