Ruska invazija na Ukrajinu 2022. godine vratila je međudržavni rat velikih razmjera u Europu, otvorila pitanje opstanka europskog sigurnosnog poretka i testirala vjerodostojnost transatlantskog saveza.

U tom kontekstu, mirovni plan administracije Donalda Trumpa od 28 točaka, koji predviđa znatne teritorijalne ustupke Ukrajine Rusiji, trajnu neutralizaciju Ukrajine, korištenje zamrznutih ruskih sredstava u shemi kojom bi SAD ostvarivale znatan profit, opću amnestiju za ratne zločine i povratak Rusije u G8, djeluje kao radikalni prekid dosadašnjih normi i praksi Zapada.

Polazeći od pretpostavke da bi nametanje takvog plana predstavljalo „težak lom i kraj NATO -a”, sugeriram i širu tezu: da bi time Trump izravno oslabio SAD, dok je Rusija – osim nuklearnog arsenala i minerala – „posve nevažna” država čija se važnost umjetno napuhuje ratom protiv Ukrajine. Nadalje, u pitanje se dovodi i racionalnost američkog strateškog promišljanja: ruši li Washington mostove prema Europi vlastitim dokumentima i ponašanjem, te razmišlja li uopće što će biti sa SAD -om nakon 2028., odnosno 2035. godine?

Ovaj esej nastoji na ta pitanja odgovoriti u analitičkom, akademskom okviru. Prvo se razmatra sadržaj Trumpova plana i njegov odnos prema međunarodnim normama. Potom se ispituju implikacije njegova mogućeg nametanja po NATO i položaj SAD -a. Slijedi analiza strukturalne važnosti Rusije – gospodarske, vojne i političke – uključujući pitanje njezina mjesta u G8. Zatim se razmatraju promjene u odnosima SAD -a i Europe, uključujući retoričko i doktrinarno „rušenje mostova” te europski koncept strateške autonomije. Na kraju se raspravlja o dugoročnom američkom strateškom promišljanju do 2028./2035., oslanjajući se na javno dostupne sigurnosne strategije i scenarijske analize.

1. TRUMPOV PLAN OD 28 TO ČAKA : SADRŽAJ I LOGIKA

1.1. Ključni elementi plana

Prema nacrtima do kojih su došli mediji kao što su Axios, ABC News, France 24, Al Jazeera i analitički centri poput CSIS -a, Trumpov plan od 28 točaka sadrži nekoliko temeljnih blokova:

2 1. Teritorijalne koncesije Ukrajine Rusiji

– priznanje ruske suverenosti nad Krimom, Donjeckom i Luhanskom oblastima (u granicama koje nadziru ruske snage),

– faktičko „zamrzavanje” linija bojišnice u dijelovima Hersonske i Zaporiške oblasti, što bi de facto legaliziralo dosadašnja osvajanja.

2. Trajna neutralizacija Ukrajine

– ustavna obveza Ukrajine da nikada ne pristupi NATO -u,

– trajna zabrana stacioniranja NATO snaga u Ukrajini,

– ograničenje ukrajinskih oružanih snaga na oko 600 000 vojnika, što je manje od trenutačne mobilizirane snage.

3 3. Shema zamrznutih sredstava i poslijeratnog profita

– 100 milijardi USD zamrznutih ruskih sredstava investiralo bi se u američki vođen fond za obnovu Ukrajine,

– SAD bi dobile 50 % profita tog fonda, dok bi EU trebala doprinijeti dodatnih 100 milijardi USD, uglavnom iz vlastitih zamrznutih ruskih sredstava,

– preostala ruska imovina bila bi usmjerena u poseban američko-ruski investicijski fond za projekte energije, infrastrukture, Arktika, umjetne inteligencije i sl., s ciljem „suzbijanja budućih sukoba kroz zajedničke interese”.

4 4. Amnestija i odustajanje od sudskog progona

– plan uključuje odredbu o općoj amnestiji svih strana za djela počinjena tijekom rata, te obvezu da se ne podižu tužbe niti traže daljnje reparacije.

