Borba za jednakopravnost

Hrvatske nas ratne žrtve zajedno s haškom žrtvom političkoga i vojnog vodstva obvezuju na nastavak dugotrajne borbe za jednakopravnost Hrvata s Bošnjacima i Srbima u BiH. Ta se borba danas vodi oko donošenja izbornoga zakona, dugoročno pak sve dotle dok se BiH ne ustroji po federalnom načelu, kako to preporučuju i rezolucije Europskoga parlamenta, eda bi jednoga dana mogla funkcionirati i kao samostalna država

Kakva god haaška presuda bila hercegbosanskim Hrvatima – Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću (poštovani čitatelji tekst pišem dan uoči presude, a dok ovo čitate haaška vam je odluka poznata) – ona ne će niti može izmijeniti naša stremljenja, zauzetost i borbu za jednakopravnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Naime, nikakve presude, pa ni presuda Haaškoga tribunala, ne mogu izbrisati povijesnu činjenicu da je s teritorija Bosne i Hercegovine vođen agresivni i napadački rat protiv Republike Hrvatske i cjelokupnoga hrvatskog naroda.

To je svojom glasovitom izjavom jasno potvrdio i tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, kad je za velikosrpsku agresiju na hrvatski narod, dakle i na hercegbosanske Hrvate, ustvrdio kako to nije „naš rat“, čime je praktično teritorij BiH ustupio Srbiji i JNA za izvođenje agresivnih vojnih operacija protiv Republike Hrvatske. Kako bi očuvali svoje domove, obitelji i živu glavu Hrvati su u općinama, gdje su na višestranačkim izborima preuzeli demokratsku vlast, ustrojili po tadašnjim bosanskohercegovačkim zakonima krizne stožere za obranu od velikosrpske agresije. Iz tih kriznih stožera razvila se vojna obrambena sila hrvatskoga naroda, koja je daljnjim preustrojem prerasla u Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Upravo zahvaljujući HVO-u spriječen je posvemašnji i u tišini pad BiH pod velikosrpsku okupaciju, a sačuvani teritorij postao je osnovni prostor s kojeg su trebale kretati sve buduće oslobodilačke operacije zemlje. Na političkoj razini ustrojena je također na temelju tadašnjih zakona o međusobnom interesnom povezivanju općina i Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je tijekom više međunarodnih mirovnih inicijativa o unutarnjem ustrojstvu BiH prerasla u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu kao jednu od sastavnica buduće bosanskohercegovačke države.

Bošnjačka pak strana, zbog sada već dobro poznate Izetbegovićeve islamističke politike, na svom području nije priznavala druge nacije, osim muslimanskoj vlasti lojalnih inovjernih skupina. Zato Izetbegović umjesto prihvaćanja međunarodnih mirovnih planova, obranu od velikosrpske agresije preusmjerava u agresivni rat protiv hrvatskoga naroda u središnjoj Bosni i dolini Neretve, kako bi stvorio teritorijalnu osnovu za uspostavu islamističke državice u Europi. Tu politiku najbolje ocrtava činjenica da Izetbegović u travnju 1993., dakle, u vrijeme kad traje snažan srpski napadaj na UN-ovo zaštićeno područje Srebrenicu, iz tog područja šalje protiv Hrvata u središnju Bosnu oko sedam i pol tisuća vojnika Armije BiH. Izravan posljedak te islamističke politike jest etničko čišćenje hrvatskoga naroda i posvemašnji nestanak Hrvata iz središnje Bosne, odnosno s područja koja su zaposjele muslimanske snage.

Tako je s područja Travnika protjerano gotovo 25 tisuća Hrvata, a u njegovoj bližoj i daljoj okolici otvorena su 22 logora za hrvatske zatočenike. Od 1759 zarobljenika preko 500 su bili pripadnici HVO-a. Na travničkom je području samo u jednom danu ubijeno 114 hrvatskih civila. Tamo su poginula i 572 vojnika HVO-a. S područja Novoga Travnika, odnosno iz sela koja se prostiru prema općini Bugojno protjerano je 3 tisuće Hrvata. Kroz tamošnjih 10 logora prošla su 343 hrvatska civila, a poginulo je 254 pripadnika HVO-a i HOS-a. Iz Fojnice  je protjerano 6 tisuća Hrvata, a kroz tamošnjih 19 logora prošlo je  237 hrvatskih zarobljenika. Iz Bugojna je protjerano 15 tisuća Hrvata, a kroz 58 logora prošlo je 1643 zatočenika, od kojih su 470 bili pripadnici HVO-a. S područja Uskoplja  protjerano je 5 tisuća Hrvata, a kroz 9 logora prošlo je 109 hrvatskih civila te poginulo 186 pripadnika HVO-a. Na području Kiseljaka bilo je 16 logora u kojima je bilo zatočeno 347 Hrvata. U kiseljaku je poginulo 280 pripadnika HVO-a. Kroz šest logora na području Kreševa prošlo je 87 osoba, a tamo je poginulo 86 pripadnika HVO-a te s tog područja protjerano oko tisuću Hrvata. S područja Busovače protjerano je oko 800 Hrvata, a koz 5 logora prošlo je ih 77 Hrvata.

