"Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima Hrvatske narodne države", puni je naziv knjige obrađene i tiskane po nalogu Ministarstva vanjskih poslova NDH u lipnju 1942. Knjigu je na temelju raspoloživog gradiva o zločinima četnika i komunista tiskana u nakladi  Hrvatskog Izdavalačkog Bibliografskog zavoda.

Sagledavajući fakte iznesene u ovoj knjizi dolazi se do zaključka kako izjave Ive Josipovića, Stjepana Mesića i čitavog niza političara o četničkom pokretu jednostavno ne odgovaraju povijesnim činjenicama

Stoga ćemo, ne ulazeći u neodrživost određenih političkih procjena koje knjiga sadrži, u nekoliko nastavaka prenijeti najzanimljivije dijelove spomenute knjige, i to bez redakcijskih zahvata na izvornom tekstu.

Kakvo je duhovno stanje znatnog diela srbskog naroda bilo nakon poraza doživljenog u ratu s Njemačkom, Italijom i Hrvatskom, osvietljeno je dovoljno u prikazima srbijanskog novinstva i beogradskog krugovala. Suvišan je prema tome svaki hrvatski prikaz. Posve je dovoljno, da se pročita proglas, koji je vojvoda srbijanskih četnika, bivši vrhovni zapovjednik četničkih odjela u Jugoslaviji, Kosta Pećanac,upravio 27.kolovoza 1941. narodu Srbije ako se želi dobiti slika tog nesređenog i bolestnog stanja srbijanske duše.

Već nam prve rečenice toga proglasa kažu sve: "Iz svih krajeva naše namučene zemlje svakodnevno dobijamo tužne viesti. Neodgovorni elementi ruše i pale naše domove, ubijaju i ono malo Srba, što nam još u životu ostade. Pljačke na sve strane. Siluju naše kćeri i naše žene: Sve to čine pod svetim imenom srbskih četnika, na čijem čelu ja stojim. Kaljaju nam obraz i častno ime živih i mrtvih četnika".

Srbijanac protiv Srbijanca, kao da su zakleti neprijatelji! Isto takav sviet nastupio je u središnjem i jugoiztočnom dielu NDH samo s jednom razlikom, što su ovdje žrtve odmetničkih skupina Hrvati, prema kojima su odmetnci njegovali izkonsku mržnju, a najjaču od vremena, kada je ustankom hrvatskog naroda u velikoj mjeri olakšano savezničkim vojskama da s malo žrtava raztepu srbsku oružanu silu i sa europske karte izbrišu posljednju versaillesku državnu tvorbu.

Ova knjiga pruža dokaze za to i iz pera samih odmetnika. Ta dokazala niču i dolaze u ruke hrvatskih vlasti, kada u odmetničkom taboru izbiše najprije oštri sukobi, a zatim borbe, kada četničko-komunističke bande počinju triebiti vlastite redove boreći se za vodstvo i plien.

Odprilike do konca rujna 1941. surađuju četnici i komunisti u Srbiji, pojačani bivšim robijašima, složno protiv pobjedničke okupacione vojske, protiv Srba koi nijesu htjeli sudjelovati u bezsmislenom četnikovanju, i protiv Srba koji su pristupili suradnji s njemačkim vojničkim vlastima. Premda pod odvojenim vodstvima odmetnici su izmiešali svoje redove i prelazeći preko "ideoložkih" razlika i opreka te konačnih posebnih ciljeva išli zajedno. "Srbski boljševizam" - to bi zaista bila najbolja oznaka ovog razdoblja njihove djelatnosti u Srbiji i u Hrvatskoj. To se očituje i u emblemima, pod kojima nastupaju: srbska narodna zastava s crvenom zviezdom, četnička kapa s crvenom zviezdom, te lozinka : "Živio kralj Petar, živio Staljin!" i slično. Na hrvatskom području ima ta suradnja četnika i komunista nešto duži viek, jer je obje skupine osim mržnje na osovinske velevlasti vezala i snažna mržnja na hrvatski narod i državu.


RAZKOL U TABORU ODMETNIKA I NJIHOVO MEĐUSOBNO UBIJANJE

Koncem 1941. izbijaju prvi sukobi među četnicima i komunistima u Hrvatskoj. Oni međusobno krvavo obračunavaju. Izrazito boljševičko-anarhistički odmetnici, koji su sebi dali ime "partizani", pristupili su suglasno s uputama iz Moskve uklanjanju onih odmetničkih prvaka, koji su pristajali uz Dražu Mihajlovića (njegov stožer imao je sjedište u Ravnoj Gori u Srbiji), predstavnika srbske "vlade" u Londonu. Krvavo razčišćavanje u taboru odmetnika svršilo je uglavnom u korist "partizana". Naime, njihove su lozinke bile privlačnije za većinu odmetnika zbog sklonosti Srba prema Moskvi i boljševizmu. Vjerojatno je na izhod ovakvog razvitka imalo jak utjecaj i uvjerenje većine bandita, da bi slučajna pobjeda Englezke, Amerike i Sovjetske unije nad narodima Europe značila u samoj Europi izključivo pobjedu Sovjetske unije, odnosno boljševizma. Koliko je odmetnika poginulo u ovom njihovom međusobnom uništavanju, točno se ne zna, ali se znade da je taj broj znatan. U ovom razkolu nastupaju obje skupine pred svoje sljedbenike najtežim optužbama. U njima priznaju najgora i najteža nasilja nad hrvatskim pučanstvom i potvrđuju obstojnost prvotnog zajedničkog nacrta, da onemoguće izgradnju NDH. Nepobitno uglavljene zločinačke osebine odmetnika ocrtane su u mnogo letaka, u kojima se međusobno napadaju. U tom pogledu značajan je letak "partizanskog" vodstva pod naslovom "Zašto se bore partizani u Bosni i Hercegovini".

U tom se letku veli među ostalim: "Neki oficiri vođe četnika -veli se u letku- nijesu iskreno surađivali s partizanima, nego su išli za pljačkom....Dok su partizani vodili borbu, oni su se širili u pozadini paleći i pljačkajući"."Oni guraju srpski narod u istrebljenje muslimana". Ubijanjem od reda svih muslimana, klanjem i bacanjem u vatru žena i dece oni tjeraju u ustaše one muslimane koji nisu bili raspoloženi za ustaše.... Pljačkaju i ubijaju tako, da je 200. muslimana, koji su dotle u svemu pomagali partizane, otišlo u Kladanj, da se bore protiv nas i danas su postali ustaše. Zar to nije zločin protiv samog srpskog naroda? Može li biti strašnijeg zločina od toga, da se četnici, kada su muslimani iz jednog sela na položaju, za to vreme u njihovom selu poklali njihove žene, decu i mlađu braću. Bilo je četničkih jedinica, koje su neki oficiri vaspitali za pljačku tako, da su mnoge čete nesposobne za borbu, koje su pljačkale i samo srpsko stanovništvo. Baš srpsko stanovništvo u fočanskom srezu i drugim stranama ogorčeno je protiv četnika - u kojima su isprva gledali osloboditelje - zbog strahovitih zločina, koje su tamo izvršili i nad srpskim i nad muslimanskim stanovništvom, kao i zbog jezovite pustoši, koju su tamo ostavili. I takve četničke vođe kažu, da se bore protiv ustaša. Ali srpski narod želi stvarnu borbu protiv ustaša. On s prvom traži da ustaše budu uništeni, kao i svi drugi fašisti i neprijatelji."