5 5. Povratak Rusije u G8 i ukidanje sankcija

– postupno ukidanje zapadnih sankcija, – poziv Rusiji da se vrati u prošireni format G8 nakon što je bila suspendirana 2014. zbog aneksije Krima i kasnije formalno napustila grupu.

Logika plana jasna je već na prvi pogled. On kombinira realpolitičku logiku sile (prihvaćanje teritorijalnih dobitaka Rusije), transakcijski ekonomski pristup (obnova kao investicijska prilika za američke i djelomično ruske korporacije) i minimalizam sigurnosnih garancija (ograničena, bilateralno ili multilateralno definirana jamstva, bez klasičnog NATO članstva).

1.2. Normativne i pravne implikacije Iz perspektive međunarodnog prava, plan je problematičan u najmanje tri dimenzije:

1. Nagovještaj pranja osvajanja silom

UN Povelja zabranjuje stjecanje teritorija upotrebom sile; poslijeratno priznanje ruske suverenosti nad okupiranim ukrajinskim regijama u suprotnosti je s tom normom i presedanima nakon 1945., uključujući ne-priznavanje aneksije baltičkih država u doba SSSR -a.

2. Abolicija ratnih zločina

Opća amnestija i odustajanje od tužbi prejudiciraju rad Međunarodnog kaznenog suda i drugih mehanizama odgovornosti. U literaturi o tranzicijskoj pravdi već dugo se upozorava da takve amnestije, osobito u agresorskim ratovima, dugoročno potkopavaju vladavi nu prava i potiču recidiv nasilja.

3. Neutralizacija žrtve agresije

Trajno zatvaranje NATO vrata za Ukrajinu i ograničavanje njezinih snaga učinili bi državu trajno ovisnom o bilateralnim jamstvima i potencijalno ranjivom na nove pritiske. NATO je u svojim dokumentima nakon 2022. naglasio da „budućnost Ukrajine jest u NATO -u”, pa bi prihvaćanje suprotnog predstavljalo i delegitimizaciju vlastitih prethodnih odluka Saveza.

Ne iznenađuje stoga da su Ukrajina i većina europskih saveznika plan – barem u prvotnoj formi – ocijenili neprihvatljivim. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski više je puta ponovio kako Ukrajina nema mandat od naroda da se odrekne svojih teritorijate da je teritorijalna cjelovitost crvena linija u svakom mirovnom aranžmanu.

2. BI LI NAMETANJE PLANA ZNAČILO „KRAJ NATO -A”?

2.1. NATO nakon 2022.

Paradoksalno, ruska invazija na Ukrajinu, zamišljena kao korak prema slabljenju NATO -a, Savez je u mnogim aspektima ojačala. Nakon 2022. usvojena je nova Strateška koncepcija koja Rusiju definira kao „najznačajniju i neposrednu prijetnju” europskoj sigurnosti, a Kinu kao „sistemski izazov”. NATO je pojačao vojno prisustvo na istočnom krilu, razradio detaljne regionalne obrambene planove te primio Finsku i Švedsku kao nove članice.

Istovremeno, europske članice značajno su povećale izdvajanja za obranu – Njemačka je uspostavila izvanredni fond od 100 milijardi eura za modernizaciju Bundeswehra, Poljska je preuzela vodeću ulogu u kopnenoj snazi, a većina saveznica približila se ili prešla prag od 2 % BDP -a za obranu.

U tom kontekstu, tvrditi da bi usvajanje Trumpova plana automatski značilo „kraj NATO -a” zahtijeva preciziranje što se pod „krajem” misli – institucionalni raspad, formalno povlačenje SAD -a ili de facto gubitak povjerenja u američke sigurnosne garancije.

2.2. Trump 2.0: erozija povjerenja bez formalnog izlaska

Trumpova prva administracija već je 2017. godine otvoreno dovodila u pitanje automatizam članka 5. Washingtonskog ugovora, označivala NATO „zastarjelim” i inzistirala na drastičnom povećanju europskog burden sharinga.