S područja Viteza protjerano je oko 2 tisuće Hrvata, poginula su 682 pripadnika HVO-a, a u 22 logora bio je zatočen 271 hrvatski civil i 47 vojnika HVO-a. Iz zeničkoga područja protjerano je 15 tisuća Hrvata, a kroz 25 logora, od kojih su najzloglasniji bili „Muzička  škola“ i „KPD Zenica“, prošlo je 1986 Hrvata te poginulo 78 vojnika HVO-a. Iz Kaknja je protjerano 13 tisuća Hrvata, a kroz 12 logora prošlo je 595 Hrvata dok se 42 još uvijek vode nestalima. Na tom je području poginulo i 87 pripadnika HVO-a. Iz Vareša je protjerano 8 tisuća Hrvata dok je u 3 tamošnja logora bilo zatočeno 140 hrvatskih civila, a poginulo je 98 pripadnika HVO-a. Samo u Travniku je uništeno 20 crkava, preko 30 crkvenih objekata i više od 10 katoličkih grobalja, a franjevački samostan sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori muslimanske snage su htjeli pretvoriti u islamski centar. Samostan je bio zapovjedno mjesto 7. muslimanske brigade. U tom samostanu su pripadnici 7. muslimanske brigade i odreda „El mudžahdi” držali zatočeno gotovo 200 civila. Samostan je potpuno devastiran, opljačkan, a na oltaru je učen i ezan. Mudžahedini su pak unutrašnjost crkve i freske na zidovima mazali izmetom, a njihov vođa Abu Maali (Ali Ahmed Ali Hamad iz Bahreina, inače kasnije osuđen za teroristički napadaj u Mostaru 1997.) popeo se na crkveni oltar i uputio poruku: “Allah je najveći. Svjedočim da nema Boga do Allaha. Pristupite molitvi, priđite spasu”. Tako su zahvaljujući Izetbegovićevoj politici iz šireg dijela središnje Bosne bošnjačke snage protjerale gotovo 150 tisuća Hrvata, počinile stravične zločine u Miletićima, Dusini, Bikošima, Križančevom selu, Buhinim kućama, Zubićima i Fojnici, za koje ni više od 20 godina poslije rata ne samo da nitko nije odgovarao, nego uopće ne postoje istrage mjerodavnih tužiteljstava o tim zločinima.

Ovo su samo djelomični podatci o praktičnoj primjeni Izetbegovićeve islamističke politike, koja bi, da nije bilo Hrvatske Republike Herceg-Bosne i HVO-a, potpuno istrijebila Hrvate iz BiH. Haaška omerta kojom su prekrivene hrvatske žrtve te montirana optužnica i monstruozna presuda Dariju Kordiću ostavljaju nas u dubokom uvjerenju da je Haaški sud politički tribunal, kojeg su naivni zazivali, a neki od velikih pretvorili u bojišnicu, s koje su pokušavali realizirati svoje neuspješne ratne strategije. Upravo zato, hrvatske nas ratne žrtve zajedno s haškom žrtvom političkoga i vojnog vodstva obvezuju na nastavak dugotrajne borbe za jednakopravnost Hrvata s Bošnjacima i Srbima u BiH. Ta se borba danas vodi oko donošenja izbornoga zakona, koji će omogućiti Hrvatima da sami biraju svoje političke predstavnike, a ne da im ih, kao dosad, biraju Bošnjaci. Dugoročno pak sve dotle dok se BiH ne ustroji po federalnom načelu, kako to preporučuju i rezolucije Europskoga parlamenta, eda bi jednoga dana mogla funkcionirati i kao samostalna država.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo