Nedavno je predstavljena knjiga Ive i Slavka Goldsteina o Titu. Koliko je poznato iz sredstava javnoga priopćavanja, prema autorima „najuspješniji vođa protiv fašizma u Europi“ i „najpoznatiji čovjek rođen u ovoj zemlji“ bio je antifašist samo tijekom četiri godine rata, a poslije 1945. više nije bio antifašist jer je uveo Staljinove metode.

Ipak sve se više razaznaje da je Tito bio najpoznatiji zahvaljujući međunarodnom političkome i geopolitičkome oportunizmu (održavanje Jugoslavije, otpor Staljinu, nesvrstanost). To se jasno vidjelo na Titovom pogrebu kada su se pred poviješću osramotili mnogi državnici ispraćajući zločinca. Ipak, taj pogreb Titovi slijednici spominju kao dokaz međunarodnoga priznanja njegove veličine. Ipak, on danas postaje sve poznatiji po zločinu, a ne po dobru. U svezi s inovativnom knjigom o Titu valja postaviti pitanje predstavlja li 1945. godina usjek u njegovu djelovanju ili je, pak, ratni antifašizam bio samo maska za revolucionarno uvođenje komunizma staljinistčkoga boljševičkog tipa. 1945. godina ne može biti nikakav usjek jer je bolševizacija neprekidan proces koji traje tijekom rata i prelazi u Titovu „staljinističku“ etapu. To je lako dokazati.

Titova boljševička revolucija

   Prema D. Bilandžiću (1999.), uglednome komunističkome funkcionaru i povjesničaru, Narodnooslobodilačka borba (NOB) od početka je bila, mada prikrivena, boljševička revolucija koja je poput drugih takvih revolucija realizirana odozgo. U toj se borbi stvarala komunistička varijanta jugoslavenskog pitanja, a bez svjetskog rata njena bi realizacija bila nemoguća. U ratnim uvjetima, slijedeći direktive Kominterne i konačno primajući obilnu pomoć od saveznika te koristeći se dogovorima velikih na međunarodnim konferencijama, komunistima se otvorio put prema preuzimanju vlasti. Bilandžić objašnjava da su tijekom rata komunisti prikrivali svoje konačne ciljeve iz taktičkih razloga bojeći se negativne reakcije zapadnih saveznika i mogućeg straha naroda od komunizma. U razgovoru s Churchilom, Tito je 12. kolovoza 1944. godine rekao da je više puta istaknuo da nema namjeru uvesti komunistički sustav u Jugoslaviji.

Prikrivanje konačnih ciljeva NOB-e iz taktičkih razloga u smislu dogovaranja sa zapadnim saveznicima bilo je dirigirano i iz Sovjetskog Savaza o čemu svjedoči telegram koji je Tito dobio iz Moskve 10. ožujka 1942. godine. U telegramu se traži da se iz Proglasa Vrhovnog štaba partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije izbaci isticanje komunističke partije u organiziranju ustanka. Telegram spominje V. Dedijer (1988.).

   Uključivanje predstavnika nekih predratnih političkih stranaka tijekom rata u nova politička tijela bila je samo maska koja je komunistima davala tobožnji legitimitet za revolucionarno preuzimanje vlasti. Kako navodi J. Vodušek - Starič ( 2006.), u NOB-i se počelo oblikovati sudstvo koje je prihvatilo elemente sovjetskog prava (smrtna kazna, konfiskacija imovine, protjerivanje, prisilni rad). Krajem 1944. godine u vrijeme oslobođenja Beograda postojali su temelji novog pravnog poretka, provedena je centralizacija i formiran je novi politički sustav. Komunisti su, slijedeći Lenjinove krvave obračune s neprijateljima, prišli surovoj obrani “tekovina” revolucije pripremajući sebi dolazak na vlast. Obračun s “klasnim” neprijateljem započeo je već na početku NOB-e. V. Dedijer (1981.) iznosi zanimljivu tezu o tome da je na retorziju (retorzija, lat. – protumjera) u redovima komunista utjecala misao o dvije faze revolucije razrađena u Istoriji SKP(b). Naime, poslije prve buržoasko-demokratske faze revolucije, u drugoj fazi – proleterskoj valjalo je likvidirati građanske elemente iz prva faze. Komunističko vodstvo krajem 1941. godine odlučilo je da započne druga faza revolucije pri čemu su likvidirani potencijalni protivnici. Za retorziju u prvim godinama NOB-e i kasnije Dedijer optužuje visoke partijske funkcionare (A. Rankovića, M. Đilasa i dr.), ali priznaje da je teško odgovoriti na pitanje koji su bili motivi partizanskih rukovodilaca u zaoštravanju retorzije tijekom rata. Neopravdano je mišljenje da je obračun s neprijateljima započeo tek po završetku rata (Bleiburg, Križni put itd.) čime bi se mogla braniti teza o početku Titove staljinističke faze 1945. godine. Dukumenti potvrđuju da su se zločini događali prije 1945. godine. Između mnogih dokaza navodimo dva.

U pismu OZNA-e (osnovana 13. svibnja 1944.) za zagrebačku oblast upućeno Oblasnom komitetu KPH i komesaru X. korpusa “Zagrebačkog” od 29. rujna 1944. Piše:

... Vojni sud komande Bjelovarskog područja pokazao se skoro oportunistički čak toliko daleko, da to ide na štetu naše borbe. U posljednji mjesec i pol dana isti sud nije izrekao ni jednu smrtnu kaznu, premda je bilo više slučajeva, da su optuženi zaslužili smrt...

O razlozima likvidacije domobranskih časnika i vojnika koji su se odazvali amnestiji, ovako izvješćuju pripadnici OZNA-e VI. korpusa NOV i PO Jugoslavije za razdoblje od 15. rujna 1944. do 1. siječnja 1945.:

... Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas...

   Zločini nad fratrima u Širokom Brijegu i nad uglednim dubrovačkim građanima na Daksi počinjeni su 1944. godine prije Titove tobožnje nove – staljinističke faze. Primjera ima i previše.

Titovu ulogu i ciljeve shvatili su intelektualci u NDH. Novinari Spremnosti često su isticali Titov staljinizam i upozoravali su da je cilj komunista revolucionarno osvajanje vlasti svim sredstvima i načinima. Tito je prema ovim novinarima oruđe Kominterne, a KPJ je na liniji ciljeva velikosrpskog ekspanzionizma. Danas je jasno da je analiza novinara Spremnosti utemeljena, jer su to u potpunosti potvrdili povijesni izvori i poslijeratni razvoj.

Komunistički pronacizam i Poglajenov antitotalitarizam

Navedenim činjenicama valja dodati podatak koji je vrlo nezgodan za za branitelje Tita kao antifašiste. Naime, jugoslavenski su komunisti poštivali su njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju potpisan 23. kolovoza 1939. Oni su šutjeli dok su se u svijetu održavale demonstracije nazvaneDan crne vrpce. Tito i komunisti su od potpisivanja pakta do napada Njemačke na SSSR 22. lipnja 1941. bili jednostavno rečeno pronacisti. U Hrvatskoj se ipak nije šutjelo. Reagirao je isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. U časopisuŽivot (20) 7 (1939), koji je uređivao, napisao je članak u svezi s paktom pod znakovitim naslovim I nastala je noć. Stjepan Tomislav Poglajen, zastupnik kršćanskog personalizma, bio je protivnik svih totalitarizama – fašizma, nacizma i komunizma – koji su utemeljeni u ateizmu i koji podređuju pojedinca kolektivu pri čemu se dokida dostojanstvo ljudske osobe. Protivio se vezivanju Hrvatske uz Njemačku jer nacizam Hrvatsku prezire, a, predviđa Poglajen, Hrvati će konačno biti protiv Njemačke. Razotkrio je zabludu da je povezivanje Hrvatske s Njemačkom nužno kao brana od komunizma. Poglajenovi stavovi jasno ukazuju da je neopravdano optuživati katoličko svećenstvo u cijelosti kao profašističko i pronacističko iz čega su komunisti stvorili pojam “klerofašizma”. Poglajenu u komunističkoj historiografiji nema mjesta.

