U prošlom smo nastavku naveli neke relevantnije razloge zbog kojih je djelovanje Muslimanskog bratstva u Hrvatskoj specifično. Infiltracija kakvu danas imamo u zapadnim europskim zemljama Hrvatskoj tek predstoji, ukoliko se nešto u međuvremenu ne promijeni. Također, kao primjer izrazito opasnog agenturnog djelovanja protiv interesa Hrvata u BiH naveli smo „našu“ korisnu budalu, Ivana Pernara.

Nakon što je izbačen iz Sabora 12. 12. 2018., jer je nepotrebno vikao, a raspravljalo se o Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH, pritom napadajući kako katoličku Crkvu, tako i HDZ (BiH), dan poslije se javio uživo kao gost Dnevnika na Federalnoj TV.

Zanimljivo je također da se Pernar, kao i Neša Stazić, u Saboru osvrtao i na politiku i vilu Dragana Čovića. Nastavak je to iste prakse zamjene teza, kakvu smo slušali u vrijeme Čovićevih prethodnika. Naravno, političke vođe hrvatskog naroda u BiH, a Čović je to trenutno, jesu među odgovornijima za (loše) stanje Hrvata u BiH, ako govorimo o hrvatskoj odgovornosti, no u trenucima kad jednom narodu prijeti opasnost u cijelosti, podjele, prozivke, podmetanja, razmirice moraju prestati jer se radi o zajedničkom opstanku.

Na istoj je sjednici Sabora slično zborila i notorna sestra Vesna Pusić, čiji su stavovi o Hrvatima u BiH, spram HZ HB-a ili HVO-a dobro poznati, od onog da je "Hrvatska počinila agresiju na BiH" do toga da "dvije trećine Hrvata nisu htjeli glasati za Dragana Čovića na prošlim izborima". Nismo li slično slušali i od Stjepana Mesića u posljednja dva desetljeća?

Usporedimo li izjave, primjerice, Adila Kulenovića, predsjednika Asocijacije Krug nezavisnih intelektualaca 99, bošnjačke nevladine udruge, da će "svaki politički akter u Bosni i Hercegovini koji podrži Deklaraciju Hrvatskog sabora biti zgažen" ili onu da „Plenković želi da Bosnu i Hercegovinu vrati u plemensko stanje gdje će plemena birati svoje poglavice, a poglavice se usuglašavati“, s netom navedenim istupima kako u Saboru tako na televizijama spomenutih „hrvatskih“ saborskih zastupnika, razaznajemo isti rukopis. Nemoguće je, uostalom, da politički stavovi zastupnika u RH budu istovjetni stavovima „bošnjačkih intelektualaca“, napose u tako kratkom vremenskom razdoblju u odnosu na spomenutu Deklaraciju.

Slično je s priopćenjem SDA u kojem se navelo: “Bavljenje izmjenama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine od strane zakonodavne vlasti susjedne države predstavlja grubi pokušaj povrede suvereniteta Bosne i Hercegovine. Nadležnost za zakone Bosne i Hercegovine, pa i Izborni zakon, imaju isključivo tijela zakonodavnih vlasti sačinjena od demokratski izabranih predstavnika građana i naroda Bosne i Hercegovine.“ Također: „Umjesto nasrtaja na suverenitet Bosne i Hercegovine i njenih institucija, koji nikada neće uspjeti ali će uvijek nanositi štetu, od najveće je važnosti da na temelju istine o prošlosti radimo u interesu pomirenja i uspostavljanja povjerenja radi budućnosti novih generacija“ - stoji u priopćenju SDA.

Ako je Hrvatski sabor donio Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH, dakle o konstitutivnom narodu države nastale temeljem Daytonskog sporazuma čija je RH supotpisnica, i ako se to naziva „miješanjem“ ili „nasrtanjem“ na unutarnja pitanja BiH, onda s druge strane možemo povući paralelu da je djelovanje samo formalno hrvatskih političara u Hrvatskoj također miješanje u unutarnja pitanja Republike Hrvatske, budući isti djeluju i rade protiv države i puka. Jer, ako se zaista radi o miješanju u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, onda se to barem čini javno, na razini institucija. S druge strane, tajni i zakulisni dogovori putem raznih posrednika, usuglašavanje stavova i izjava s „hrvatskom“ oporbom, uz posredovanje tko zna koga, predstavlja još goru vrst miješanja, kojom bi se trebala pozabaviti SOA jer je baš takav modus operandi udar na ustavni poredak, u ovom slučaju Republike Hrvatske.