U drugom mandatu, prema novoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji, Europa se u retoričkom smislu pojavljuje prvenstveno kao problem: dokument upozorava na navodnu „civilizacijsku eroziju” i predlaže „kultiviranje otpora” unutar EU, implicirajući podršku političkim snagama koje dijele Trumpov svjetonazor.

Istodobno, strateški smjer jasno pokazuje:

• preusmjeravanje američke vojne pozornosti na Indo-Pacifik,

• očekivanje da Europa preuzme veći dio odgovornosti za vlastitu konvencionalnu obranu,

• zadržavanje SAD -a prije svega kao nuklearnog „backstopa”protiv ruskog odvraćanja.

Analiza pravnika i stručnjaka za međunarodnu sigurnost ističe da je pravni izlazak SAD -a iz NATO -a i dalje malo vjerojatan, ne samo zbog unutarnjih procedura (potreba kongresne suglasnosti ili barem izbjegavanje ozbiljne ustavne krize), nego i zbog protivljenja značajnog dijela američkog establišmenta. Međutim, stvarna prijetnja jest „tihi razvod”: ostanak u Savezu uz istodobno urušavanje povjerenja u spremnost Washingtona da u praksi primijeni članak 5.

2.3. Trumpov plan kao katalizator krize povjerenja

Ako bi Trumpov mirovni plan bio nametnut Ukrajini i podržan od većine NATO saveznica, posljedice po percepciju Saveza bile bi višeslojne:

1.Erozija normativne vjerodostojnosti

NATO i EU od 2014. ponavljaju da ne priznaju aneksiju Krima i da granice ne mogu biti mijenjane silom. Prihvaćanje plana koji eksplicitno legitimira ruska osvajanja poslalo bi poruku da se norme primjenjuju selektivno i da vojna sila dugoročno ipak donosi teritorijalni dobitak.

2. Signal malim saveznicima i partnerima

Države na istočnom krilu – baltičke zemlje, Poljska, Rumunjska – mogle bi zaključiti da, u slučaju budućeg pritiska, njihova sigurnost ovisi ponajviše o vlastitoj snazi i europskoj solidarnosti, a manje o Washingtonu. Time bi se ubrzalo traženje europskog stupaunutar NATO -a i paralelne EU obrambene strukture.

3. Podjela unutar Saveza

Već sada postoje razlike među europskim državama oko taktike prema Rusiji i načina korištenja zamrznute ruske imovine. Prihvaćanje plana koji snažno favorizira američke ekonomske interese, bez proporcionalne uloge Europe, moglo bi produbiti percepciju da je NATO instrument američke, a ne zajedničke sigurnosti.

Sve to ne znači automatski formalni kraj NATO -a. Vjerojatniji scenarij, koji predviđaju brojni analitičari, jest transformacija Saveza: SAD bi ostao prisutan kao nuklearna sila i povremeni „outsider-hegemon”, dok bi Europa postupno gradila veću stratešku autonomiju, istodobno pokušavajući sačuvati minimalnu razinu transatlantskog jedinstva.

Iz te perspektive, tvrdnja da bi Trumpov plan označio „kraj NATO -a” treba se shvatiti više kao politička metafora za teški lom povjerenja nego kao nužan institucionalni kolaps.

3. RUSIJA: „ZAOSTALA DRŽAVA” ILI TRAJNI GEOPOLITIČKI FAKTOR?

3.1. Gospodarska struktura i „resursna kletva”

Rusko gospodarstvo često se opisuje kao klasičan primjer “resursne kletve”: iznimno bogatstvo nafte, plina i drugih sirovina potiče rentijersku ekonomiju, usporava diverzifikaciju i učvršćuje autoritarne režime. Analize Svjetske banke, energetskih agencija i akademskih radova pokazuju da su energenti činili oko 45–50 % ruskog izvoza i značajan udio proračunskih prihoda, što zemlju čini osjetljivom na promjene cijena nafte i plina.

