Oni koji čitaju kolegu Dujmovića, znaju da se radi o čovjeku koji se ne libi reći istinu. Stav o njemu vjerojatno je podijeljen. Uostalom, nema društvene sfere u kojoj današnja Hrvatska nije podijeljena. Tihomir Dujmović jedan je od rijetkih novinara u Hrvatskoj koji je zbog istine dva puta bio politički strijeljan, osuđen i pokopan. 

Tada,  osim ponekih necenzuriranih medija i portala, nitko, ali nitko nije stao u obranu svojega kolege. Zavladala je grobna medijska tišina.

Vratimo se malo na naslov ovog teksta. Nadam se da mi kolega Dujmović neće zamjeriti što sam plagirao ime njegove popularne tv emisije na jednoj lokalnoj televiziji. No valjda ga taj naziv prati sve do današnjih dana. Bivši predsjednik Josipović i glavni menadžer Styrije za jugoistočnu Europu velečasni Ivan Tolj nezaobilazni su protagonisti u životu kolege Dujmovića. Gle čuda, u njihovo vrijeme Dujmoviću je po drugi puta u samo četiri godine otkazana suradnja s Večernjakom. Prisjetimo se zašto.

U onom nacionalnom zanosu i euforiji kad je hrvatski narod jecao od sreće povodom oslobađajuće presude hrvatskim generalima 16.11.2012. Dujmović piše kolumnu znakovitog naziva „Nisu svi plakali od sreće!“ (dostupna na internetu). U toj kolumni Dujmović se dotakao komorne atmosfere na HRT-u, rotimovskog pogleda Ive Josipovića, rezigniranosti premijera Milanovića.

„Sve je bilo spremno za egzekuciju“ piše Dujmović. Pažljivo i bez zadrške (kakav i je), Dujmović secira jednu po jednu devijantnu pojavu u hrvatskom društvu i lustrira (rasvjetljuje) one koji se oslobađajućoj presudi jednostavno nisu mogli radovati.

No taj tekst samo je prelio čašu i nikada nije objavljen u Večernjaku. Jedan drugi tekst bio je početak kraja kolege Dujmovića. U tom tekstu Dujmović tematizira netom pronađene masovne grobnice u Gračanima gdje su koncem Drugog svjetskog rata jezivo skončali pitomci srednje zrakoplovne škole, mahom na pragu punoljetnosti te bolesnici plućne bolnice Brestovac. Ne bi vjerojatno u tom tekstu bilo ništa sporno da Dujmović nije spomenuo lijepe kape partizanke koje su tadašnjem predsjedniku toliko omiljele, a po Dujmoviću odgovorne za masovno strijeljanje djece i teških bolesnika. Još kad se na to nadoda spominjanje pukovnika Ivana Grujića kao suradnika UDBE, nije teško zaključiti kako su profesionalnu eliminaciju kolege Dujmovića naredili obožavatelji lijepih kapa partizanki i udbaškog podzemlja, a u stvarnost proveo velečasni Tolj, siva eminencija Večernjeg lista i bliski Josipovićev intimus.

Nije mi bila namjera posebno braniti kolegu Dujmovića. On je već dokazao da je sam sebi najbolji odvjetnik. Želio sam samo skrenuti pozornost na slobodu govora o kojoj je, u svjetlu posljednjih terorističkih napada, brujao cijeli svijet. Nažalost, o slobodi govora g. Dujmovića nije se oglasio nitko ili malo tko.

No kako to obično biva, istina na kraju uvijek pobjeđuje.

Josipović će otići u svoje prirodno okruženje, na Pravni fakultet. Prema nekim izvorima upravo zbog velečasnog Tolja otišao je i donedavni glavni urednik Večernjaka, Goran Ogurlić. I to ni manje ni više, već u konkurentski Jutarnji list u kome nova uprava radi čistke Pavićevih kadrova.

Medijski jataci bivšeg predsjednika, na čelu s Ivanom Toljem i zajedno s agencijama za istraživanje javnog mnijenja, ostali su na vjetrometini zabluda pokošeni rezultatima predsjedničkih izbora. Ali s obzirom da su spomenuti kadrovi danonoćno maltretirali javnost s namještenim anketama i suprotno svim standardima kreirali mišljenje javnosti na jedan reketarski način, možda bi se našlo materijala i za DORH. Pogotovo u ugovorima između određenih agencija i nekih medijskih kuća. Na to je pažnju skrenuo upravo Dujmović. Što bi rekli, kolo sreće se okreće.

 

Tomislav Stipić

Share
0