Ukoliko bi bilo potrebno nastaviti niz: Jeruzalem, Damask, Bagdad, Kairo, Tripoli, nitko zdrave pameti ne bi nastavio sa Sarajevom, izuzev turskog predsjednika Erdogana. Zanimljivo je i što se na prvom mjestu našao Jeruzalem, nakon Meke i Medine, treći sveti grad muslimana, napose jer se radi o predsjedniku (sve manje) sekularne Turske. Isto je tako vrlo indikativno što nijedan ljevičarski medij ne vrišti na Erdogana koji sustavno uništava sve Ataturkove tekovine, pretvarajući tako Tursku u džamahiriju i (najmoćniju) državu kojom upravlja Muslimansko bratstvo.

Očito se Bosnu i Hercegovinu pokušava pretvoriti u svojevrsnu islamsku državu s šerijatskim zakonodavstvom, a Sarajevo u prijestolnicu poput spomenutih gradova, što bi značio islamistički ulaz u (jugoistočnu) Europu, dolazak gosta koji nikad ne bi otišao i kojega bi bilo nemoguće izbaciti. Je li Europa toga svjesna, teško je kazati, no zemlje u okruženju uopće ne shvaćaju dubinu i razmjer problema.

"Naše" domaće korisne budale ili ništa ne razumiju, ne znaju s kim imaju posla ili ih naprosto nije briga. Djelovanje Muslimanskog bratstva je teže vidjeti na lokalnoj razini, no nedavno su odigrali jedan potez zaista svjetskih razmjera.

U listopadu 2018. godine je ubijen Jamal Khashoggi, a okolnosti njegove smrti su i dalje nejasne. Da je za njegovu smrt odgovorna Saudijska Arabija praktički nema dvojbe, no, cijela je priča dosta mutna, a k tomu su svi ljevičarski (mainstream) skočili na noge što dodatno pobuđuje sumnju. U obzir treba uzeti dvije činjenice; prvo, Khashoggi je pripadnik Muslimanskog bratstva i drugo, njegova smrt najviše koristi upravo onim arapskim zemljama čiji su čelnici pripadnici Muslimanskog bratstva (Turska, Iran…).

Najvažniji saveznik SAD-a na bliskom istoku jest upravo Saudijska Arabija, zemlja izrazito nesklona Muslimanskom bratstvu koja svoju dominaciju na Arapskom poluotoku i šire održava savezništvom s Amerikancima i Izraelom. Narušiti odnos Saudijaca sa SAD-om značio bi prestanak te dominacije i bio bi uvod u promjenu t.j. svrgavanje saudijskog režima, a potom i korjenitu promjenu snaga na Bliskom istoku. Vrijeme će pokazati da je Khashoggijeva smrt bila planirana i pripremana, ali ne od strane njegovih neprijatelja, već od njegove „braće“.

Sve u svemu, Muslimansko je bratstvo izrazito utjecajna organizacija koja djeluje skoro suptilnije (ali i agresivnije) od zapadnjačke masonerije i svaka se zemlja mora naučiti nositi s tom prijetnjom sukladno povijesnim, političkim i inim okolnostima. Izložili smo njihovu metodologiju rada u Hrvatskoj, a njihova djelovanja u BiH još nismo u potpunosti svjesni. Također, iznijeli smo nepobitne podatke o sustavnom, planskom i organiziranom jačanju islamizma u cijeloj zapadnoj Europi.

Ukoliko se o ovome ne počne pod hitno voditi računa, Europa (a s njome i Hrvatska) će se jednoga dana naprosto probuditi u stanju građanskog rata, ali građanskog rata između muslimana i nemuslimana. Bitnu dimenziju ovog problema za Hrvate u BiH kao najvažniji hrvatski nacionalni interes ne treba posebno obrazlagati.

Osvrnemo li se unatrag nekoliko desetljeća, shvaćamo da se Zapad, mahom kršćanski Zapad, svoga Boga odriče, pritom gubeći ljudskost. Čovjeka od životinje ne razlikuje ni intelekt ni tehnologija, već čovjekova vjera, što je najtemeljnija ljudska odrednica. Nitko nikomu ne želi braniti, mijenjati ili određivati vjeroispovijest; to bi, uostalom, bilo protuljudski, ali, religije se razlikuju. Iako se monoteizam spominje kao poveznica između kršćanstva i islama, te su dvije religije praktički nespojive.

Najzad, iz samog pojma religije nužno slijedi potreba, odnosno volja i želja za njezinim širenjem, što isto tako nitko ne bi smio nikomu osporavati, no, dok se kršćanstvo širi miroljubivo, putem misionara ili humanitarizma, islam se širi ne birajući sredstva. Za potrebe je širenja islama sve dopušteno, a najveći je problem Zapada što je postao toliko plitak i površan, od-duhovljen i bez-dušan, da sve nematerijalno, duhovno ili uopće religiozno odbacuje s podsmijehom.

Muslimansko bratstvo čini sve u svojoj moći kako bi proširili svoju vjeru, ali i kako bi je obranili. Tko u ime kršćana čini slično ili isto?

 

L.C.

 

Vezani članci: