Svi nekako zaboravljaju činjenicu da je jugoslavenski politički i vojni vrh dopustio izlazak Slovenije iz Jugoslavije, odnosno Slovencima je omogućeno osamostaljenje. Kučan i Milošević dogovorili su se da Srbija ne će osporavati pravo Slovencima na izlazak, a da Slovenija ne osporava Srbima (napose u Hrvatskoj) pravo na samoopredjeljenje.

Također, obustavljena je i akcija uhićenja cjelokupnog hrvatskog političkog vrha, a JNA je povučena iz Slovenije. Srbija se (čak i po Šešelju) ne proteže do slovenskog tla, stoga im Slovenija ni nije bila važna. To je samo jedan u nizu dokaza da je Jugoslavija bila samo maska za veliku Srbiju. Beograd je važan, ali ne jer bio važan u propaloj državi, nego jer Beograd u dogovoru s Berlinom i Bruxellesom kroji politiku od sudbinske važnosti za Zagreb.

Zbog nepripadnosti schengenskoj zoni, na hrvatsko-slovenskoj granici nastaju automobilske kolone, obavljaju se detaljne pretrage svakoga tko ulazi u Sloveniju, a neprofesionalni mediji u Hrvata su za to optužili nekakvu slovensku zajedljivost i ogorčenost, zbog Piranskog zaljeva, Ljubljanske banke i što već ne. Ukoliko se stanje ne razriješi (a ne će) do ljeta i početka turističke sezone… zaključak se dade izvesti.

Ipak, moramo se sjetiti zašto Hrvatska nije u Schengenu. “Milanovićeva vlada preuzela je upravljanje Hrvatskom, koja je bila ispunila sve potrebno za pristupanje Europskoj uniji, a ostavlja je kao marginaliziranu članicu, što se na početku članstva u svim aspektima kompromitirala i sada je u položaju kao da i nije članica Unije, pa se našla na ‘vanjskoj granici’ iza europske bodljikave žice.” (D. Gjenero, 16. siječnja 2016., direktno.hr)

Točna dijagnoza, ali razlozi bolesti (kao i metode liječenja) nepostojeći ili nesuvisli. Ondašnji predsjednik vlade Zoran Milanović se 15. rujna 2015. godine pjesnički izrazio da je “Schengen slučajno dijete Europske unije”, što je ironično, jer je njegova vlada 01. srpnja iste godine podnijela zahtjev za integracijom u Schengenski prostor. Nadalje, isti taj Milanović, samo dva tjedna kasnije, 29. rujna u Opatovcu govori: “Hrvatska u ovakav Schengen ne će ući, jer je opasan za nas.“ (Slobodna Dalmacija, 29. rujna 2015.)

Dakle, podnosi se zahtjev za Schengen, a potom se govori da se u nj ne će ući. Unatoč podnošenju formalnog zahtjeva, Milanovićeva je vlada otežavala i odugovlačila s tim postupkom. Europska je komisija u siječnju ove, 2017. godine, predložila Vijeću Europe postupno integriranje Hrvatske u schengenski informacijski sustav (SIS), ali samo u sklopu pravosudne i policijske suradnje. Dakle, nakon skoro dvije godine, Hrvatska je u Schengenu samo u sklopu pravosuđa i policije, što je neznatan pomak, a za to se ne može kriviti europsku birokraciju.

Milanović i njegova vlada, a pogotovo Ranko Ostojić, opstruirali su Schengen tobože zbog migranata i “nehumanog” postupanja prema njima, što je najobičnija laž. I da nije bilo migrantske krize, bio bi pronađen neki drugi razlog prihvatljiv javnosti. Koja je najizravnija i najvidljivija posljedica ulaska Hrvatske u Schengen? Nije to slobodno kretanje roba, ljudi i kapitala, ili koji drugi gospodarsko-fiskalno-trgovinski razlog, već doslovno zatvaranje granice sa Srbijom, de facto i de iure. Time bi fizički i ekonomski bili odvojeni od Srbije, što za posljedicu ima i propast svih srbijanskih ambicija.

Posljednja izjava europskog povjerenika za proširenje Hahna, o “liderstvu” Srbije u “regiji” to dokazuje. Srbiji i njezinom čelniku Vučiću cijelo vrijeme iz Europe upućuju lijepe riječi, izjave potpore, podrške, hvale ih… To znači da je pao nekakav dogovor; ruka uvijek ruku mije. Najveći trenutni europski problem su migranti – čini se da je Vučić nešto obećao po tom pitanju Angeli Merkel koja se radi parlamentarnih izbora u rujnu 2017. mora što prije riješiti migrantske horde u Njemačkoj.

No, što god Vučić obećao, zauzvart je (osim političke potpore) dobio i ostvarnje “vekovnog” srpskog sna – dominaciju i prevlast nad onim što nazivaju “regijonom”, “zapadnim Balkanom” ili “jugoistočnom Europom” – te pomoganje Unije u tom smjeru. Da Zoran Milanović i njegova peta kolona nisu spriječili ulazak Hrvatske u Schengen, Hrvati bi bili “s prave strane žice”, u svakom, pozitivnom, smislu. Ovako, kao da nismo u Uniji, uništit će nam turističku sezonu (od čega cijela zemlja živi) i prepušteni smo toliko čeznutom srbijanskom zagrljaju.

Povijest se ponovila – isti likovi, isto mjesto radnje i isti planovi – s malo izmijenjenim okolnostima. Hrvatska diplomacija je zakazala; zbog nehaja ili namjerno, sad više nije važno. Utješna je jedino misao da smo ’91. bili sami bez ičega i pobijedili smo. Opet smo sami, bez ičega, a zabrinjavajuće je što smo 90-ih na čelu države imali, u najmanju ruku, drukčije političare…

 

L. C.