U hrvatskoj je političkoj kaljuži stanje stvari ipak na jednoj razini više nego jasno; ima jako puno stranaka, zajednica, no samo je jedna – Partija. Socijal demokratska PARTIJA!

Početkom devedesetih napravljen je odličan marketinški spin; naime, savez komunista, skojevaca, udbaša, oznaša, kosovaca, i ostalih zagovornika jugoslavenskog držaavnog terora, shvaćajući da nastupa doba promjena, odnosno raspada totalitarne Jugoslavije, osamostaljenja Hrvatske i demokratizacije zemlje, mijenjaju svoje ime u Stranka demokratskih promjena Hrvatske (SDPH). I zaista, događale su se promjene, demokratske promjene i u Hrvatskoj je napokon ozakonjeno više-stranačje. Drugovi predvođeni Ivicom Račanom, shvatili su da ideja Jugoslavije ne će opstati ukoliko se nešto ne promijeni – barem ime – da treba zatomiti urođeno im i prirođeno jednoumlje i boljševizam, kratkoročno i deklarativno.

Prvo se SKH-u dodao nastavak SDP, potom samo SDPH u razdoblju od godine dana, da bi se kasnije Partija išla pod imenom Socijaldemokratska partija Hrvatske – Stranka demokratskih promjena gotovo dvije godine da bi naposljetku, kad je narod što zbog imena, što zbog strahota rata zaboravio totalitarno i zločinačko porijeklo Socijaldemokratske partije (riješili su se varljivog naziva Stranka demokratskih promjena).

Ono što je pak fenomenalno i što odražava svu naivnost i glupost hrvatskoga puka, jest da je velik dio naroda “popušio” liberalnost i progresivnost, odnosno socijaldemokratizam dojučerašnjih boljševika. Kako, odjednom, u par godina, boljševici, ubojice, cinkaroši, lopovi, pljačkaši, velikosrbi, prevaratni i partijska potrčka postaju zagovornici i borci za liberalizaciju društva, ljudska prava, “welfare state”, odnosno socijalnu državu (što Jugoslavija nije bila), prava manjina (a sve manjine osim srpsko-crnogorske su proganjane i obespravljivane) i t.d? Kako sekretari, komesari, komitetlije, drugovi i drugarice preko noći postaju demokrati i borci za čovjekovu slobodu?

Tuđman je s pravom upozorio da će uvijek postojati jedna petina koja Hrvatsku ne želi kao državu, no, ono što su mnogi propustili iz toga izvući jest da je jedna petina (petokolonaša) tek startna pozicija, odnosno početni kapital za daljnje širenje jugoslavenske, odnosno velikosrpske ideje. Manje-više je znano tko čini tu stalnu biračku masu Partije i njezinih satelita: mahom umirovljenici, koji su umirovljeni kad su navršili tridesetu, velika većina jugoslavenske administracije, uhljebi i sinekuristi, i naravno Srbijanci, odnosno oni koji su znali da je najbolje ozbiljenje velikosrpske ideje upravo Jugoslavija. Tomu treba dodati i sve one koji su krali i potkradali, uživali beneficije, a zauzvrat su morali samo napraviti popis tko odlazi na nedjeljnu misu ili motriti susjeda – i to je baza petokolonaša okupljenih oko (S)rpske (d)emokratske (p)artije.

No, ono što se moglo predvidjeti, a ipak nije spriječeno, jest da je Partija svoje biračko tijelo počela širiti, shvativši da postoji veliki dio neukih i slaboumnih, takozvanih liberala, koji pojma nemaju o demokraciji, funkcioniranju države i državnog aparata i koji bi, iz Bog zna kakvih pobuda, šakom i kapom dijelili prava svemu i svačemu, samo da rastaču vrijednosti stvarane dva tisućljeća. I to je “dodana vrijednost” za komunističko-srpsku glasačku bazu Partije. Mahom mlađi ljudi, skoncentrirani u raznim udrugama gdje uspijevaju oživjeti jugoslavenske sinekure, dobivajući novac ni za što, bez struka i nauka, koje proizvode filozofski fakulteti ili fakulteti političkih društvenih i ostalih “znanosti”, oni kojima je rečeno da je “moderno” biti liberalan, koji su navodno napredni, i ne žele biti “konzerve” i “ognjištari” ili pak navodni klerofašisti, razni “agnostici” (a neznaju ni što je to), ili pak “ateisti”, dakle ljudi koji smatraju da su im bake i djedovi sišli s grane kako bi podigli bananu.

Većini vrlih promišljatelja hrvatske političke scene uporno promiče, a tu se misli na one demokratski svijesne i donekle obrazovane političke analitičare, za razliku od marskističkih piskarala i polupismenih bivših komesara, da Partija može činiti što hoće i da će njezino biračko tijelo uvijek glasati za Partiju, ma koliko Zoran Milanović bio ustaša, ustaški unuk ilišto već. Jer, za jedne je Partija izvor prihoda, sinekura i uhljebljenja, prisjećanje na jugoslavensku mladost (a mladost pamtimo uvijek po dobru, jer smo bili mladi!), za Srbijance je Partija samo sredstvo do velike Srbije, a za treće je Partija oličenje “liberalizma” i “progresivnosti” u koju se strmoglavljuje “napredni” Zapad sa svojim paradama ponosa i koječega.

Zato biračko tijelo koje ne glasa niti namjerava glasati za Partiju i njezine satelite, uvijek važe svaku riječ, primjerice, Plenkovića ili kojeg drugog dužnosnika HDZ-a, jer, što je ironično, to su demokrati, i ako im se ne nešto ne sviđa, jednostavno će glasati za neku pravašku, pučku ili kakvu drugu konzervativnu stranku, ne mareći što je to “bačen glas” (izraz koji predstavlja ostatak mentalnog boljševizma, jer kako u demokraciji može biti “bačenih glasova”?). Glasači Partije ne će i to potvrđuje primjer Steve Mesića, koji drži ustaške govore i zaklinje se o druga Tita istovremeno.

Stoga, Milanović, Pusić i ostala projugoslavenska bratija mogu činiti što ih volja i izjavljivati što hoće, jer su njihovi glasači mentalni totalitaristi i samoupravljači, a ostali političari bi trebali osluhnuti bilo naroda i djelovati u tom smjeru. Ukoliko ovo nekome, do dana današnjeg nije jasno, neka se zapita što uopće radi na političkoj pozornici.

        

Mila Marušić