U pozadini postizborne retorike i poteza MOST-a mogla bi se skrivati  uobičajna priča krupnog kapitala koji (planiranu) političku neizvjesnost parlamentarnih izbora želi iskoristiti u svoju korist.

Naravno tu je i stalna potraga za „trećim putem“, kao da se radi o kakvom novom TV programu ili o dodatnoj zabavi i senzaciji za gledateljstvo; političkoj novotariji da bi neuki novinari imali o čemu pisati i puniti novine svojim priglupim člancima i površnim analizama. Tako zvani „treći put“ redovito je na štetu državotvorne parlamentarne opcije, na korist SDPartije koja nije nikad željela i ne želi suverenu hrvatsku državu. Potpuno ista stvar je i sa stabilnošću države. Većina stabilnih demokracija ima  bipolarni sustav, dok se treća opcija u pravilu pojavljuje samo onda kad jedna od strana želi prikupiti glasove svojih nezadovoljnika ili ući u tuđi politički spektar.

Međutim aspekt i motiv mogućeg koristoljublja u ovom konkternom slučaju nije zanemariv. Posezanje za državnim dobrom su uvijek slična i jednaka, čak i kad iza nje stoje kulise plemenite namjere poput „Prstena“, Udruge bosanskih Hrvata utemeljene 9. Listopada 2005., koja u svom programu ističe plemenite i hvalevrijedne ciljeve poput borbu za opstojnost Hrvata kao konstituivnog naroda u Bosni i Hercegovini te promicanje hrvatske baštine i – zavičajnost! Ali isto tako želi uskogrudno afirmirati i pripadnost jednom lokalnom svjetonazoru na svijet, naciju i vjeroispovjest.

Ni uloga bivšeg mostarskog franjevca, patera Ivana Tolja (danas velečasnog banjalučke biskupije), inače župnika u Gornjim Močilima, sela nedaleko od  Banja Luke sa stalnim prebivalištem u Zagrebu, pretjerano skromnog i gotovo nevidljivog, ali moćnog savjetnika uprave Styria media Group AG iz Austrije, privatne medijske zaklade, te vlasnika „Večernjeg lista“, „24 sata“ i „Poslovnog dnevnika“ – osobe upletene u mnoge radnje i kombinacije u medijskom prostoru RH i Bosne i Hercegovine – ne jamči za časnost političkih manevara, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Republici Hrvatskoj. Za ulogu jednog još aktivnog svećenika, kome su pripali nimalo vjerski poslovi nespojivi s ulogom crkve u sekularnoj državi, čini se vrlo dvojbeno.

Što uistinu Styria i pater Ivan Tolj hoće, i koja je njihova uloga na hrvatskoj političkoj sceni, teško je shvatiti kao i poteze što ih vuče „banjalučki sveštenik“ miljenik Ive Josipovića i  Milorada Dodiga. Styria i njihov savjetnik ponekad toliko žele anticipirati budućnost da se gube na obzorju shvatljivog, ali je posve sigurno da žele biti ne samo medijski faktor na hrvatskoj političkoj sceni, nego sila iza zavjese i nevidljivi politički savjetnici zagovornika tzv. „regijona“, posebno u Hrvatskoj. To je pitanje na koje i don Tolj osobno, kao veliki medijski mogul i osoba koja dizanjem slušalice otpušta novinare i kolumniste – na primjer tako su prije tri godine iz „Večernjeg lista“ odletjeli kolumnisti Tihomir Dujmović i malo potom Ivan Šola – ne nudi jasan odgovor, ali se osjeti želja za političkom i gospodarskom moći neprimjerena svećeničkom pozivu.

Čak i oni najmoćniji biskupi i kardinali kroz povijest Crkve nisu imali tih zakulisnih ambicija i želju za takvom moći. Očito je da on i njegovi zakrilnici, kao i neformalna grupa osoba oko njega, žele biti najvažniji ponder na hrvatskoj političkoj sceni i to čine na razne načine i svim sredstvima, uglavnom kroz prije spomenute medije. Zapravo neprestano produciraju političku nestabilnost, intrige, smutnju i krizu te nude fantomska politička rješenja koja će trajati dovoljno dugo dok se određene  interesne skupine,  kroz donošenje određenih zakona ili dodatnu „privatizaciju“, tj. rasprodaju, domognu preostalog državnog hrvatskog bogatstva.

Tu se po prilici dade iščitati i ona nejasna formulacija, zapravo tlapnja, o Mostu kao poveznici i jamstvu sigurnosti između dviju suprostavljenih političkih opcija: nepomirljivih HDZ-a i SDPartije. Radi se o lovu u mutnom i očitom pokušaju obmane, a ne o stvaranju dobrog ozračja oko crno-crvene vlade nacionalnog spasa.

Postoje sile koje te dvije političke opcije možda mogu upregnuti u ista kola, na primjer rat i obrana zemlje, makar je teško u to povjerovati jer i u Domovinskom ratu one su bile na suprotnim stranama. Tuđmanov HDZ se borio za samostalnu suverenu građansku Hrvatsku, slobodnu od srpsko-srbijanske hegemonije i represije; SDPartija je ustrajala na „reformiranoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj“ pod kontrolom „reformiranog komunizma“ u sastavu tzv "regijona" i uvijek u savezu sa svima onima koji su zagovarali  državnu tvorevinu kakvu su jednom zamišljali Miko Tripalo i Savka Dabčević Kučar, tzv. hrvatski „reformirani komunisti“ – sovjetska Hrvatska!

