„Ne zabi nas, dite moje, nikada! Reci svakom lipu besidu za nas! I povidaj svakon, kako nam je težko i koliko, brižni, patimo.“

Ove riječi iz knjigeIstra pod ItalijomErnesta Radetića, premda zapisane davne 1944., pokazuju kako je ljudska patnja općenita, neograničena prostorom i vremenom. I kad bi se spomenutu rečenicu prevelo na svjetske jezike, njezina poruka ne bi ništa izgubila na svojoj univerzalnosti.

A kako bi tek odzvanjala u našim prostodušnim srcima kad bi joj se pridodala riječlogor,to neljudsko, prisilno sabiralište dužnih i nedužnih ljudi, ograđenih bodljikavom žicom, stiješnjenih poput konzerviranih srdela u trošnim zgradama, bez privatnosti, intimnosti i izvjesnosti, prepuštenih beznađu i očaju? Na što nas podsjećaju današnji bliskoistočni zbjegovi ljudi pred gorkom sudbinom u nigdinu? Na 1945. i na 1990-te godine kad je naš narod morao napušati svoje domove i svoju domovinu pred naoružanom, destruktivnom i ideologiziranom ruljom.

Logori su, ma kakve povijesno utvrđene razlike među njima bile, već po sebi veliko ljudsko poniženje, gdje se gubi ljudsko dostojanstvo, poništavavaju ljudska prava i ubija život. Jednostavno rečeno, logor je nekrofilni ljudski proizvod uperen protiv života kao najvećeg dobra. O logoru Fermo zapisa, meni nepoznati, preživjeli logoraš: „Jedan od glavnih logora, gdje su Hrvati bili smješteni, bio je logor Fermo. To su bila ogromna zdanja, građena po svoj prilici za neku fabriku. U te velike prostorije, slične nekim hangarima, strpane su bile ove hrvatske izbjeglice.

U svakoj od tih zgrada stanovalo je nekoliko stotina osoba, razne dobi, raznog spola i razne profesije. U početku te prostorije nisu bile ničim pregrađene i sve što se je događalo, događalo se pred očima sviju. To nije bilo dobro ni u moralnom ni u odgojnom pogledu. Niti je bilo fizički zdravo. Kasnije su te prostore nekim dva metra visokim krpama podijelili u ćelije. To je bilo bolje, barem se nije sve vidjelo, iako se je sve čulo. Među tim izbjeglicama bilo je ljudi, kako sam spomenuo, svake profesije, od profesora sveučilišta do običnih radnika i seljaka. Tako isto i žena bilo je iz sviju društvenih slojeva. Bilo je staraca pred smrt i bilo je novorođene djece. Sve je to bježalo pred boljševizmom, da spase svoju slobodu ili svoje gole živote. Većina je bježala bez ikakove osobne krivice i skoro devedeset i pet posto od tog svijeta nije se moglo pred sud izvesti, a kamoli Titu vratiti.

Pavelić i ostali krivci su bili sakriveni, oni nisu bili u logorima, oni su imali od čega živjeti. Upravu i izdržavanje logora imali su Britanci. Nastojali su da ishrana bude dobra i da postupak bude human. Nu, bilo je perioda kada postupak nije bio dostojan Imperija, koji su predstavljali. Čijom inicijativom su oni te beskućnike jednoga dana svrstali u kategorije, po kakovom je kriteriju to išlo i tko je odlučivao, tko u koju kategoriju spada, nitko ne zna, ali se zna za mnoge, da su bili krivo kategorizirani. Te kategorije su bile označene s tri boje: crno, sivo i bijelo. Crni su bili ratni zločinci, sivi su bili sumnjivi, a bijeli su bili nevini. Ali bijele, ako su bili u rodu s crnim, uzimali su kao taoce za crne.” (Ipričavam se autoru čije ime ne mogu pronaći!)

Nedavno sam dobio knjigu s tri naslova:Hrvatska mala škola „sv. Josipa“. ALBUM. Izbjeglički logor Fermo. Knjigu je za tisak pripremio dr. Ante Čuvalo, a tiskana je kod CroLibertas Publishers, Chicago, Illinois 2015“.

U svom proslovu dr. Ante Čuvalo piše:

I sama riječ logor izaziva nelagodu – misli nam lete na zloglasne koncentracijske i sabirne logore ne samo Drugog svjetskog rata i poraća nego i one tijekom zadnje velikosrpske agresije kroz koje su mnogi prošli, a nemali broj je u njima i ubijen. I mnogobrojni izbjeglički logori, posebice oni odmah nakon Drugog svjetskog rata, ostali su duboko urezani u svijesti Hrvata diljem svijeta, jer je na tisuće muškaraca i žena, pa i djece i starih osoba, prošlo kroz logorske čistilišne patnje i strah da bi mogli zakoračiti u slobodni svijet, tražeći ne samo sebi bolji i sigurniji život, nego da bi mogli i poraditi na oslobođenju svog naroda i domovine. Neki su se u tim logorima rodili, drugi su u njima umrli; neki su bili dulje, drugi kraće, ali svi koji su kroz njih prošli dobro znaju što znači biti logoraš: kad u očima drugih čovjek postane broj i okružen brojevima; svi brojnici sa zajedničkim nazivnikom: profugo, D. P. (displaced person), prezrena izbjeglica...

Najpoznatiji i najveći izbjeglički logor u Italiji, kroz kojeg je od 1945. do 1948. prošlo nekoliko tisuća Hrvata, bio je Displaced Persons Camp No. 8, bolje poznat kao “Campo Fermo” i “Hrvatski logor Fermo”, smješten u 17 velikih napuštenih betonskih zgrada na oko dva hektara zemlje kraj rječice Tene nedaleko od gradića Fermo. Ali nije on postao poznat radi svoje veličine, smještaja i brojnosti, nego radi visine civiliziranog života kojeg su u tim okolnostima ostvarili njegovi hrvatski “građani”. Premda logoraši, oni su svojom sposobnošću, organiziranošću i radom u Campo Fermu postigli zavidnu razinu “normalnog” civiliziranog društva, a “njihov logor” je bio nedostižan uzor drugima koji su se našli u sličnim prilikama toga vremena.

Uprava logora Fermo sastojala se od jednog britanskog časnika, jednog ili dvojice dočasnika i dvije žene britanskog Crvenog križa. Ali uskoro po dolasku prvih hrvatskih izbjeglica u logor Fermo (lipanj 1945.), među kojima je bilo sveučilišnih profesora, znanstvenika, umjetnika, svećenika, studenata, časnika, vojnika, radnika, seljaka, djece, mladih i starih..., Hrvati su se samoinicijativno organizirali da bi im život bio dostojan čovjeka. Demokratskim i tajnim glasovanjem redovno su birali hrvatsku samoupravu leogora koja je, uz suglasnost Britanaca, organizirala i normalizirala život ljudi u tim neljudskim okolnostima. Logoraši su bili podijeljeni u nekoliko kategorija: obitelji, samci, samice... i smješteni po nastambama. Svaka nastamba je imala svog upravitelja, bolje reći staratelja, koji se brinuo za red i potrebe svoje “obitelji”. Osim logorske kuhinje i kuhinjskog osoblja, tu je bila ambulanta, stalni liječnik, bolničarka, vatrogasci, redarstvena i sigurnosna služba, higijenska služba, vozači, mehaničari, električari, limari, švelje, brijači, učitelji, profesori, glazbenici, glumci, fotograf, športski treneri... S vremenom se razvilo i sitno poduzetništvo, koje se uglavnom bavilo trgovinom, od proizvodnje i prodaje cigareta do ponude pečene ribe i palente, da bi se zaradila koja lira i kupilo dodatne hrane za djecu i nemoćne.

Uskoro po dolasku u logor Fermo Hrvati su, među ostalim, organizirali dječji vrtić kojeg su nazvali “Hrvatska mala škola”, a ona se ubrzo proširila i otvorena je osnovna škola. Potom je utemeljena gimnazija i škola za učitelje. Održavani su tečajevi za razne jezike, za tajnice, bilježnike, računovodstvo, vozače, krojače i druge struke. Novoosnovani pjevački zbor brojio je 106 članova, među kojima je bilo profesionalnih pjevača koji su pred komunističkom najezdom završili u izbjeglištvu. Bili su to počeci glasovitog zbora “Jadran” koji je nastavio s radom u Argentini, te i danas tamo djeluje. Zbor je nastupao, među ostalim, na vatikanskoj radio postaji i drugim mjestima u Rimu. Dramska sekcija je uspješno izvodila razne predstave na novonapravljenoj pozornici u prostoriji koja je pretvorena u dvoranu za kulturna i društvena zbivanja. Utemeljeno je športsko društvo “Croatia” koje je okupilo mlade oko raznih športova: nogomet, rukomet, atletika, šakanje, stolni tenis, šah... Djelovala je i folklorna skupina “Kolo”, ka i udruga malih i velikih skauta. Bila je tu i hrvatska tiskara koja je objavljivala listove “Hrvatska” i “Ave”. Logorsku kapelicu je posvetio tadašnji biskup Ferma i odobrio da ona služi kao prva hrvatska katolička župa u njegovoj biskupiji. Iza oltara na zidu postavljena je umjetnička slika Majke Božje koja je u ruci držala hrvatski grb a ispod slike je pisalo Ave advocata Croatiae fidelissima. Crkva je bila utočište, ponos i dika svih stanovnika logora. Sve se odvijalo pod nadzorom od izbjeglica izabrane hrvatske uprave logora koja se zdušno brinula za zajedničko dobro i za svakog pojedinca, a ne za svoje osobne potrebe i probitke. Ove i druge djelatnosti su vratile ljudima dostojanstvo i nadu te su mogli lakše podnositi logorski život u očekivanju bolje i sretnije budućnosti...

Albumi

Knjiga je zapravo preslik dvaju originalnih albuma koje je izradila i tekstom popratilaMarija Ramljak(Pleternica, 1909. – Buenos Aires, 1982.). Ona je ujedno organizirala i vodila “Hrvatsku malu školu” u logoru. Fotografije potječu od poznatog hrvatskog fotografaAugusta Frajtića(Bileća, 1902. - Buenos Aires, 1977.) koji s Tošom Dabcom spada u vrhunske hrvatske umjetnike fotografije. U to se može svatko uvjeriti tko prelista višejezičnu promidžbenu knjigu “Kroatien / Land der Schönheit”, Wien, 1944. Albume je sačuvao poznati hercegovački franjevac i povjesnik dr. fra Dominik Mandić, a originali se nalaze u Hrvatskom etničkom institutu u Chicagu.

“Ovdje će te naći priču o maloj hrvatskoj djeci, koja su pred godinu i pol morala ostaviti svoju domovinu. Sad naše nožice gaze puteve tuđe zemlje, a naši glasići gube se po zidovima velikih logora. Sve smo morali ostaviti što je veselilo naša srca, naše očeve, majke, bake i didice i toliko drugih koji su nas voljeli. Lutajući od logora do logora kao skitnice, često stanemo i osluškujemo neće li nas tko zovnuti, da se vratimo natrag u našu divnu zemlju – ali uzalud slušamo. Što? Zar među tolikim kulturnim narodima nema niti jednoga, koji bi misleći na sreću svoje djece pokušao nam vratiti domovinu? Zar među tolikim, genijalnim ljudima današnje kulture, među ljudima od moći i upliva nema niti jednoga, koji bi digo svoju ruku u znak protesta što jedna plemenita zemlja – zemlja tolikih genija, svetaca i heroja – zemlja Hrvata – jedina junakinja na vječnom bojištu između Zapada i Istoka – trpi najveću nepravdu sadašnjice. To pitamo mi mali, djeca te divne i hrabre zemlje Hrvatske. A odgovor još nam nitko ne daje!”

Ovim sjetnim i dirljivim hrvatskim rukopisom uvodi nas Marija Ramljak u priču kroz koju se ova sjeta plete poput paukove mreže. Premda su školske prostorije i namještaj plod ljudske improvizacije, sama škola se odlikuje raznovrsnom ponudom i gradivom od pučkoškolaca do gimanzijalaca. Organizirane su slobodne aktivnosti. Djeca su učila pjevati, crtati, recitirati, glumiti, igrati balet i nastupati. Mukom se dolazilo do opreme. Njihove priredbe su posjećivali engleski generali, predstavnici civilnih talijanskih vlasti, crkveni dostojanstvenici, talijanski grofovi s obiteljima i “svi su uvijek otišli začuđeni našom spremom i darovitošću”. Pod vodstvom Božidara Vidova organizirana je logoru i skautska skupina koja je našla mjesto u albumu.

U albumu je zabilježena i prva sv. Pričest, posjet nadbiskupa Ferma, hodočašće u Loreto, posjet samostanu sestara Uršulinki, sudjelovanje na procesijama u župi Fermo. Posebno je zabilježen i posjet kardinala Ruffinija u pratnji dr. fra Dominika Mandića. “Kardinal je bio ganut našim dočekom pa nam je održao dugi govor pun ljubavi i razumijevanja za nas Hrvate. Naš mu je zbor [na odlasku] otpjevao podoknicu. G. Kardinal se čudio visokoj kulturi našega naroda”.

Marija Ramljak završava svoje albume riječima: “Pripovijedali smo vam samo o našim lijepim doživljajima, a o ružnim – o selenju iz logora u logor; o spavanju na betonu; o gladu; o ružnoj bodljikavoj žici koja nas okružuje; o boli za našim očevima i braćom ne rekosmo ništa. – To čuvamo u našim malim srcima kao dragocjeno izkustvo. To je naš prilog, naša žrtva za onaj sveti cilj, za koji su toliki naši pali... Za onaj dan i čas, u kojem će najdražom Hrvatskom vladati – čitajte što nam govori cvijeće s ovog našeg grba: Bog i Hrvati”.

Ovo, vjerojatno u hrvatskoj emigraciji jedinstveno, djelo Marije Ramljak i Augusta Frajtića je bezazlena bajka iz vremena mržnje, nesnošljivost i groznih osveta. U njemu je demonski stroj gaženja i ništenja zatro ljudski duh i za nj više nije postojala razlika između dječje nevinosti i ljudske pakosti. Poruka knjige nije u buđenju strasti niti u suvremenoj mistifikaciji povijesnih ličnosti, nego da saznamo povijesne činjenice iz kojih valja naučiti da je čovjekova obveza zauzimati se za pravo čovjeka da živi na svom, da propituje stvarnost i da se nada boljoj budućnosti.

 

Tihomir Nuić / hrvati.chhrvati.ch