Rijetki se danas pitaju kakva je uloga Tita bila u nepovoljnim procesima za Hrvatsku poslije 1918. godine. Pod Titovim vodstvom pojačaoo je koloniziranje hrvatskog nacionalnog bića iz Beograda i nastavljeno je odvajanje Hrvatsku od Zapada. Titov totalitarizam ukinuo je hrvatsku samostalnost i nastavio je s rušenjem hrvatske europske pravne tradicije. Taj je totalitarizam demografski opustošio Hrvatsku, a 1945. godine izvršio je aristocid ubijajući hrvatske intelektualce, posebno svećenike. Titov komunistički totalitarizam dotukao je hrvatsku inteligenciju 1971. godine zatvaranjem i otpuštanjem s posla. Tito je pripojio Istru Hrvatskoj, ali joj je oduzeo Boku kotosku i istočni Srijem (što se prešućuje), Komunisti su pod Titovim vodstvom ostvarili svoju ideološku i gospodarsku nadmoć što danas obilato koriste na svim društvenim područjima (privatizacija, klijentelizam i dr.) pa je obrana antifašizma (bolje reći Titova boljševizma) sasvim logična. Niska Titovih „zasluga“ je prebogata, ali za to je potrebna posebna rasprava. Dakako, u ovakvim analizama ne smije se prešutjeti i ono pozitivno što se događalo poslije Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji poput razvoja industrije, opismenjavanja, kulturnih dostignuća (ali podobnih) i dr. 

U smislu multiperspektivnosti i u ime komunistima zazornoga demokratskog načela audiatur et altera pars dozvolimo da svoj sud iznese i predstavnik hrvatske ustaške emigracije koja je dobro shvatila bit i tragiku NDH. Vjekoslav Vrančić objavio je 1985. godine u dva dijela knjigu Branili smo Hrvatsku. On je sa vremenske distance nastojao ocijeniti zbivanja kojima je bio sudionik te postavlja pitanje: „ .... nije li nakon četrdesetgodišnjeg iskustva došlo vrijeme da se hrvatski intelektualci prestanu hvaliti svojom pripadnosti partizanskom pokretu i Komunističkoj partiji Jugoslavije, čiji je cilj bio uništiti Hrvatima državu i podvrgnuti ih tuđinskoj vladi, u državi zvanoj Jugoslavija, u kojoj hrvatski narod zauzimlje mjesto roba, a njegovi marksistički predstavnici ne baš ‘ugledan položaj’. Sve nas to također nuka, da se upitamo jesu li hrvatski intelektualci, napose oni na slobodi sviesni težine rieči, kada govore o ‘oslobodilačkoj borbi’ i ‘oslobođenju’ Hrvatske.”

Jugoslavenski pjesnici su se natjecali tko će bolje ukrasiti lik i djelo maršala Tita te se tako, uz ostalu propagandu koja je veličala kult vođe, vođa nastojao pretvoriti u mitsko biće s nadnaravnim moćima. Stvoren je kult ličnosti koji je podrazumijevao i nepogrešivost vođe. Uspostavlljena je libidinozna veza između vođe i nesamostalne mase. Psihijatraar E. Klain smatra da je lažno samoupravljanje u Titovoj Jugoslaviji zadovoljilo narcističke potrebe nekih osoba, naročito onih jednostavno strukturiranih. Prema vođi usmjeravala se libidinozna projekcija, a agresivnost prema nižim članovima partijskog aparata. Jednom ostvarena libidinozna veza održala se i post mortem te danas živi u ljudi koji tuguju za „zlatnim dobom socijalizma“. U toj post mortem vezi održan je i mit o nepogrešivosti „najvećega sina naših naroda“ a podržavaju ga prepredeni stari komunistički kadrovi. Tko razotktiva nedjela vođe biti će proglašen ustašom.

 Pavelić kao antifašist i antiboljševik

   Goldsteinovi svojom knjigom od preko tisuću stranica nisu mogli dokazati da je od 1941. do 1945. Tito bio primarno antifašist te nisu mogli odvojiti njegovu antifašističku i staljinističku etapu. Takvi će pokušaji biti uzaludan posao i budućim autorima koji će se baviti Titom veličajući njegov antifašizam. Ipak, hvale je vrijedno što su Goldsteinovi inovativnim metodološkim pristupom potakli na razmišljanje o takvim analizama različitoga etapnog djelovanja drugih povijesnih ličnosti. Kako, npr. ocijeniti djelovanje A. Pavelića do 10. travnja 1941. i u vrijeme NDH? Do uspostave NDH Pavelić je svoj život posvetio oslobodilačkoj državotvornoj borbi proti monarho-fašističke diktature (termin koji je koristila komunistička historiografija), a ustaški pokret tada nije bio obilježen nacifašističkim idejama. Stoga je jasno da se Pavleić predratnoga razdoblja može ocijeniti kao antifašist. Imao je protivnika – kraljevu fašističku diktaturu. Od 10. IV 1941, Pavelić se, koristeći se kao i Tito ratnim prilikama, priključio totalitarizmu novoga svjetskog poretka i odgovoran je za nepobitne zločine. Dakle, antifašistička etapa A. Pavelića i djelovanje u NDH dvije su godinom 1941. jasno omeđene etape što se ne može ustvrditi za Tita u ratu i poslije rata. Usto Pavelić je u prvoj etapi bio i antiboljševik (vidjeti (Strahota zabluda – prvo izdanje 1938.godine na talijanskom jeziku kaoErrori e orrori. Communismo e bolscevismo in Russia e nel mondo.)On je u boljševizmu vidio najveću opasnost za svijet. Boljševička vlast, prema njemu, spremna je za volju svoje diktature žrtvovati najveće duhovne tekovine čovječanstva i milijune ljudi. Boljševizam ukrđuje ljude i pretvara ih u gomilu koja nema i ne zna ništa drugo do li onog, što im ona dade i čemu ih ona naučava. Zar ova ocjena nije aktualna i danas?

     Raspravljajući o povijesti NDH kao predmetu istraživanja, N. Kisić – Kolanović (2002.) upozorila je da se ustaška ideologija ne može poistovjetiti s ideologijom fašizma i nacionalsocijalizma, niti se može prosuđivati mimo njih. Ustaštvo, ali i četništvo (kojim se ovdje ne bavimo) plod su, između ostaloga, stoljetnih transgeneracijskih prijenosa i transkulturalnih psihijatrijskih poremećaja koji su ovisili o sociokulturnoj sredini. Ti se poremećaji iskazuju u “dinarskoj” sastavnici koja u kriznim, posebno ratnim situacijama, lako prelazi u destruktivnost. Ova sastavnica obilježava i komunistički pokret. Izvornog fašizma/nacizma na ovim prostorima zapravo nije ni bilo pa ga ne može biti ni danas. Komunistička historiografija stvorila je svoju sliku o NDH ne dopuštajući da se povijesti te države, ma kakva ona bila, priđe multiperspektivno, tj. da se uvaže i drukčija mišljenja. NDH je bila svedena naprosto na “endehaziju” koja je nastala sama od sebe bez prethodnih uzroka s obilježjem genocidnoga zločina i ništa, ništa drugo. Status Hrvatske na mučilištu u monarhističkoj Jugoslaviji zanemaruje se i tako nastanak NDH ostaje bez jednog od važnijih objašnjenja. 1941. godina održava se kao čvrsta vremenska granica ispod koje se ne smije ići. U interesu komunističkoga režima stvorena je zauvijek zacementirana i neupitna shema „endehazija“ pod kojim se automatski bez razmišljanja odmah podrazumijeva “genocidnost”, “nacifašizam”, “klerofašizam” i “kvislinštvo”.

Čemu danas služi avet ustaštva?  