Nakon nametanja sankcija 2022., Rusija je preusmjerila energente s Europe na Aziju, posebno Kinu i Indiju. Podaci MERICS -a, američke Energetske agencije (EIA) i drugih izvora pokazuju:

• snažan rast izvoza nafte i plina prema Kini (više od 100 milijuna tona nafte 2024., uz rast udjela ruske nafte u kineskom uvozu),

• višestruko povećanje izvoza prema Indiji,

• novo vezanje Rusije na kinesko tržište uz značajne popuste.

Sve to sugerira da je Rusija strukturno ovisna o izvozu sirovina i da joj je gospodarska važnost u globalnom sustavu asimetrična: velika je kao dobavljač energenata i sirovina, ali slaba u visokim tehnologijama, financijskim uslugama i inovacijama. To je daleko od slike „potpuno nevažne” države, ali potvrđuje tezu da je ključ njezina utjecaja – uz nuklearni arsenal – u negativnoj, a ne pozitivnoj moći : sposobnosti da destabilizira susjedstvo, izazove energetske šokove ili prijeti nuklearnom eskalacijom.

3.2. Nuklearna sila i vojna ograničenja

Prema podacima SIPRI -ja, Rusija i dalje posjeduje jedan od dva najveća nuklearna arsenala na svijetu, s oko 2800 strateških bojevih glava raspoređenih na interkontinentalne projektile, podmornice i bombardere, te dodatnim taktičkim kapacitetima.

Istodobno, rat u Ukrajini razotkrio je ozbiljne slabosti ruskih konvencionalnih snaga: logističke probleme, korupciju, tehnološke zaostatke i ograničenu sposobnost izvođenja složenih operacija.

Zapadni izvori procjenjuju da je Rusija pretrpjela velike gubitke ljudstva i opreme, što će dugoročno ograničiti njezine sposobnosti za nove velike kopnene operacije, osobito protiv NATO članica.

S druge strane, ruska vojna doktrina 2024. proširila je uvjete pod kojima bi se nuklearno oružje moglo koristiti, a ruski dužnosnici povremeno javno sugeriraju mogućnost nuklearne eskalacije u slučaju „poraza” u konvencionalnom sukobu.

Time Rusija ostaje nezaobilazan sigurnosni faktor , ne zato što je „modernija” ili „bogatija” od Zapada, nego zato što kombinacija nuklearnog arsenala, geografskog položaja i političke volje za uporabu sile stvara rizike koje nijedna odgovorna vlada ne može ignorirati.

3.3. Politički režim: autoritarizam i ograničena društvena atraktivnost

Organizacije poput Freedom Housea dosljedno ocjenjuju Rusiju kao „neslobodnu” državu: politička moć koncentrirana je u rukama predsjednika i uskog sigurnosnog kruga, izbori su kontrolirani, mediji podvrgnuti cenzuri, a prosvjedi rutinski razbijani nasiljem i represijom.

Iz perspektive „meke moći”, takav režim ima vrlo ograničenu privlačnost. Rusija ne nudi uvjerljiv društveni ili institucionalni model koji bi bio privlačan većini društava izvan uskog kruga klijenata i režima sklonih autoritarizmu. Njezina „važnost” stoga ne proizlazi iz kulturne ili političke inspirativnosti, nego iz gole sile, povijesne inercije i resursa.

U tom smislu, tvrdnja da je Rusija „bez minerala posve nevažna” ima jezgru istine ako je shvatimo kao kritiku nedostatka pozitivne sistemske uloge. Ali, u empirijskom smislu, teško je zanemariti državu koja:

• kontrolira najveći nuklearni arsenal na svijetu ili jedan od dva najveća,

• posjeduje ogromne rezerve energenata i sirovina,

• ima ključan geografskih položaj između EU, Kine i Bliskog istoka,

• ima stalno mjesto i pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a.

4. G8, POVRATAK RUSIJE I SIMBOLIKA ISKLJUČENJA/UKLJUČIVANJA

4.1. Izbacivanje iz G8 2014. i značenje sankcija

Nakon ruske aneksije Krima 2014., članice G8 (SAD, Kanada, Japan i glavni europski saveznici) suspendirale su Rusiju iz grupe, koja se de factovratila formatu G7. Odluka je predstavljena kao najvidljivija diplomatska sankcija Moskvi u tom trenutku, kao signal da se grubo kršenje teritorijalne cjelovitosti ne može tolerirati bez političke cijene.

