Srcem i dušom se sjećamo dragih ljudi koje su jugoslavenski komunisti u njihovim mladenačkim godinama otjerali u smrt. Među nama je neraskidiva veza. Njihova žrtva te žrtva njihovih obitelji traži priznanje i poštivanje. Jugoslavenski komunisti - osobito njihov vođa maršal Tito – moraju zauvijek i nedvosmisleno biti prokazani kao zli i zločinački.

Ivica Bićanić rodio se u Gospiću 13. ožujka 1925. Od djetinjstva se isticao bistrinom - bio je među najboljim učenicima gospićke gimnazije. Uz pomoć profesora Petra Martinca do petnaeste godine je odlično vladao francuskim, a naučio je i njemački. Veoma je lijepo crtao. Dobro je igrao nogomet. Volio je matematiku, pa je zarađivao džeparac podučavajući lošije đake.

>>Žrtve komunizma: Sjećanje na Ivicu Bićanića

Ivica je bio omiljen u društvu svojih vršnjaka. Okupljali su se u večernjim satima na korzu, a u ljetnim mjesecima plivali su u bistroj prohladnoj Novčici te s njezinih stijena hrabro skakali na glavu. Jedino, Ivicu nije zanimala politika. Gospićka stvarnost bila je ispunjena usijanim političkim napetostima, no Ivica je ostao po strani. Slobodno vrijeme najradije je provodio, u društvu nekoliko bliskih prijatelja, na ruskoj kuglani u dvorištu obiteljske kuće. Ostali su u svom dječačkom svijetu, ne sluteći da će za koju godinu osmorica od njih dvanaestorice izgubiti glavu.

U lipnju 1943. Ivica je položio veliku maturu. U srpnju je pristupio Hrvatskoj vojsci. U Zagrebu se školovao u vojnoj školi u Runjaninovoj ulici. Uspio je unaprijediti nišansku napravu na minobacaču primijenjujući trigonometrijske proračune te je za uspjeh bio nagrađen dopustom. Postao je pripadnikom dojavne satnije Poglavnikova tjelesnog zdruga u činu zastavnika. Bio je na dužnosti voditelja skladišta za strjeljivo u Maksimiru. U Zagrebu je upisao i studij prava, iako je zapravo želio studirati medicinu, no studij medicine nije uz vojnu dužnost bio moguć.

U svibnju 1945. Ivica je odlučio da se ne će povlačiti. Dobričina po svojoj prirodi, od djetinjstva katolički odgojen, vjerovao je da su i drugi ljudi poput njega.  Javio se na službeni oglas koji je 20. svibnja raspisao partizanski zapovjednik  Zagreba Vjekoslav Holjevac, a kojim su se određena godišta mladića pozivala na nastavak služenja vojnog roka.  Tješio je zabrinutog ujca Ćipu i ujnu Maricu, kod kojih je u Zagrebu stanovao, da je sigurno riječ  baš o redovnom novačenju. Otišao se prijaviti. I nikada se više nije vratio.

U Gospiću su Ivičini brojili dane duge kao godine i čekali vijesti  koje nisu stizale. Ivičina mama je od tuge teško oboljela, a Ivičina teta Matija po cijele noći je molila ne bi li  svoga mezimca izbavila od zle sudbine.

(Devetorica učenika koji stoje u gornjem redu su ubijeni; u donjem redu sijede nastavnici i vjeroučitelji: prvi s lijeva vlč. Vladimir Kargačin, treći gospićki župnik vlč Dragutina Kukalj, osmi prof. Gljeb Krilov, a deveti prof. Ivan Javor - svi su ubijeni nakon što su partizani 4. travnja 1845 ušli u Gospić)

U Gospiću i njegovoj okolici  partizani  i jugoslavenske vlasti su nakon rata ubili oko tri i pol tisuće nevinih ljudi. S komadića Ivičine Kaniške ulice, s 300 metara razdaljine od Križa do Bolnice, na kojoj je onda u 23 kuće živjelo tridesetak obitelji, u drugoj polovoci 1945. godine, kada je već bio mir, nestale su 33 osobe. Svi su bili Hrvati, mahom mladići koji su jedva izmaknuli iz djetinjstva.

Nestala su i sva ona djeca s Ivičine ruske kuglane. Danas se još vide ostaci u drvarnici kuće: jedan čavao na stropnoj gredi na kom je visjela kugla, a na okolnim gredama zapisana imena dječaka te broj srušenih čunjeva.



Maja Runje

Share
0