Najutjecajnija islamska organizacija na svijetu nosi ime „Muslimansko bratstvo“. Osnovano je u Egiptu 1928. godine, a začetak duguje čovjeku imena Hassan al-Banna. Zagovaraju prihvaćanje islama ne samo zbog vjerskih, teoloških ili filozofskih pitanja pojedinca, nego sam islam kao društvenu reformu, odnosno marksistički kazano – islamsku revoluciju.

Ciljana bi država, koja je nužno nastaje (ili mora nastati) čim postoji (i)jedan jedini musliman, morala biti ustrojena kao islamska država temeljena na islamskom pravu – šerijatu – što je početak i kraj islamske „političke filozofije“, a time ujedno dokinuće („Aufhebung“) moralne, religijske ili bilo kakve druge filozofije, odnosno (svjeto)nazora. Njihov slogan glasi: „Islam je rješenje“, samo što se izostavilo dodati da je i konačno.

Svoj život i sve njegove segmente podrediti Kuranu te se u potpunosti podvrgnuti šerijatu – smisao je islama. Kršćanima je ovaj (ovozemaljski) život tek priprema, putem uskrsnuća u život vječni i iščekivanje Posljednjeg Suda, Židovi i dalje čekaju Mesiju te nastoje obnoviti Hram, budisti traže nirvanu… svaka vjeroispovijest ima svoju temeljnu, dubinsku, iskonsku zadaću ili nit, a u islamu se ona ostvaruje podvrgavanjem šerijatu t.j. uspostavljanjem šerijata. To je bit i bitak islama, i, ma što govorili takozvani „modern muslims“, moderni muslimani, koje je izmislila liberalna propaganda za potrebe integracije muslimana u kršćanski svijet. Poanta je da se od šerijata ne odstupa, inače sve skupa nema baš nekakvog smisla, jer, zakon može imati nekoliko iznimki, a ako ih ima previše, onda naprosto nije zakon.

Nedugo nakon osnivanja, učenje „Muslimanskog bratstva“ nadilazi granice Egipta i širi se diljem muslimanskog svijeta te već 1950-ih postaje prijetnja u očima (sekularnog) Nasserovog režima u Egiptu, stoga započinje progon muslimanske braće, ne samo u Egiptu, nego i Siriji, Iraku, Tunisu te prognana braća bježe u – Europu – prije svega u Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju, Švicarsku… Uvidjevši da se u dogledno vrijeme ne će vratiti u svoje zemlje, počinje rad na osnivanju muslimanskih udruženja, pokreta i organizacija diljem Europe, stoga danas imamo krovne muslimanske asocijacije tek nešto prilagođene za muslimane rođene i stasale u Europi, sve temeljene na načelima i programu „Muslimanskog bratstva“, kao što su „Union des Organisations Islamiques de France“,  „Islamische Gemeinschaft in Deutschland“, „Muslim Association of Britain“, „Ligue Islamique Interculturelle de Belgique“ i t.d.

Kemal el-Helbawy, osnivač „Muslim Association of Britain“, bivši je član „Muslimanskog bratstva“ u Egiptu, a Said Ramadan iz njemačke islamske inačice je zet i bliski suradnik osnivača Bratstva Hassana al-Banne. Dakle, veza izvornih osnivača Bratstva u Egiptu i pola stoljeća kasnije u Europi je autentična i neumitna, iako se otvoreno pozivanje na Bratstvo izbjegava, odnosno izostavlja. Djelovanje im se sastoji u osnivanju knjižnica, škola, džamija, okupljališta, čitaonica, osnivaju se čak i tijela za sudovanje koja tumače i primjenjuju šerijat među europskim muslimanima, međutim, cilj je okupiti muslimane pod jedan šerijatski stijeg i to, prije svega, političkim putem.

Na sljedećoj se poveznici mogu vidjeti podaci o muslimanskom stanovništvu u Europi zaključno s koncem 2010. U Austriji, Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj, Italiji muslimanska populacija doseže ili prelazi 5%, što je, s obzirom na (vjersku) homogenost, dovoljno za uvertiru u građanski rat, ako ništa – unutarnje nemire i napetosti. I njemu već svjedočimo – geta u Parizu, Bruxellesu, Amsterdamu, Berlinu i Londonu u koje ne zalazi policija, hitna, redarstvenici i službenici, što znači da u tim područjima ne postoji pravni sustav, odnosno postoji, ali se temelji na šerijatskom pravu.

Valja naglasiti da su ovo podatci iz 2010. godine, dakle prije masovne selidbe koja je otpočela nešto kasnije.

Uzmimo primjer Ujedinjenog Kraljevstva te podatke iz sredine 2017. godine. Gradonačelnici sljedećih gradova su muslimani: London, Birmingham, Leeds, Blackburn, Sheffield, Oxford, Luton, Oldham, Rochdale. Na području Ujedinjenog Kraljevstva postoji preko 3000 džamija, a djeluje više od 130 „šerijatskih sudova“ („Sharia Court“) te oko 50 šerijatskih vijeća („Sharia Council“). Diljem zemlje su uspostavljene „Muslims-Only No-Go-Areas“, dok primjerice ne postoji obratno. Istraživanja pokazuju da 78% muslimanki nije zaposleno nego žive od socijale („Free Benefits/Housing“), a isto vrijedi za 63% muškaraca, dok muslimanske obitelji imaju u prosjeku između 6-8 djece. Također, najučestalije ime novorođene djece u UK jest Muhamed. Sve je ovo postigla manjina koja u polovici 2017. godine broji oko 4 milijuna (registriranih!), dakle u odnosu na kraj 2010., Britanija bilježi porast od ugrubo milijun i pol novih (registriranih) muslimana u samo 7 godina. Napomenimo i da je UK broji 66 milijuna stanovnika, a što se sve dogodilo zemlji zbog „običnih“ 4 milijuna ljudi bitno drukčije kulture.

Prije no nastavimo, treba istaknuti sljedeći podatak. Neke su obavještajne i sigurnosne službe zapadnih zemalja u 2015. godini presrele jednu jedinu riječ, a koja je putem raznih mrežnih platformi i portala upućena svim muslimanima svugdje u Europi – „Infiltracija“. Što to znači, već se dade nazrijeti na temelju podataka iz UK, a ni u ostalim zemljama Europe nije bitno drukčije.

Nije potrebno posebno isticati da su se muslimani „infiltrirali“ uglavnom u lijeve europske stranke, raznorazne inačice socijalista, liberala i zelenih, što je i prirodno, s obzirom na nadnacionalni i nadreligijski svjetonazor tih i takvih stranaka. Međutim, nakon naredbe „Infiltracija“, vidi se porast muslimana u desnim, odnosno kako soroševci kažu – krajnje (radikalno) desnim strankama.

 

Nastavlja se…

        

L.C.