Kombinacija isključenja iz G8, sektorskih sankcija i ograničavanja pristupa tehnologiji trebala je dugoročno smanjiti sposobnost Rusije da projicira moć. Nakon invazije 2022., sankcijski režim je drastično proširen, obuhvativši financijski sektor, energetiku, vojnu industriju i elite bliske Kremlju.

4.2. Povratak u G8 u Trumpovu planu

Jedan od iznenađujućih elemenata Trumpova plana jest poziv Rusiji da se vrati u G8 , i to ne samo u američko-ruskom nacrtu, nego – u nekim modificiranim verzijama – i u europskom protuprijedlogu koji nastoji ublažiti najspornije odredbe, ali zadržava ideju reintegracije Rusije u klub najrazvijenijih demokracija.

Za brojne europske i ukrajinske aktere, takav potez bio bi politički skandalozan: agresor koji je pokrenuo najveći rat u Europi nakon 1945. godine nagrađuje se povratkom u elitni klub, bez jasne promjene režimske prirode ili preuzimanja odgovornosti za rat. Za druge, to je pragmatičan pokušaj da se Rusiju „veže” u institucionalne okvire kako bi se spriječila daljnja radikalizacija i jačanje njezine ovisnosti o Kini.

4.3. Je li realno da Rusija ne uđe u G8 „i pod cijenu izbacivanja SAD -a”?

Povratak Rusije u G8 je toliko nerealističan da do njega neće doći ni po cijenu izbacivanja SAD-a ili raspada samog formata G8. U praksi, nekoliko je elemenata bitno:

• G7/G8 nije formalna organizacija , nego politički forum: promjena sastava ovisi o političkoj volji glavnih aktera, prije svega SAD -a i europskih sila.

• Dio američkog establišmenta mogao bi u povratku Rusije vidjeti način da se Moskva odmakne od Pekinga, čak i uz rizik reputacijske štete; dio europskih elita to bi pak doživio kao poraz vlastite sankcijske politike.

• Politička klima u Kanadi, Japanu i mnogim EU državama i dalje je snažno antiruska; teško je zamisliti brz konsenzus za „business as usual”s Moskvom, osobito bez uvjerljivog mirovnog rješenja i tranzicijske pravde.

Stoga je vjerojatnije da bi – umjesto „izbacivanja SAD -a” – eventualni pokušaj reintegracije Rusije rezultirao daljnjom fragmentacijom zapadnog političkog prostora : možda novim paralelnim forumima (npr. širim „Eurasia+” formatima) u kojima bi Trumpova administracija sudjelovala s Rusijom i nekim drugim državama, dok bi tradicionalni G7 zadržao sadašnji sastav, ali s potencijalno manjim utjecajem ako SAD svoju energiju preusmjeri drugdje.

5. SAD I EUROPA: RUŠENJE MOSTOVA ILI REDIZAJN ODNOSA?

5.1. Nova američka strategija i pogled na Europu

Nacionalna sigurnosna strategija 2025. godine, kako navode analize i medijski izvještaji, donosi oštriji ton prema Europi nego mnogi posthladnoratovski dokumenti. Europa se prikazuje kao kontinent koji navodno pati od „civilizacijskog brisanja” i demokratskog nazadovanja zbog migracija i „woke” kulture; sugerira se kako bi SAD trebao podržavati političke snage u EU koje se tome protive, čime se implicitno otvara prostor za miješanje u unutarnju politiku saveznika.

Francuski i njemački dužnosnici opisali su taj dokument kao „brutalno razjašnjenje” američke ideologije i povod da Europa ubrza vlastitu naoružanje i sigurnosnu autonomiju.

5.2. Trumpova retorika o „propadajućoj” Europi

Trump je u nizu javnih istupa opisivao Europu kao „propadajuću” skupinu država s „slabim vođama”, kritizirao migracijsku politiku i navodnu političku korektnost te otvoreno prijetio da će „potaknuti Rusiju da učini što god želi” protiv „neposlušnih” NATO članica koje ne ispunjavaju zahtjeve za obrambena izdvajanja.

Takva retorika minira klasični narativ o NATO-u kao zajednici vrijednosti i pojačava percepciju da Trump promatra saveze primarno kroz prizmu bilanca troškova i koristi, a ne zajedničkog identiteta i dugoročne stabilnosti.

5.3. Europski odgovor: strateška autonomija i europski stup NATO -a

Na europskoj strani, koncept „strateške autonomije”– ideja da EU treba biti u stanju djelovati samostalno kada je to potrebno, a s SAD -om kada je to moguće – dobiva novo značenje. Francuski, njemački i drugi analitički centri ističu da američko strateško preusmjeravanje prema Indo-Pacifiku i moguće povlačenje dijela američkih snaga iz Europe otvaraju prostor za jačanje „europskog stupa” NATO -a: veći obrambeni proračuni, združene snage, razvoj obrambene industrije i zajedničko planiranje.

Drugim riječima, Europa reagira na američko „rušenje mostova” ne tako da sama ruši most, nego tako da pojačava druge stupove mosta: vlastitu obrambenu sposobnost, industrijsku politiku i, postupno, jedinstveniju vanjsku politiku.

6. SAD NAKON 2028. I 2035.: POSTOJI LI DUGOROČNO STRATEŠKO PROMIŠLJANJE?

6.1. Službene strategije i scenarijski dokumenti

Iako javni dojam može biti da politika administracije vodstva poput Trumpova funkcionira iz ciklusa u ciklus, američki sustav proizvodi niz dugoročnih analiza: od Nacionalne sigurnosne strategije, preko obrambenih pregleda, pa do izvješća Nacionalnog obavještajnog vijeća (Global Trends 2030 , Global Trends 2040 ). Ta izvješća razmatraju svijet do 2030./2040., uključujući moguće padove i uspone američke moći, rast Kine, fragmentaciju međunarodnog poretka i rastuće uloge tehnologije.

Ključna poruka takvih dokumenata – uključujući i prijašnje, objavljene pod različitim administracijama – jest da će SAD ostati važan, ali ne dominantan akter u sve konkurentnijem i policentričnom svijetu. U njima se otvoreno razmatraju scenariji u kojima:

• SAD gubi dio ekonomske i tehnološke prednosti,

• Savezi postaju ključni multiplikator snage.

• Unutarnja polarizacija i ekonomske neravnine mogu ograničiti vanjskopolitičko djelovanje.

Drugim riječima, na razini analitičkih institucija SAD itekako promišlja 2028., 2035. i šire.

6.2. Razlika između analize i politike

Problem je, međutim, raskorak između tih analiza i političkih odluka . Komentari stručnjaka o novoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji 2025. ističu da dokument istodobno prepoznaje važnost savezništava u strateškom natjecanju s Kinom, ali retorikom i konkretnim prijedlozima (tarife, prijetnje povlačenjem snaga, podrška populističkim pokretima) potkopava upravo one koalicije koje bi trebale osnažiti američku poziciju.

U tom smislu pitanje – „promišlja li SAD strateški što će biti nakon 2028./2035.?” – može se preformulirati:

• Da, analitički aparat promišlja ,

• Ali ne nužno u potpunosti određuje političko djelovanje , osobito u administraciji koja preferira transakcijske, kratkoročne dobitke ispred dugoročnog institucionalnog kapitala.

Nametanje mirovnog plana koji:

• nagrađuje osvajanje tuđeg teritorija,

• potkopava povjerenje ključnih saveznika u NATO,

• jača percepciju američkog cinizma i nepouzdanosti,

moglo bi dugoročno oslabiti američku globalnu poziciju unatoč kratkoročnim koristima (manji vojni troškovi u Europi, ekonomska dobit od rekonstrukcije, fokus na Kinu). To je i argument dijela američkih stručnjaka koji upozoravaju da „trajni mir kroz snagu nije moguć bez pouzdanih saveza koji tu snagu multipliciraju”.