Veoma je značajna rezolucija, koju su "partizanski" raspoloženi pravoslavci sela Jablanice stvorili 17.siečnja 1942., koju su onda "partizani" razširili u obliku letka. Ta rezolucija glasi: "Mi najenergičnije ustajemo i protestujemo protiv svih nasilja i terorisanja, koja vrše neodgovorni četnici u našem selu. Mi smatramo nasiljem terati goloruke seljake u Navioce, da izvoze kukuruz, pa kad ovi nisu hteli ići, oduzeti im po tri metra kukuruza na silu, kundačiti ih i izvoditi na strelište, kao što je bio slučaj s Antom i Ilijom Bojićem, Danilom Jakovljevićem, Ostojom Krstićem, Dikom Milovanovićem i Neđom Tadićem. Ne slažemo se s time, da se mirna muslimanska i katolička sela pale i pljačkaju radi toga, što ta sela nisu od nas to zaslužila i što nama preti veća opasnost ukoliko se ovakova politika bude i dalje vodila.

Ne slažemo se s time i najenergičnije protestujemo protiv toga, da se u naša sela dovode starci i nevina deca i na nečuven zverski način ubijaju i kolju. Također se ne slažemo sa nasilnim oduzimanjem stvari i božićnih pećenica od ljudi, koje su oni za sebe hranili. Isto tako da seljaci čuvaju četnički štab i pored seoske straže. Isto tako protestujemo protiv postavljanja novih odbora i vlasti pored već izabranog Narodnooslobodilačkog pokreta, koga je narod slobodno izabrao. Mi smatramo, da su partizani oslobodili ovaj kraj i da četnici nisu trebali ni dolaziti te tražimo da nas partizani dalje štite,pošto se ponašaju i bore kao pravi narodni borci. Mi se na kraju slažemo s poštenim četnicima a ne sa onima, koji sprovode Nedićevsku politiku izdaje". Podpisani: Pero Janković, Marko Bojkić, Milan Tešić, Savo Janković, Branko Todić, Vasilije Janković, Cvjetan Božić, Ostoja Janković, Đoka Todić, i još 89.pravoslavnih seljaka. Citirani "partizanski" letci obtužuju zapravo i četnike i partizane, jer u razdoblju o kome je rieč, postoje svuda zajedničke komunističko-četničke bande. Ubijali su hrvatski živalj i palili hrvatska naselja uz poklike "Živio Staljin, Živio kralj Petar!". Za to ima na tisuće živih svjedoka. Drugi od citiranih letaka dokazuje samo to, da su se "partizani" tu i tamo i sami pobojali posljedica strahovitih zločina, pogovoto u krajevima, gdje su mislili nešto postići i promičbom. I kasnija djelatnost partizana opovrgava njihovu obranu. Iz proglasa, koji je vrhovni štab "partizana" upravio stanovničtvu iztočne Bosne, vidi se, da su četnici, dakako ne bez razloga, obtuživali "partizane" zbog zločina protiv hrvatskog naroda.

Tu se veli: "I sad te propalice,kukavice,podli plačenici imaju obraza, da našim bosanskim seljacima govore, kako su oni stalno "na položaju" i u borbi, a borci proleterske brigade ostaju po pozadini, pljačkaju i ubijaju....."

I sami partizani priznaju da su vršili zločine, iako uviek iz promičbenih razloga vele, da su ih vršili samo u borbi s hrvatskim državnim vlastima i ustašama.

U proglasu, koji su "Partizanske novine" doniele 1.svibnja 1942., objavljeno je sliedeće: "Dne 16.travnja napale su partizanske snage ustašku posadu u Jezeranama. Borba se vodila čitav dan po ulicama mjesta, kao i na obroncima brda oko njega. Zapalili su sve zgrade, u kojima se nalazila posada. Partizani su junački jurišali sa otvorenog terena na kuće, pod najćešćom vatrom su se penjali na krovove kuća, da ih zapale benzinskim flašama. Uzpinjali su se jedan drugome na rame, da bi ih ubacili kroz prozor na narodne izdajice, spašavali iz vatre svoje ranjene drugove. "U ovom i nebrojenim drugim slučajevima napadnut je hrvatski seljački narod, jer partizani pod "izdajicama" podrazumjevaju sve protivnike njihovog programa, a takav je sav hrvatski narod.

