Djelovanje i provođenje političke filozofije Muslimanskog bratstva u Hrvatskoj ima drukčiji modus operandi no u (zapadnoj) Europi, i to iz nekoliko razloga. Prije svega, Hrvatska je povijesno europsko preziđe kršćanstva i Osmanlije su zaustavljeni upravo ovdje.

Prije svega, Hrvatska je povijesno europsko preziđe kršćanstva i Osmanlije su zaustavljeni upravo ovdje. Nakon povlačenja Turaka koji jesu ostavili trag čak i u hrvatskoj kulturi, a napose u srbijanskoj i bošnjačkoj, "na ovim prostorima" jačaju pokreti za stvaranje nacionalne države sukladno europskim trendovima 19. stoljeća. To je važna prepreka preobrazbi islama u "nacionalnu" odrednicu, budući se naglasak stavljao na etnos i pripadnost narodu, a ne vjeroispovijesti.

Domaći je puk pod Turcima prešao na islam da bi spasio živu glavu, ali i radi ekonomskih razloga (šerijat zabranjuje kamatu i propisuje stalnu dadžbinu u vidu danka ili poreza), međutim, to su bili i ostali manje-više Hrvati islamske vjeroispovijesti ili Srbi islamske vjeroispovijesti, barem što se tiče 19. i prve polovice 20. stoljeća, što nije nikakav hrvatski ili srpski nacional-šovinizam nego činjenica.

Mađari su 19. stoljeću shvatili da su u jezičnom smislu potpuno izolirani (na sjeveru i istoku slavenski jezici, a na zapadu i jugu germanski i slavenski jezici) i da će izgubiti samobitnost stoga se krenulo u plansku (državnu) zaštitu mađarske kulture i mađarskoga jezika pod svaku cijenu što je dovelo do revolucije '48. godine i kasnije do Austro-Ugarske nagodbe, a državotvorni i nacionalni element Mađara je (kako vidimo) ostao do dana današnjeg.

Analogno tomu, za očekivati je bilo potpuni nestanak muslimana u jugoistočnoj Europi, kako zbog kršćanskog okruženja tako i udaljenosti islama. Komunizam '45. godine je za muslimane na području bivše Jugoslavije trebao biti posljednji čavao u lijesu, no dogodilo se upravo suprotno, zahvaljujući djelovanju Muslimanskog bratstva.

Neka netko objasni kako je 1961. godine, dakle netom nakon razdoblja najtvrđeg i najnemilosrdnijeg jugoslavenskog bezbožničkog komunizma, Bošnjacima dopušteno na popisu stanovništva pod stavkom 'narodnost' izjašnjavati se kao Musliman? Iste godine nastaje "Pokret Nesvrstanih" u kojem dominiraju arapske zemlje na čelu s Egiptom (gdje je, podsjetimo, osnovano Muslimansko bratstvo tridesetak godina ranije). S jedne strane, komunisti su muslimanima išli na ruku jer su njihovo izjašnjavanje narodnosti prema vjeri smatrali dobrim oruđem za prevladavanje nacije, odnosno nacionalizma kao glavnog neprijatelja komunizma. No, u svojoj mržnji spram nacije i zbog potpunog nerazumijevanja vjerskog čuvstva, idealni i željeni "Jugoslaven" je prešao na islam.

Razmislimo li bolje, komunistička logika ima smisla, jer, gdje su mogli stasati i nastati "pravi" Jugoslaveni nego u vjerskom i nacionalnom "melting pot"-u koji se zove Bosna i Hercegovina?!

Arapi su Jugoslaviju koristili za prodor u Europu (Beograd je bio glavno terorističko središte u ovom dijelu svijeta), a zaustavili su se u Sarajevu shvativši da i u Bosni ima muslimana, sa svih strana okruženih "neprijateljima", no i pomalo su se iznenadili bošnjačkom inačicom islama (svinjetina, šljivovica i t.d.).

Otkako je "Nesvrstanih", u Bosnu dolaze doznake iz sjeverne Afrike i Arabije, gospodarska suradnja, sveučilišna razmjena, sportska događanja s muslimanskim zemljama i uskoro dobivamo "prvi naraštaj" utjecajnih muslimana pod izravnim tutorstvom Muslimanskog bratstva: Džemal Bijedić, braća Pozderac (Vuk Jeremić im je nećak), Raif Dizdarević, Fikret Abdić i Alija Izetbegović.

Današnji tipovi poput Bakira Izetbegovića ili Željka Komšića savršen su dokaz i potvrda višedesetljetnog truda i rada Muslimanskog bratstva: odijevajući se u odijelo komunizma, socijalizma, ljevice ili "građanštine", uvijek se promiče i potiče islam i samo islam, jer je to konačan cilj. I nema tu nikakve potrebe za ljutnjom; muslimani znaju da u islamskoj državi nema mjesta za narode i narodnosti ili druge vjeroispovijesti, a mi, pa bili mi Hrvati, Srbi, Crnogorci ili Talijani, bismo isto to trebali znati, samo što se cijeli zapad pravi blesav te još i potiče dolazak "hardcore" muslimana iz pravih šerijatskih zemalja.

