Uvijek je lijepo vidjeti medijske plaćenike kako skrbe o svojim nalogodavcima, mecenama i financijerima, no to već na ovoj otužnoj „hrvatskoj“ medijskoj sceni poprima oblike patologije, jer, ispada da „mainstream“ piskarala imaju onoliki broj čitatelja kojeg čini vladajuća većina i njima prikrpani činovničići – što je za svakog vlastodršca (pogotovo u demokracijama) opasno jer gubi dodir sa stvarnošću, budući mu mediji serviraju sliku kakvu on želi vidjeti, a ne kakva ona zaista jest.

Nino Đula u Yutarnjem zabrinuto opaža: „Moguće je, ili čak vrlo realno, da premijer i predsjednik HDZ-a sve vrijeme vidi određeni sistem i širu sliku prijetnje u djelovanju Petrova i Grmoje, zatim u povremenom oglašavanju Davora Ive Stiera, u pritajenom radu konzervativnog pokreta kojemu je njegova Vlada odbila referendume, u stavu Crkve, Karamarkovim javljanjima, Brkićevoj šutnji i osvetničkim namjerama predsjedničinih dojučerašnjih šaptača i zaštitnika.“

Eto, Nino Đula je dosta dobro detektirao sve „fašisto-ustašoidne“ elemente, sve ove koji priječe „progresivne“, „prosvijećene“, „liberalne“ i „tolerantne“ u uspostavi općeljudskog bratstva i jedinstva među svim narodima, narodnostima, rodovima i nevladinim udrugama. Zaista, ima razloga za brigu, jer se svi „ognjištari“ ujedinili, a proletera nigdje da im se suprotstave! Međutim, da je pravih novinara, a ne intelektualnih proletera, cijela bi se situacija, krenuvši s ponašanjem Hrvatske spram Srbije, preko incidenta u Saboru pa sve do stranaka koje čine vladajuću koaliciju, postavila na bitno drukčiji način, a što bi do kraja razjasnilo zašto je naš „dobri Europejac“ izgubio takt.

Srbija i Albanija, pod utjecajem Rusije i SAD-a, profiliraju se kao ključni regionalni čimbenici u jugoistočnoj Europi. Zahvaljujući vlastitoj nevjerodostojnosti (!), Hrvatska sve više postaje beznačajan akter. Zaista, većinom svojih odluka u posljednje dvije godine, Hrvatska je pokazala da joj do suradnje s SAD-om naprosto nije stalo, te je zbog odsutstva državotvornosti vladajućih postala tek kotačić berlinsko-briselske mašinerije, odnosno geopolitički promatrano, postala je zemlja bez perspektive i budućnosti, svrstavši se (opet) na gubitničku stranu.

S druge strane (Drine), Srbija, zbog svog ekspanzionističkog mentaliteta, uloge SPC-a te određenog institucionalnog i državnog potencijala naslijeđenog iz bivše države, uz prostor BiH, pokušava svoj utjecaj, sve očitije, proširiti i na Republiku Hrvatsku. Četnički nastrojeni popovi, gramzivi komunistički političari i odsutstvo građanske opcije Srbiju čini opasnim i nestabilnim susjedom, napose uz potporu kako Berlina i Pariza, tako i Moskve. Srbiji je cilj ući u Europsku uniju, ali ne u Europsku uniju s Poljskom, Mađarskom, Češkom, Slovačkom, Latvijom, Litvom, Estonijom, Austrijom i Italijom, nego u Europsku uniju po mjeri Macrona i Merkel – dakle Srbija bi jednoga dana trebala postati dominantna zemlja Zapadnog Balkana. No, na sreću, Amerikanci su pravoga partnera našli u Albancima (s kojima je Hrvatska, hvala Bogu, u izvrsnim odnosima) i na taj način podrivaju moskovsko-berlinske interese „na ovim prostorima“.

Ovo bi bio lokalan geopolitički kroki, naveden radi razumijevanja unutarnjeg političkog stanja u Hrvatskoj. SPC u Hrvatskoj, Pupovčev SNV, srpska zajednica u Hrvatskoj, napose ova vukovarska, te ostaci dijelova struktura iz bivše države u hrvatskim institucijama, ključni su alati u rukama Aleksandra Vučića kao glavnog (s)provoditelja srbijanske politike odobrene u Berlinu, Moskvi, Parizu i Bruxellesu.

Na Vukovar je kao na epicentar sustavne i kontinuirane velikosrpske puzajuće agresije  sasvim otvoreno upozorio ovih dana gradonačelnik Vukovara, Ivan Penava, i bio žestoko prozvan od Plenkovićevih pobočnika (Kuščević, Žalac…), odnosno dijela ministara u Vladi i Milorada Pupovca, koji je s Vučićem, Dodikom i Lintom u Beogradu dočekao Vladimira Putina. Zašto „hrvatski“ saborski zastupnik, predstavnik manjine jedne zemlje odlazi u drugu zemlju povodom dočeka političara iz treće zemlje? To se u redakciji Yutarnjeg ne pitaju, ili im je Slavica Lukić sve pojasnila?

Istovremeno, MOST-ov Nikola Grmoja u Saboru optužuje Andreja Plenkovića i „ministarku spoljnih“ poslova za pogodovanje Srbiji (što jest veleizdaja) čime je izazvao neviđeni bijes Andreja Plenkovića, inače u javnim istupima finog i uglađenog Europejca. Netko je dobro prokomentirao da je u takvih likova bijes izraz nemoći.

I kad bi htio, Plenković ne može pritisnuti Srbiju i pristupne pregovore istočnih susjeda u EU iskoristiti za rješavanje unutarnjih pitanja. Odnosno, mogao bi, ali nije to u stanju. Sa Srbijom, zbog Domovinskog rata t.j. srbočetničke agresije, imamo najviše otvorenih pitanja. Nestali, ratna odšteta i povrat kulturnog blaga je prvo što bi prosječnom čovjeku palo na pamet. No, nitko ne spominje arhive iz bivše države, a kamoli arhivu Nezavisne Hrvatske Države koja je iz nejasnih razloga i dalje pod nadzorom Aleksandra Vulina.

Tu se moramo dotaknuti i „ministarke“ Obuljen-Koržinek koja kulturnu politiku provodi po načelu – desna ruka, lijevi džep – inače članicu ruske književne akademije (?!) koja je uspješno zatvorila hrvatske arhive, a nadležna bi bila i za realizaciju povratka arhiva NDH, ako bi se eventualno to dogodilo. A manje-više svi znamo da bi se povratkom arhiva NDH u Hrvatsku konačno razbio srbijanski mit o genocidnim Hrvatima, o trilijardama pobijenih i pokrštenih Srba, a bome bi se razotkrila sustavna genocidnost t.zv. „antifašističkog“ pokreta na čelu sa zvijezdom petokrakom, crvenom od krvi svojih žrtava.

Dakle, razlozi za sprječavanje ulaska Srbije u EU jesu mnogobrojni i svaka bi ih normalna vlada uporabila radi normalizacije odnosa sa susjedom, što je i preduvjet ulaska u Europsku uniju.

Neosporno, Nikola Grmoja je potpuno u pravu kad Mariju Pejčinović-Burić i Andreja Plenkovića naziva veleizdajnicima, jer uz sva ta silna otvorena pitanja, kako drukčije nazvati davanje Srbiji zelenog svjetla?

Nadalje, osim što ima naputak iz Bruxellesa i Berlina (kojeg, doduše, ne mora poslušati), ukoliko bi Plenković povukao potez i pritisnuo Srbiju, tu bi ostao bez potpore Milorada Pupovca i zastupnika SDSS-a, što bi dovelo do pada Vlade. Da je Pupovac srbijanska ekspozitura i produžena ruka Aleksandra Vučića, nije neka osobita tajna. Odmah treba dodati, Pupovac nikomu u Hrvatskoj ne smeta jer je Srbin, nego jer je politički Srbijanac.

Stoga je sasvim legitimno zapitati se - postoji li kakav dogovor u trokutu Plenković-Pupovac - Vučić ili je Andrej Plenković samo kolateralna žrtva Pupovčeve i Vučićeve igre? Ni jedno ne treba isključiti. Možda je Plenković zaista bio uvrijeđen time što ga je Grmoja nazvao (anemičnim) veleizdajnikom, no možda je onako reagirao shvativši da je do kraja prozren (i prezren). Kako bilo da bilo, morao bi znati da će mu se po tom pitanju (ciljano i namjerno) podijeljena desnica ujediniti i žestoko suprotstaviti.

Eto, tako neki izvan „mainstreama“ vide „određeni sistem i širu sliku prijetnje“ u trokutu Vučić-Pupovac-Plenković. Vlastodršcu je oportunije čitati što o njem misle neistomišljenici, nego oni čije mišljenje financira na ovaj ili onaj način. A Nino Đula i njemu slični će uvijek naći nekog drugog komu će pisati đulabije.

 

L.C.