Za razliku od školstva u socijalizmu, kad su nas uvjeravali da će samoupravni poredak opstojati zauvijek, suvremeno nas školstvo uči da se vremena mijenjaju, prije svega u takozvanim humanističkim znanostima.

I zaista, osvrne li se čovjek oko sebe, prisjeti li se kako je bilo prije 10, 20 ili 40 godina, istraži li kako ljudi živiše prije, tko bi se uopće drznuo osporiti mijenu kao temelj svega? Za to čovjeku čak nije potrebna ni škola, već to može pukim osjetom posvjedočiti. Međutim, malo se tko upušta u razmatranja do koje se mjere stvari mijenjaju, a ne istražuju se ni razlozi svih tih silnih promjena.

Bura se u medijima digla zbog napisa Anele Todorić objavljenom na portalu narod.hr, koji se može sažeti na sljedeći odjeljak: “Svjedok sam vremena u kojem se više ne čudi, što životinje spavaju s ljudima, voze se u autosjedalicama, nose ljudsku odjeću i odazivaju se na ljudska imena, a nerođenu djecu se ubija.“

Gospođa je Todorić iznijela razmišljanja na temelju opažanja i primijetila da je nešto trulo u suvremenom društvu. Naime, nariče se i plače glede demografskog stanja u Hrvata, na stranu s postojanjem i legalnošću pobačaja, no većina, što se vidi po gradskim parkovima, ulicama i trgovima, tetoši, vodi, vuče, poteže, „odgaja“ ne djecu (jer djece nemaju), nego pse. Tko može reći kako se ta opsesija psima uvukla u građansku svakodnevnost? Naglasak je na „građanskom“, jer psi kroz cijelu povijest bijahu seoske životinje, čovjekova pripomoć pri čuvanju stada, okućnice, zemljišta ili u lovu. Gradski pas je nešto poput drvenog željeza ili okruglog kvadrata, jer nema nikakve svrhe ni smisla, a predstavlja samo trošak vremena, odnosno novaca.

Slično shizofreno stanje nalazimo u blokiranih; blokirani su poput bivših komunista, uvijek izostave početak, odnosno nikad ne kažu što je to dovelo do nemogućnosti podmirivanja tekućih obveza. Neki su blokirani jer su svojoj djeci kupili najnoviji iphone, drugi su uložili u najnabrijaniji automobil, dapače, digli su kredit te uložili u potrošnu stvar koja uloženi kapital ne obogaćuje, već osiromašuje. Ima i onih koji su, smatrajući da socijalizam uistinu traje vječno, naprosto odlučili ne plaćati određene usluge. Neki su, razmišljajući na Bog zna koji način, uzeli kredit u švicarskom franku, a po istom su kriteriju mogli ulagati u meksički peso, a, neki su kupili, kak' bi kajkavci rekli, pesa. I onda imamo stanje u kojem se 2 tisuće eura platilo, recimo, tibetskog španijela, pa pseća pedikura (?!), kaputić (?!), frizura (?!), o hrani da ne govorimo, a račun za struju se negdje „zametnuo“. I sad bi država trebala pomoći jer su oni blokirani. Zapravo bi trebao pomoći ministar zdravstva, jer su ti ljudi isključivo mentalno blokirani.

Svjedočimo svojevrsnom vrlo rasprostranjenom ludilu, jer s jedne strane kao narod izumiremo, a mlade djevojke pod rukom nosaju pse. Međutim, feminizam je žene uvjerio da one ne trebaju rađati, jer je spol „proizvod patrijarhalne opresije“, stoga imamo sve više boraca za prava životinja. Nadalje, te "borce" za prava životinja preko 90% čine – žene – a nitko se ne usudi reći zašto. Biološka je činjenica da su žene sposobne rađati od dobitka prve menstruacije (što ne želi reći niti jedan liječnik), a isto je tako činjenica da je ženi kao takvoj potrebno dijete. No, feminizam je od žena, očito, načinio svojevoljne nerotkinje, stoga se (podsvjesno) poseže za kućnim ljubimcima, prije sve psima, ali ne rotvajlerom ili dogom, već za malim psima, koji tako postaju nakaradni surogat za dijete.

Smatra li netko da društvo ide u dobrom smjeru, neka samo pogleda Kazneni zakon, jer su zakoni odraz vrijednosti društva. Čedomorstvo (1-8 godina zatvora) više pod tim imenom ne postoji, i kazna za njega je sad 1-5 godina (čl. 112. st. 2.), dakle smanjila se. Za napuštanje djeteta propisana je kazna do 3 godine (čl. 176.), a za ubijanje životinje do 1, odnosno 2 godine (čl. 205.).

Slovenka Maja Smrekar odlučila je oploditi svoju jajnu stanicu psećom spermom. Učinila je to u svrhu umjetničkog (?!) projekta ARTE_mis za koji je dobila nagradu Zlatna Nica na Prix Ars Electronica u Linzu krajem prošle godine. Prije toga se ranije bavila takvim tipom umjetnosti (?!) kad je u projektu „K-9 topologija“ proizvela miris od svog serotonina povezanog sa psećim. Možemo sa sigurnošću utvrditi da se prije stotinjak i više godina oplođivanje ljudske jajne stanice psećim spermijima ne bi nazvalo umjetnošću, a zasigurno ne bi bila dodijeljena ni jedna nagrada za to. Također se možemo složiti da bi i Josef Mengele ovim činom ostao posramljen.

Dakle, vremena se zaista mijenjaju, doduše vrlo ciklički, što znači da se ništa ne mijenja već sve uvijek ostaje isto. Ljudi također velike promjene vežu uz „epohalne“ događaje, a događa se upravo suprotno. Kao što se proces raspadanja tkiva odvija vrlo postupno, isto je s dekadencijom društvenog tkiva, odnosno vrijednosti. Stari je Rim pao mnogo prije dolaska vandala; naime, njegov je kraj naviješten kad su rimske gospođe po gradskim ulicama na povodcima počele voditi pse (i majmune). Guske su tu civilizaciju jednom spasile, a naše su guske odavno odsrljale u maglu, zato i jesmo osuđeni na pse, kuje i njihov okot.

              

Mila Marušić