No, ovim bi svakako trebali najviše biti zabrinuti oni muslimani koji nakon ručka "drmnu čašicu"... . Oni su prvi na udaru šerijata!

Razlike između Karamarka i Hasanbegovića te  Mirele Ahmetović, Emira Tire i Ivana Pernara

U prošlom smo nastavku spomenuli, obrađujući sprovedbu političke filozofije Muslimanskog bratstva, infiltraciju istih u uglavnom lijeve političke opcije, no i napomenuli da, otkako su se Europljani počeli buditi, infiltracija postupno ide i u smjeru desnih pa i "krajnje desnih" stranaka i opcija, ovisno o prilikama.

Nesumnjivo, prvi bi kandidat za potonje u hrvatskim prilikama bio Zlatko Hasanbegović, no čini se da je on jedan izolirani slučaj kojeg možemo pripisati sarajevskim vezama Tomislava Karamarka.

Često se zaboravlja na Karamarkovu prvu suprugu – Enisu Muftić – koja potječe iz ugledne zagrebačke muslimanske obitelji Osmana Muftića, a u tazbinskim su vezama i s (uglednom) obitelji Prohić (slučaj Ane Lederer) i t.d. Radi se o "pitomim" muslimanima, građanima u pravom smislu, kojima je, kao i mnogima, komunizam oduzeo puno, a dao malo.

Uzgred, NDH je najveću podršku uživala uprav među hrvatskim muslimanima; ta ipak je to "cviet hrvatstva"! Stoga, ne možemo govoriti o infiltraciji u pravom smislu riječi, jer, koliko se dade naslutiti, njima je samobitnost određena prvo narodnošću, a potom vjeroispoviješću, kao i većini Hrvata. No, da latentna mogućnost ne postoji, ne možemo kazati.

S druge strane, integracija (infiltracija) muslimana u lijevi ("hrvatski") politički spektar bitno je otežan i zbog činjenice da "hrvatsku" ljevicu vode Srbi zamaskirani u Jugoslavene. O odnosima Srba i muslimana ne treba posebno govoriti. Uzmemo li primjer SDP-a, jasno je zašto na višim stranačkim i državnim položajima iz njihovih redova uglavnom nema muslimana. To je i jedan od razloga nesmiljenog medijskog linča kako prema Karamarku, tako i prema Hasanbegoviću.

Školski primjer infiltracije muslimana u hrvatski politički život (doduše neuspješan) imali smo prilike vidjeti povodom izvještačenih prosvjeda protiv LNG terminala na Krku. Briga za okoliš, životinje, more, izvrstan su temelj za "pogurati" bilo koga u medije, a zatim i u politiku.

Hrvatska je svoju crveno-zelenu "heroinu" našla u Mireli Ahmetović, načelnici Omišlja. Ne ćemo ulaziti u to što se tijekom lažnog gospodarskog procvata u bivšoj državi planski naseljavao živalj iz srednje i zapadne Bosne na područje sjevernog hrvatskog primorja, i što je upravo SDP ili SKJ provodila industrijalizaciju ne mareći za okoliš od Martinščice, preko Urinja i Bakra do Omišlja upravo kako bi mogli usmjeravati stanovništvo i miješati jabuke i kruške, i tako danas imamo biračko tijelo Partije gdje ga ne bi trebalo biti.

Mirela Ahmetović ima repove, druži se s ljudima bliskima bošnjačkim obavještajnim službama, a i Partija ne voli muslimane, pa je njezina "slava" bila kratkoga vijeka, a da se radi o europskoj zemlji, bila bi ušla u parlament na listi zelenih ili kojekakvih koristeći retoriku zaštite okoliša i tako se infiltrirala.

Druga je priča s Goranom Beusom Richemberghom rođenim kao – Emir Tiro. Prkačin tvrdi da je Tiro junačko prezime; vjerovat ćemo mu na riječ. Lažni Nijemac u lažnoj narodnoj stranci (sad, pak u „Glasu“) zastupa militantne liberalno-četničke ideje u Hrvatskom saboru. On je već  više od desetljeća pri samom vrhu hrvatske politike, umrežen i upućen. K tomu je predsjednik „Hrvatsko turske udruge prijateljstva“ putem koje sprovodi Erdoganovu politiku. Da jabuka ne pada daleko od stabla, vidimo i na primjeru njegovog sina Ivora Beusa (19) kojega je policija saslušala glede njegove upletenosti u šverc migranata s pakistanskim agenturama, o čemu nas novinari ili kako reče Glasnović, „moralni tifusari“, nisu izvijestili.

Slijedom navedenoga, manevarski prostor Muslimanskog bratstva je u Hrvatskoj zbog spomenutih povijesnih i političkih okolnosti sužen pa ne mogu djelovati isključivo putem svojih članova, nego posežu za domaćim korisnim budalama, kakav je nesumnjivo Ivan Pernar.

No Pernar svakako nije izolirani incident. Takvih je mnogo, od bivših predsjednika do trenutnih saborskih zastupnika čije su izjave i medijski nastupi tako usklađeni s drugim dužnosnicima drugih zemalja da se jednostavno to ne može proglasiti slučajnošću, a o čemu će biti riječi u sljedećem nastavku.

 

Nastavlja se…

 

L.C.

 

Vezani članci:

Share
0