Ne postoji ozbiljan novinar koji nije oslonjen na neku obavještajnu službu. Takozvano “istraživačko” novinarstvo nije ništa do li u pravom trenutku u javnost plasirati pravi podatak. Prosječan se čovjek, konzument medija, nikad ne zapita odakle novinaru “insajderski” podatak? Kako takav, “istraživački” novinar dolazi do podataka?

Ili je po nekoj osnovi “dobar” s osobom na položaju koja ima “pregled igre”, pa koristi rodbinske, prijateljske ili đačke veze, ili je, u pravilu, oslonjen na obavještajnu službu, bila to SOA, BIA, CIA ili MI6. No, tu je problem kao što je problem sa svim doušnicima; takav je “istraživački” novinar u podređenom položaju: služba mu daje podatke, a novinar zauzvrat dobiva veliku čitanost, tiražu i sve ostale popratnosti.

I onda nastaje ovisnost, jer, služba u svakom trenutku može “zatvoriti pipu” i pronaći nekog drugog tko će javnost plasirati određene podatke koji će potom utjecati na političku scenu. U međuvremenu se kod tih “uspješnih” “istraživačkih” novinara stvori određena navika na određeni stil života: televizijske kamere, druženje s “moćnicima”, društveni status, restorani – dobra hrana i dobro vino. Sve počinje od želudca; na taj način novinara “držiš” u profesionalnom, društvenom i, nazovimo to, nutricionističkom smislu.

Stoga (ne) iznenađuje nedavni uradak Denisa Kuljiša, naručen iz Banskih dvora naslovljen “Ceterum censeo predsjednicu treba ukinuti”. Najbolje je imati posla s plaćenicima; oni su u pravom smislu riječi profesionalci – ne zanima ih za koga rade, u čiju korist, od ultra lijevog do ultra desnog političkog spektra, već je važno što će dobiti zauzvrat. Kuljiš je pravovremeno osjetio promjenu klime potkraj mandata Milanovićeve vlade, stoga su mu kolumne u Jutarnjem postale čitanije, ali nepodobne za Yutarnji list (službeno glasilo duboke države) te je brzo dobio otkaz. Time se dodvorio desnom centru i prošle su mu grijehe skoro svi zaboravili.

Međutim, za Predsjednicu Republike napisati da je “u egzibicionističkom egzerciranju svoje beskorisnosti eminentna upravo onoliko koliko to zahtjeva njena funkcija“, da je u „neskladnoj pojavi folklorne babuške, koja se odijeva kao da radi za rusku, a ne za hrvatsku državu“ ili: „Nevjerojatna kič-pojava ona izgleda kao moldavska, a ne kao hrvatska predsjednica. Iskonska nacionalistkinja nekog čudnog goranskog varijeteta, pokušava taj svoj bizarni identitet prikriti lažno-građanskom personom urbanizirane poblajhane plavuše iz centra grada. Odjeću joj kroje kao kazališni kostim za pretile sopranistice – to su spektakularni ispadi provincijskog neukusa, koji se više ne toleriraju ni u operi.“ Ili: „Podstanarka Pantovčaka totalni je politički diletant s činovničko-diplomatskim iskustvom što izgleda dobro jedino na papiru.“

Kad ne znaš što ćeš, udri ad hominem, aksiom je mentalnih komunista. Zaista, više smo očekivali od slona bez surle. Budući su Plenky i Macan angažirali Kuljiša, znači da su očajni, jer, posegnuti za plaćenikom može samo očajnik. Iako profesionalac, plaćenik je nepouzdan o čemu govori vojno-politička povijest čovječanstva. Kolike su silne bitke izgubljene jer plaćenička vojska naprosto nije došla na bojište kad je trebalo…

 Sudeći prema činjenici da se Denis Kuljiš latio napada na Predsjednicu, dade se zaključiti da ga je njegova matična služba (nije SOA!) – otkantala i sad se hvata za Macana (koji je upropastio sve kojima je medijski „pomagao“) - i odlazećeg Plenkovića. Hoće li mu biti plaćeno u gotovini ili u naravi (hrani), vrijeme će pokazati.

„Ili, da ne okolišamo – Kolindu Grabar Kitarović treba zakonski ukinuti“, napisao je Kuljiš.

Kad se već spominje zakon, onda bi trebalo razmotriti Kuljiševu ulogu u njegovom „zlatnom medijskom dobu“ i „Nacionalu“. Pukanić je stradao, a paraobavještajno podzemlje (bivše UDB-a i KOS te neke strane službe) u sprezi s hrvatskim medijima i političarima, mafijaško klupko koje su sačinjavali će se uskoro početi odmotavati i postavljat će se pitanja, napose o razdoblju 2000.-2010.

Klinger je također stradao, a nije se radilo o „ljubavnom nesuglasju“ kako je zaključila NYPD. Službe ne vole pitanja i ne vole objelodanjivanje svojih poslova. Svjedoci vremena i događaja onda postaju problem. A kako reče, bez okolišanja, drug Staljin: „Nema čovjeka, nema problema.“

          

Josip Gajski

           

Share
0