markovica-jamaIvan Kozlica, Markovića jama, Hrvatski centar za ratne žrtve – Kulturno društvo, Zagreb – Trilj, 2014.

Njihov Drug Tito bio je u opasnosti. Nijemci ga stiskli u Drvaru. Stigla je zapovijed da se jugokomunistički neprijatelji napadaju u okolnim područjima ne bi li splasnuo taj smrtonosni obruč. Tako je došlo i do bitke za Aržano 27./28. svibnja 1944. S vojničkog stajališta napadna djelovanja su opravdana, ali ne i pokolj zarobljenih koji je dovršen ubacivanjem u jamu u Podima. Računa se njih 138. Bio ih je dosta koji su tek nekoliko dana kušali vojnički kruh. Onaj domobranski. Nisu to uvažili.

Tijekom dugih godina jugokomunizma o pobijenima se nije smjelo govoriti. Jedino je 10. dalmatinska brigada pohvaljena zbog uspješno izvedene akcije u Aržanu. Dogodilo se to u Rudom, oko 1,5 km udaljeno od mjesta zločina. Uklopilo se sve u jugokomunističko natjecanje postrojbi svih razina u broju ubijenih, ranjenih i zarobljenih protivničkih vojnika, kao i zaplijenjenog oružja i opreme. Glavni štab Hrvatske dodijelio je 1. mjesto VIII. dalmatinskom korpusu kojemu je pripadala ubilačka brigada s Aržana.

Ovaj zločin bio je vrlo nezgodan za domače pučanstvo ne samo zbog žrtava. Počinili su ga, naime, ljudi iz tih krajeva. Opterećuje to odnose do dana današnjega.

Kozlica je minuciozno zahvatio u srž aržanskih događanja. Svi su akteri tu. I oni koji se brane i oni koji napadaju. Mnogi dokumenti i jedne i druge strane, fotografije, svjedočenja govore o onome što je bilo. Piscu je stalo na svjetlo dana iznijeti što više činjenica tako da se ovom masakru dadne pravo mjesto u povijesti. Tzv. antifašistima se sve to nimalo ne sviđa pa napadaju one koji se brinu o posmrtnim ostatcima pobijenih, kao i one koji o tome pišu. Nije im do istine, njima je do ideologije.

Nakon dugih godina uspjelo se otkopati pobijene i dostojno ih pokopati. Podignut im je i spomenik. Međutim, nema spomen-obilježja na mjestu gdje se to dogodilo. A bilo je obećano da će i ono biti podignuto. Ništa čudno. Prolazili smo u zadnje vrijeme kroz neojugokomunističko razdoblje. Izgleda da je sada neko drugo pa će se valjda ispraviti i dosadašnji propusti.

Što god bilo, ova će knjiga ostati kao trajan spomenik pobijenima u Markovića jami, kako se zove to mjesto, u Podima. Napisana je stručno i njezina je povijesna vrijednost zbog toga neupitna. Ujedno će pozivati na pokajanje i oprost. Mora se dalje živjeti, imamo samo jednu jedinu Hrvatsku.

Miljenko Stojić