zivjeti-u-knjizevnostiDubravko Jelčić, Živjeti u književnosti, DHK, Zagreb, 2013.

Dubravka Jelčića poznajemo kao čovjeka koji je objavio četrdesetak knjiga književnog, znanstveno-kritičnog, povijesno-političkog i političko-publicističkog sadržaja. Svoju vrsnost pokazuje i ovom knjigom.

Predstavlja nam kritičko-memoarske eseje, glose i paljetke o dvanaestorici hrvatskih književnika koje iz raznih razloga do sada nije uvrstio u objelodanjene knjige. To su: A. G. Matoš, Tin Ujević, Miroslav Krleža, August Cesarec, Dragutin Tadijanović, Petar Šegedin, Marijan Matković, Ivo Frangeš, Matko Peić, Miroslav Vaupotić, Vlatko Pavletić i Ivan Aralica. Pisci su to o kojima se pisalo i piše, koje smo čitali ako ništa drugo a ono u lektiri.

Doneseni tekstovi nastajali su dugi niz godina, ili bolje rečeno u različita razdoblja. Oni tekstovi iz jugoslavenskog vremena puni su autocenzure, a ovi iz hrvatskog do kraja su otvoreni. Ipak, i u jednima i u drugima primjećuje se da Jelčić traga za istinom. Ako je ne može izreći jasno, nastoji nas uputiti gdje je tražiti. Nipošto se ne pokušava ulizivati ili svjesno govoriti neistinu. Zbog toga mu treba odati priznanje, jer neki se ni danas ne usude razmišljati svojom glavom i istinu staviti na prijestolje.

Tri su pisca za koje će zacijelo najviše zapeti čitateljevo oko: Matoš, Krleža i Cesarec. Svu je trojicu Bog književno obdario, ali je samo prvi na pravi način to iskoristio. Druga dvojica išla su mutnim jugokomunističkim stazama. Šteta.

Jelčić je uspješno izbjegao i zamku osobnog poznanstva s većinom obrađenih pisaca. Time je sačuvao kako svoj tako i njihov ugled. Objektivnost uvijek mora biti na prvom mjestu, a subjektivnost je nešto što se ostavlja za osobne susrete.

I ova Jelčićeva knjiga može biti uzor mlađima kako se prilazi obradi ličnosti, njihova djela i događaja. Nadajmo se da ne će odmahnuti rukom.

Miljenko Stojić