Dakle ni rat ne pomaže pomirenju nepomirljivih svjetonazora pa ne može biti ni vezivo niti katalizator dobrih političkih procesa u Hrvatskoj. Migracijska kriza možda, ako se dovoljno zaoštri s bodljikavom žicom i migranti prouzroče neposrednu ugrozu, jer i tu su im pogledi na (migracijski) problem različiti i suprostavljeni. Državotvorna politička opcija se plaši nekontroliranog migracijskog vala i svega što se s tim valom kotrlja; SDPartija s pomoću istog želi baciti samostalnu i suverenu Hrvatsku na koljena i priključiti je „Regijonu".

Podjela je jednostavno prejaka i posve je sigurno da MOST (ma tko god stajao iza njih) ne može biti  značajan faktor pritiska i još manje vezivno tkivo za nekakvu vladu nacionalnog spasa.

Izvorni Most je nesumljivo imao dobre namjere. Međutim ono u što se on pretvorio posljednjih mjeseci sve više podsjeća na obmanu partijske nomenklature, s namjerom da se osujeti apsolutna pobjeda državotvornih stranaka desnog centra. Postizborni postupci Drage Prgometa i medijske akrobacije u režiji  patera Ivana Tolja i Gorana Radmana, kao i aktivnosti  određenih istaknutih članova „Prstena“ i „Croma“-e, potvrda su da se iza kulisa događalo puno toga čega ni Božo Petrov sve do sada nije bio svjestan.

Najrazvikanija poštapalica uglednih članova „Prstena“  koji svoje interese pokušavaju ostvariti preko MOST-a, je da oni s 8% sudjeluju u hrvatskom BDP-u?! To je prilično obrtničko-gostioničarski pogled na državu i njeno gospodarstvo, što je prilično jasno kad se pogledaju životopisi nekih od najuglednijih i najmoćnijih članova „Prstena“.

Neki od njih uspješno su iskoristili onu prvobitnu Markovićevu privatizaciju (znači odabrani), drugi su karijeru uspješnih započeli privatizacijom u suverenoj Hrvatskoj, opet odabrani. Uvijek je riječ o samo jednoj hrvatskoj privatizaciji, onoj Markovićevoj po zakonu koji je donijela njegova vlada. Danas su to uspješni poduzetnici i vlasnici velikog kapitala poput  Tomislava Antunovića, Stipa Matića, Marka Pipunića, (bivšeg predsjednika „Prstena“), Branka Roglića, Ivice Todorića i mnogih koji foto-reportažama u „Gloriji“, „Story“ i sličnom medijskom žutilu u Tolj-Rodićevom vlasništvu žele iskupiti vlastitu prošlost i zamračiti ono što su nekad bili; svoju prvobitnu akumulaciju, svoj prvi milijun i kako je sve doista počelo – a masno plaćenim intervjuima u dnevnom tisku i tjednicima žele predstaviti sebe kao poslovnu kremu i najaviti svoju sjajnu poslovnu budućnost. Javno se ne miješaju u politiku, ali je silno žele kontrolirati preko utjecaja na kreiranje zakona i dodatne privatizacije.

„Prsten“ se na puna usta hvali s desecima magistara i doktora, članova u svom prstenu, to ih  impresionira, no kad bi se malo zagrebalo moglo bi izaći na vidjelo kao i za Dragu Prgometa: magisteriji kupljeni prije diplome, doktorati i specijalizacije bez znanstvenih radova, dvojbene i kontroverzne političko-poslovne veze i  još puno toga.

Da bi cijela operacija reformi imala i svoju akademsku i poslovnu komponentu, tu su se Mostu pri ruci našli Robert Podolnjak, pravni ekspert  čija je vizija teritorijalnog preustroja identična onoj Ive Josipovića, te financijski teoretićat profesor Ivan Lovrinović: „Mesićev“ dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, nekadašnji predsjednik „Promijenimo Hrvatsku“, također član „Prstena“. Projektu Mosta tiho se privukao i odabrani dio „Croma“-e, Hrvatske udruge menedžera i poduzetnika. Pri ruci je i Krunoslav Olujić, nečasno otpušteni predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske, zadužen za pravna i sigurnosna pitanja; onaj koji „poznaje ljude i kako funkcionira pravosuđe“.

Kad se ovako poslože stvari onda se već naziru namjere Mosta, odnosno jednog njegovog djela. Sve podsjeća na scenarij  izazvanja političke krize kako bi se kroz istu Hrvatska dovela u posve nepovoljan gospodarsko-dužnički položaj da bi se, uz prethodnu veliku devalvaciju kune, privatizirala preostala državna imovina za male novce. Cilj su prije svega Hrvatske šume, Dalekovodi i HEP. Zbog ovakve procjene, mnogi su skloni tvrdnji kako je Most zapravo generator krize i to je jasno u „njegovih“ zahtjeva za nejasnim reformama i ogromnom željom za promjenom Ustava.

Prijedlozi „Prstena“ i djela „Mosta“, pogotovo kad se s medijsko-crkvenih visina uplete pater Ivan Tolj i njegovo zaleđe, izgledaju časno i muževno, čak dovoljno kršćanski, dapače: katolički. Poteškoća je što se taj navodni katolicitet i ekumenizam u pravilu pretpostavljaju državotvornom hrvatstvu, to jest hrvatsvo se projicira isključivo kroz katoličanstvo zavičajnog ili širokog ekumenskog predznaka. Upravo zbog toga, papa Franjo se u Sarajevu obraćao "katolicima Sarajeva" a ne Hrvatima, koji su toga dana nazočili sv. misi na stadionu Koševo. A privatizacija u ovom slučaju, čija je izvedba planirana na vrlo dvojben način, zakukuljen pričom o reformama, je takva da joj Crkva i bliske joj osobe u ovom slučaju nikako ne bi smjele držati svijeću.

 

L. C.

Share
0