ZAKLJUČAK

Polazišno pitanje – bi li nametanje Trumpova mirovnog plana značilo „težak lom i kraj NATO -a” te izravno slabljenje SAD -a, pri čemu bi se pokazalo da je Rusija bez resursa i nuklearnih bojevih glava „posve nevažna država” – zahtijeva nijansiran odgovor.

Prvo, Trumpov plan u svojoj poznatoj formi predstavlja ozbiljan izazov ne samo interesima Ukrajine, nego i temeljnim normama poslijeratnog međunarodnog poretka: teritorijalna cjelovitost, zabrana stjecanja teritorija silom i odgovornost za ratne zločine bili bi duboko kompromitirani.

Drugo, NATO bi takvim planom pretrpio težak udarac vjerodostojnosti, ali ne nužno i formalnu smrt. Vjerojatniji scenarij je Savez koji formalno opstaje, ali s oslabljenim američkim angažmanom, rastućim nepovjerenjemistočnoeuropskih članica i ubrzanom gradnjom europskog „sigurnosnog stupa” – bilo unutar NATO -a, bilo paralelno kroz EU strukture.

Treće, Rusija nije „posve nevažna”: ona je gospodarski asimetrična, politički autoritarna i tehnološki ograničena sila, ali njezin nuklearni arsenal, geografski položaj, energenti i sposobnost destabilizacije susjedstva čine je trajnim faktorom u europskoj i globalnoj sigurnosnoj arhitekturi. Istodobno, upravo ovisnost o sirovinama i autoritarnom modelu potvrđuje da je njezin utjecaj uvelike negativan – više prijetnja nego konstruktivna snaga.

Četvrto, SAD i Europa prolaze kroz razdoblje dubokog preispitivanja. Nova američka strategija i Trumpova retorika doista „ruše mostove” u smislu povjerenja i narativa zajedničkih vrijednosti; istodobno, unutar SAD -a i dalje postoji snažan sloj institucija i analiza koje naglašavaju nužnost savezništava u natjecanju s Kinom i Rusijom.

Peto, na pitanje „promišlja li se što će biti sa SAD -om nakon 2028./2035.?” odgovor je dvojak:

• institucionalno i analitički – da, niz dokumenata i strategija sustavno razmatra dugoročne trendove,

• politički – ne uvijek u skladu s vlastitim strateškim analizama: kratkoročne pobjede i unutarnjopolitička dinamika često nadjačaju dugoročne preporuke.

U konačnici, usvajanje Trumpova plana zaista bi predstavljalo „težak lom”: ne toliko trenutačni kraj NATO -a, koliko prijelomnu točku nakon koje Europa više ne bi smjela – niti mogla – računati na SAD kao jednako pouzdanog i predvidljivog saveznika kao u razdoblju nakon 1945. To, međutim, ne znači nužno nastanak svijeta u kojem je SAD irelevantan, Rusija „nevažna” i Europa izolirana. Mnogo je vjerojatnije da će se razviti višepolaran, fragmentiran poredak u kojem će:

• SAD ostati jedna od ključnih sila, ali s ograničenijom mogućnošću oblikovanja pravila,

• Europa biti prisiljena ozbiljno investirati u vlastitu obranu i stratešku autonomiju,

• Rusija nastaviti djelovati kao nuklearni i resursni „spoiler” oslonjen na Kinu,

• Kina postajati sve važnija kao ekonomski i tehnološki pol, ali i kao faktor koji podriva europsku sigurnost kroz partnerstvo s Moskvom.

U tom svijetu, ključna dilema za Europu i Ukrajinu neće biti samo „izbaciti Trumpa kao saveznika ili ne”, nego kako preoblikovati vlastiti položaj tako da što manje ovise o promjenama političkog raspoloženja u Washingtonu, a što više o vlastitim kapacitetima, odgovornim savezništvima i dosljednoj obrani normi koje žele sačuvati.

 

Ivica Mandić

Share
0