Unatoč tomu što u Hrvatskoj nije provedena lustracija, biologija čini svoje – stari, dakle oni koji su s majčinim mlijekom povukli samoupravljanje, partijsko jednoumlje i nerad kao glavne karakterne odrednice, umiru i zamjenjuju ih mladi – koji će po inerciji, bez intenzivnijih roditeljskih intervencija, biti politički Hrvati.

Razmislimo o mladim ljudima i onomu što ih okružuje: na osobnoj im iskaznici piše da su hrvatski državljani, u svakoj je učionici, kao i svakoj javnoj ustanovi hrvatski grb, prije svake se svečanosti izvodi hrvatska himna, posvuda se govori hrvatskim jezikom, skoro svaki sport ima nacionalnu (hrvatsku) ligu, s televizije i radija odjekuju hrvatske pjesme, a valuta se zove (hrvatska) kuna. Na odgovarajući način mladi ljudi upijaju demokratske vrijednosti, vladavinu prava, slobodoumlje, tržišno gospodarstvo i t.d.

I koliko god se domaći izdajnici, jugonostalgičari te ina "stoka sitnog zuba" trudila rušiti ovu mladu hrvatsku državu, ne mogu je srušiti. Koliko god je rastakali, ne mogu je rastočiti, a dotle, kako se kaže, forma sadržaj čuva te ujedno odgaja nove naraštaje hrvatskih državljana, odnosno političkih Hrvata.

Zato se moralo zgrabiti obrazovanje dok se još moglo, jer ideologija nelustriranih kadrova ne može proći već u sadašnjoj, a nekmoli budućoj strukturi stanovništva, i zato je najvažniji strateški cilj svake ozbiljne države – obrazovanje i odgoj novog stanovništva, novih generacija, nove radne snage i novih birača – u Hrvatskoj prepušten HNS-u, radikalnoj ljevičarskoj stranci, utjelovljenju korupcije i nepotizma, a u biračkom je tijelu zastupljena s oko 1% potpore.

Još u vrijeme Milanovićeve vlade je Vesna Pusić kao ondašnja čelnica HNS-a poručila kako je obrazovanje strateško pitanje, i to u doba kad se pokušala uvesti Jokićeva kurikularna reforma. Kad s vremenskim odmakom sagledamo (dis)kontinuitet HDZ-ove politike, u najradikalnijem ga obliku uočavamo upravo u obrazovnoj i kulturnoj politici. Sve što su tadašnji ministri Hasanbegović i Šustar učinili po pitanju kulture i obrazovanja, tj. prestanka financiranja mahom protuhrvatskih "kulturnjaka", otvaranja arhiva, odnosno gašenja imbecilnog Jokićeva kurikula, Plenkovićev je HDZ učinio dijametralno suprotno: "kulturnjaci" su se vratili na državnu sisu, arhivi su nedostupni u onom najzanimljivijem razdoblju, a obrazovna je reforma prepuštena Ivanu Vrdoljaku i ministrici Divjak.

"Škola za život" estetski je dorađena Jokićeva reforma usmjeren ka ničemu, odnosno "povećanju zadovoljstva učenika" (?!) ili "učenju razmišljanja" (?!), potpuno promašen eksperiment s ciljem stvaranja novih "generacija" koje pojma imati ne će o činjenicama, ali će zato znati "kritički razmišljati". Uzgred, zanimljivo je da je ta oštrica "kritičkog razmišljanja" uvijek uperena protiv pojmova kao što su država, narod, vjera, obitelj, a nikad protiv "političke korektnosti", prava LGBTIQČŽŠ osoba i dalje redom. Djeca će sve činiti na tabletima i računalima, dakle, ne će znati ni pisati kako treba, a i dobavljači te i takve opreme će omastiti brk, što je Vrdoljakova zasluga. Najzad, ministrica Divjak, osim što je po zadatku odradila kurikularni dio, dakle zadržala izvornu nit Jokićeve "Ekspertne radne skupine", sklopila velike poslove s dobavljačima računalne i ine opreme, je uopće ministarsku fotelju koristila kao odskočnu dasku za daljnju znanstvenu karijeru, sve s blagoslovom Plenkovićevog HDZ-a.

Također je zanimljivo da se Jokićeva reforma, pazite sad, u izvornoj verziji pokušava uvesti u Crnu Goru, Makedoniju i BiH, dakle "regijon", dok istovremeno, gle čuda, srbijanski predsjednik Vučić istupa s idejom o "regijonskom mini-Schengenu", odnosno daljnjem postvarenju "Zapadnoga Balkana" kako su to zamislile Njemačka i Francuska, baš slučajno dvije zemlje pod čijim je političkim kišobranom stasao Andrej Plenković te njegova klika, te s kojima ima najbolje odnose.

HNS podržava zahtjeve prosvjetnih sindikata o povećanju plaće, tobože radi njihovih interesa, štoviše, podupiru i štrajk te ucjenjuju glasovanjem za državni proračun, a zapravo se radi o tomu da su sav svoj kapital, preneseno i doslovno, uložili u obrazovanje kako bi zadržali monopol nad obrazovnim procesom, jer je upravo obrazovanje najvažnije za formiranje novih naraštaja – novog biračkog tijela.

Usporedimo li HNS-ovo ponašanje s ponašanjem MOST-a dok je bio u Plenkovićevoj vladi, moramo se zapitati: zašto tajnica nije pripremila razrješenja? Zašto nisu onako nonšalantno i opušteno dobili nogu u stražnjicu te smjesta izbačeni iz koalicije, a k tomu su svjetonazorski svjetlosnim godinama udaljeniji od HDZ-a nego što je MOST? Rasturili su obrazovanje, pretvorivši ga u rasadnik novih pionirčića, miniraju vladin legitimitet i uopće proračunsku konstrukciju, a još uvijek čine dio vladajuće koalicije?

Možda odgovor leži u tomu da je upravo Plenkovićev HDZ dobio zadatak nastaviti ondje gdje je Oreškovićeva vlada napravila rez, makar to formalno bilo prepušteno HNS-u, i provesti Jokićevu reformu s ciljem stvaranja nove, amorfne i anacionalne biračke baze, kao i pripreme za stvaranje gospodarske, carinske i ekonomske zajednice zvane Zapadni Balkan, iliti treća Jugoslavija.

 

Mila Marušić

Share
0