Na današnji dan 12. listopada 1955. rođen je hrvatski general Ante Gotovina, jedan od Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, koji je, zajedno sa obitelji, poglavito nakon hrvatske pobjede u ratu prošao Scile i Haribde.

Bio je prisiljen pobjeći iz Hrvatske koju je toliko volio i branio. Izdan je i proganjan, dobrim dijelom, na žalost, od Hrvata. Nikada nećemo zaboraviti lice Vladimira Šeksa kad je bez srama na malim ekranima mrtav-hladan izjavio da ga treba: „Locirati, identificirati, uhititi i transferirati“. Ta famozna rečenica nije bila njegova,već navodno od Mesića i Sanadera, koji su pod svaku cijenu željeli uhititi legendarnog generala živog ili mrtvog! Nu, ostaje gorak dojam da ju je Šeks tada izgovorio s iznimnim „poštovanjem i veseljem“, što  će svakako obilježiti veći dio njegove političke karijere, odnosno umanjiti sve ono za što se borio za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Tek kad su se generali Gotovina i Markač vratili iz Haaga (16. studenoga 2012.) kao slobodni ljudi, među hrvatskim građanima, ali i većim dijelom političara, zavladala je prava euforija oduševljenja. Trg bana Jelačića u Zagrebu bio je ispunjen do posljednjeg mjesta. Svi su željeli pozdraviti generale, a samo još mjesec dana prije toga relativno mali broj ljudi vjerovao je da će biti proglašeni nevinima. Naime, na generalov rođendan, 12. listopada 2012., na moju inicijativu, u zagrebačkom parku Zrinjevac, organizirali smo manifestaciju koju smo nazvali – „Sretan ti rođendan, generale!“. Još tijekom priprema za ovu manifestaciju mnogi su nas omalovažavali, pa čak i predstavnici nekih Udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, podmetali nam noge, kako se to kaže. Ali, nismo se dali. Tada su neki govorili da ne žele vidjeti Josipa Đakića, saborskog zastupnika i predsjednika HVIDR-e, na tom skupu te da je to glavni razlog što ne žele sudjelovati u ovoj rođendanskoj proslavi. Lagali su. Đakić nije sudjelovao niti je tada govorio. Bio je među nazočnim posjetiteljima. Glavni govornici bili su moja malenkost i Josip Klemm. Okupio se iznimno veliki broj policajaca (svaki drugi bio je u civilu) te oko desetak tv ekipa i „hrpa“ novinara. Snimali su i bilježili svaku sitnicu, a nakon slavlja nisu objavili baš ništa! Međutim, došao je veoma mali broj ljudi, ni 250! Mnogi su stajali na „pristojnoj“ udaljenosti i nisu nam se željeli priključiti, što iz straha, što iz uvjerenja da „slavimo rođendan zločinca“! Naravno, ni jednog političara nije bilo, oni su, kao tadašnji ministar branitelja  Predrag Matić i drugi, bili glavni tek kad je general oslobođen. Tada su pucali od sreće i radosti, a kad ga je trebalo javno braniti nije ih bilo nigdje.

Inače, mnogi su imali problema što su veličali generala Gotovinu. Kad je bio u bijegu i kad su ga lovili po svijetu kao ranjenu zvijer, policija je progonila čak i one koji su nosili majice s njegovim likom. U Kninu, u vrijeme proslave Oluje ispred njegovih postera po ulicama dopremljeni su kamioni, samo da se ne vidi njegov lik. Koliko je samo pretraženo obiteljskih kuća, samostana i drugih prostora u želji da se nađe ovaj čovjek i preda Haagu?! Jedan ravnatelj zagrebačke škole samo zbog toga što je u hodniku postavio fotografije Gotovine i Markača izbačen je na ulicu i još se ni do danas nije oporavio. Neke su godinama progonili zbog nepostojećih tzv. „topničkih dnevnika“ itd. i tako redom. U vrijeme progona čak je bio problem organizirati i promocije njihovih knjiga. Osim tu i tamo nekog gradonačelnika malo se tko od političara želio „slikati“ na tim i takvim tribinama. Svi su manje – više čuvali svoju glavu i - „slavu“!

Nu, otkad se vratio general Gotovina sve se izmijenilo. Ili bolje rečeno sve se zaboravilo. Sada je to posve druga slika. Omiljen je među svima, a poglavito među onima koji su čvrsto stajali uz sramnu Šeksovu izjavu.

General se i dalje drži svojih riječi da se „moramo okrenuti budućnosti“ , odnosno da je rat iza nas. Ali, ne smijemo zaboraviti ni dane kako su neki javno, bez straha, branili Gotovinu i Markača, dok su se neki skrivali i čekali što će biti, pa da tek onda iskažu svoje „oduševljenje“.

Ali, kako bilo da bilo – idemo dalje.

Sretan Vam  rođendan, generale!

 

 

Mladen Pavković