Europski antifašizam u vrijeme Drugoga svjetskog rata iznjedrio je demokraciju te danas više nije aktualan u demokratskome svijetu. S druge strane, jugoslavenski komunistički antifašizam koji se izrodio u totalitarizam brani se danas kao velika civilizacijska tekovina, Protiv koga ili čega je danas hrvatski antifašizam? Objekt protivnosti očito je izmišljen, Pažljivo promatranje hrvatske situacije ukazuje da je komunizam živ(mada maskiran liberalizmom) te da koristi anifašizam radi vlastite obrane. Postkomunistima u bivšoj Jugoslaviji tradicija NOB-e i komunističkog antifašizma (pri čemu se taje zlodjela komunista) temelj je obrane njihove legitimnosti u preobrazbi u socijaldemokrate. Komunističke strukture (zločinci, udbaši, ideolozi, menadžeri i dr.) prešle su u fazu postkomunizma, a raspršene su po raznim strankama. Te strukture toliko su jake da su sprječile svaki pokušaj lustracije ili kažnjavanja ma i jednog komunističkog zločina. Postoji i stranka koja je direktna i legitimna slijednica totalitarne KPH, Ta je današnja Socijaldemokratska partija koja bi morala na sebe preuzeti i odgovornost za zločine iz komunističkog razdoblja te se usmjeriti prema ispitivanju savjesti i katarzi da bi se ostvarila istinska demokracija. Katarza se nije dogodila, već se veličanjem Titova komunizma i prešućivanjem njegova totalitarnog karaktera čuva današnja politička pozicija komunista preodjevenih u liberale.S druge strane nema ni traga neke stranke koja bi bila slijednica ustaškog pokreta. Ove zadnje stranke nema iz prostoga razloga što su komunisti u potpunosti likvidirali NDH daleke 1945. godine. Od kojeg bi onda totalitarizma ili nacionalizma eventualno, mogla Hrvatskoj, u budućnosti, zaprijetiti opasnost? Obnovu totalitarizma mogli bi ostvariti (zapravo je ostvaruju) samo još uvijek aktivni stari komunistički kadrovi i njihovi nasljednici koji žestoko brane “njihov” antifašizam i svoje privilegije te im je upravo zato potrebno “razotkrivanje” aveti ustaštva. „Ustašizacija“ Hrvatske samo je simbolička i izražava nezadovoljstvo ljudi postkomunističkom vladavinom. Poklič „Za dom spremni“ ili pojava ustaške kape dovoljni su „dokazi“ ustašizacije Hrvatske. Za pojavu kape partizanke i partizanskih derneka nitko ne pita! Katolička crkva zbog svojih otvorenih analiza i kritika društva proglašava se poticateljem ustašizacije. Iz krugova „tolerantnih“ antifašista dolazi tvrdnja da je jedina crkva koja osvjetljava ona koja gori.Radi obrane od fantomskoga fašizma ove je godine osnovana Antifašistička liga RH u koju su se uključili stari komunisti i neke nevladine organizacije koje se inače sumnjiče za protuhrvatsko djelovanje. Ligaši su isključivi. Oni ne raspravljaju. Njihova je istina jedina. Oni su protiv svih koji se ne slažu s njima, a osnovna im je potreba kreiranje neprijetelja. Oslanjajući se na Umberta Eca čelnik Lige Z. Pusić kao jednu od karakteristika fašizna navod potrebu za neprijateljem (to bi u nas trebao biti antifašizam protiv kojeg se dižu ustaše) pri čemu su rasizam, šovinizam i ksenofobija prirodan izbor. Neoprezni čelnik nije se sjetio da se Ecovo razmišljanje može primijeniti i na komunistički totalitarizam te je zapravo objasnio smisao ligaške potrebe za neprijateljem.

   Hrvatska kao članica Europske unije ima obvezu da osudi komunističke zločine. U tom smislu mora se pridržavati Rezolucije Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina iz 2006. godine te Deklaracije Hrvatskoga sabora iz iste godine u kojoj se zahtijeva osuda komunističkih zločina. 2009. godine denesena je Rezoluciju Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu u kojoj se ističe da je „krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, moleći za praštanje i njegovanje moralne obnove“. Ovi dokumenti koji su od vitalnog značaja za budućnost Hrvatske ostali su samo mrtvo slovo na papiru. Komunistički antifašizam u Hrvatskoj i dalje se veliča, dok se svaki pokušaj aktualizacije tih dokumenata proglašava ustašoidnim “povijesnim revizionizmom”. Nije samo slučaj da spomenute rezolucije nisu ni spomenute u programu toliko razvikanoga Građanskog odgoja. Očito je poznavanje tih dokumenata za nekoga mladima nepotrebno i opasno.

   Odakle sada odjednom velika uzbuna među antifašistima? Dogodilo se nešto neviđeno u Hrvatskoj. Predsjednica Republike je na civilizacijski način otpremila Titovu bistu sa Pantovčaka u muzej i time je simbolički započela lustraciju koja se već odavno dogodila u nekim postkomunističkim zemljama (baltičke države, Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska) što je društvo unaprijedilo i moralno i gospodarski. Predsjednica je samo slijedila spomenute europske dokumente i saborsku Deklaraciju, ali je izazvala veliku paniku u retrogradnih antifašista koji se lažno predstavljaju kao svjetlo i moralni korektiv društva (sic!). Oni drugi su mrak. Gdje je tu snošljivost za koju se tobože zalažu? Antifašisti konačno shvaćaju da se približava kraj njihove pogubne mitologije.

 

Ivo Rendić – Miočević

Share
0