U noći na 5.lipanj 1942. napali su partizani hrvatsko selo Prekope kod Gline uništivši 27. seljačkih domova. Napadaj je izvršen noću oko tri sata. I ovdje je izbio na svietlo sav duševni i moralni razvrat, koji je obilježavao bande. Nenaoružani narod napali su bacajući bombe na kuće i paleći ih polivši ih prije toga petrolejom. Ubili su i dvojicu stanovnika tog sela, kojima nije uspjelo pobjeći u polje.

"Partizanske novine" od 13.svibnja 1942. izvješćuju o zločinačkom napadaju partizana na selo Turkoviće kod Ogulina. Napadaj je izvršen 9.svibnja i partizanski letak opisuje ga ovako: "Uništena je vodovodna stanica, zapaljena državna zgrada, kao i pilana i nekoliko kuća narodnih izdajica". U letku pod naslovom "Hercegovci", koji je izdo partizanski "Narodno oslobodilački odbor za Hercegovinu", a podpisan je od poznatih "partizanskih" bandita Sime Babića, Rajka Vukoje, Vojina Čupine, Jove Ljubibratića, Jove Ratkovića, Radovana Papića, Laze Šalije, Riste Duka, Svete Zarajića i Đoke Pašajića kaže se doslovce: "Uporedo sa borbom, koju su vodili protiv okupatora i ustaša, naši hrabri partizani poveli su borbu protiv petokolonaša svih vrsta, počev od kolebljivaca u svojim redovima, pa do otvorenih izdajica i krvnika naših naroda - protv četnika, koji su se u zadnje vrieme upetljali u krvavo kolo oko okupatora". Pod "petokolonašima" smatraju partizani cieli hrvatski narod, jer surađuje na svim linijama s narodima Osovine.

- To se osobtio vidjelo prigodom strahovitog pokolja Hrvata u Priedoru.

ODMETNICI SAMI PRIZNAJU TEŽKE ZLOČINE

Malo niže objavljujemo faksimile pisma zapovjednika jedne odmetničke čete "Komadantu opštine borićke". Iz toga se pisma vidi, da su se sami odmetnici pobojali obsega koji su dobili njihovi zločini. Iz pisma se i odrazuje strah pred odmazdom sa hrvatske strane. Tekst pisma glasi: "Milane, vi ste ostali predsednik opštine. Nije samo da budete predsednik, nego i da pazite na sve redove u svojoj opštini. A veliki su redovi nevaljalih poslova. Jer po ovijem selima turskijem raspuštena je četa Drage Mitrovića i pravi velika nasilja, koje uopšte ne valja onako raditi, jer inače vi dobro znate, da mi nijesmo još ni jednog opasnog Turčina ufatili, već su ostale samo žene i sitna djeca pa nije dovoljno da mi to tako gnjavimo i progonimo, jer ćemo inače pogrešiti kod samog Boga. Kada pogorimo sve turske kuće i gnjavimo ono sirotinje, mogli bi Turci tako i nama da nanesu veliku štetu, pošto su svi Turci opasni sada u stijanam. Pa kada mi njihovo sve uništimo, mogli bi i oni da nama nanesu štetu. Nego kada budemo mi njih pobedili, onda ćemo mi krojiti zakone kako mi hoćemo. Molim te Milane reci Dragi neka ubuduće više ovako ne radi za ovo vreme, da se više ovako ne gnjave ili neka ih jedanput veštački pobiju".

>>Otac Dušana Dragosavca davao hrvatskim vlastima popis ličkih komunista za likvidaciju

Četničko-komunistički zapovjednik priznaje, da Hrvati-muslimani nisu počinili nikakva nasilja nad pravoslavnim stanovničtvom u svojim krajevima, nego su morali napustiti svoje domove i sakrivati se po brdskim stienama. Ovo je također dokaz, da su se ubijale muslimanske žene i njihova djeca, da su se palile kuće Hrvata-muslimana (četnčko-komunistički zapovjednik nazivlje ih "Turcima"), "Mogli bi Turci tako i nama da nanesu štetu". Četničko-komunistički zapovjednik uviđa, da je klanja i paleža "za sada" dosta, a ono,što još nije poubijano i popaljeno, doći će na red "kad abudemo mi njih pobedili".

Svoju neizrecivu mržnju na ustašku Hrvatsku prenieli su srbski partizani i na četnike, čim su ovi, vidjevši svoju zabludu, počeli pokazivati znakove da obustavljaju borbu s NDH i hrvatskim narodom. Posvemašnji razvrat, koji su u odmetnički tabor unieli partizani, među kojima su do znatnog utjecaja i do vodećih mjesta došli Židovi, doveo je znatan broj četnika odmetnika do spoznaje, kamo sve to zapravo vodi, pa su priznali NDH i njezinu vlasti i vratili se mirnom životu, dok su nepopravljivi među njima utekli i pridružili se partizanima. Svoju mržnju na svoje dotadanje saveznike u odmetničkoj djelatnosti partizani izkazuju najbolje u proglasu,koji su 1.svibnja 1942. izdali "politički komesar" Miro Popara i partizanski "komadant" Petar Ilić.

Tu se veli:"Ustaški vođe idu danas ruku pod ruku sa izdajnicima srbskog naroda četnicima, s onim istim četničik vođama, koji su poklali hiljade hrvatskih muslimanskih žena, djece i staraca, sa onima, koji su popalili stotine sela i hiljade kuća nevinih Hrvata i muslimana."

U nizu proglasa,koje su izdali "partizani" odkako su ostali osamljeni u odmetničkoj djelatnosti,imamo tumačenje svih onih brojnih zločina,koje su počinili u mnogim hrvatskim mjestima napadajući noću.Ti letci sadržavaju poziv,da se nemilosrdno obračunava sa svim protivnicima "partizana",da se uništavaju mostovi, ceste, brzoglasne i brzojavne naprave i ruše veleobrtnička poduzeća i uređaji."Partizani" su od vođa pozvani,da uništavaju paležom žetvu. U uzaludnim apelima hrvatskom radničtvu preporučali su posvemašnje ukočenje proizvodnje,itd. U tom razdoblju "partizani" odmetnici gube svaku politčku oznaku. Njihovi odjeli postaju razbojničke bande, koje ubijaju radi ubijanja, pljačkaju i ruše samo zato, jer su to zahtievali probuđeni najgori ljudski nagoni. Ogrezli u krvi i zločinima izgubili su ti odmetnici svaku duševnu ravnotežu i svojim strašnim primjerom jednom zauviek poakazali i dokazali, kako nizko može pasti čovjek, kad apostane žrtvom boljševičke promičbe. Zločinačke osebine "partizana" upoznate su i drugdje u svietu, u Hrvatskoj su se izrazile možda u "ruskom" obliku, jer su ovdje "partizanske" bande nastupale na životnom prostoru jednog drugog naroda, prema kome po svom narodnostnom sastavu nisu imale nikakvog obzira. Hrvatski narod pokazao je međutim u tim vremenima velike kušnje životnu odpornost i snagu, koja ga je sačuvala kroz vjekove. Tako je uz pomoć svojih saveznika spriečio plan Londona i Moskve, da se na njegovom području stvore zapreke nesuzdržljivom učvršćenju novog pravednog poredka na europskom jugoiztoku.

Nu uz tu činjenicu ostaje iz te borbe, koju je hrvatskio narod završio s uspjehom, strahovita obtužba, jedna od najtežih, koje su europski i izvaneuropski narodi podizali protiv englezko-židovskog imperializma i protiv boljševizma. Ta strahovita obtužba pogađa još više onaj vodeći sloj srbskog naroda, koji je Srbiju još jednom bacio u rat protiv Europe i koji je hrvatskom narodu poslije više od dvadesetogodišnjeg proganjanja, ugnjetavanja i ponižavanja nanio svojom zločinačkom politikom u prvim mjesecima njegovog nezavisnog državnog života najteže, no uvjereni smo - posljednje boli.


Priredio: R. Horvat / HRsvijet


Vezani članci:

-Siva knjiga: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (I.dio)

-Siva knjiga: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (II.dio)