U Hrvatskoj se, ali vjerojatno i u svijetu, malo kada  tako dugo i javno pripremao „obračun“ s „državnim neprijateljem broj 1“, u ovom slučaju osnivačem posrnulog koncerna Agrokor, odnosno s njegovim vlasnikom Ivicom Todorićem.

 Kad su prvi puta istražitelji ušli u ovaj gigant to su znala i „mala djeca“, a u Hrvatskom saboru o tome se govorilo na gotovo svim sjednicama, tako da je Todorić  itekako dobro znao što mu se sprema. Većina (potkupljivih) medija se uključila u blaćenje Todorića i Agrokora tek onog trenutka dok su s njihovih stranica ili malih ekrana nestale iznimno dobro plaćene propagandne poruke, od kojih su živjeli kao „mali bogovi“. Dok je Todorić plaćao (poput pijanog milijardera), nitko ga nije dirao, a baš u tim tzv. nacionalnim medijima niste o njemu mogli napisati ni pročitati ni da je krivo parkirao „bicikl“. Dakle, štitili su ga, (na svim razinama!), kao malo koga, sve dok je bilo novaca. Toliko o tim „nezavisnim“ novinarima i medijima, ali i drugima koji „tjeraju“ pravdu.

Sad se postavlja pitanje: ako su svi sve znali o Agrokoru, a znali su, poglavito o njegovu navodno velikom gospodarskom kriminalu, kako se moglo dogoditi da glavni akteri  pljačke prije uhićenja najvažnijih menagera tvrtke jednostavno i bez problema „odšetaju“ iz Hrvatske, pa su čak neki od njih i u policijskoj postaji rekli: Dečki, mi se odjavljujemo s adrese stanovanja u Zagrebu, i odlazimo živjeti i raditi u inozemstvo, a pravna država neka i dalje radi svoje! Tko je taj tko je znao i tko je dozvolio da su glavni krivci za navodni kriminal u Agrokoru Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan, poput lastavica, odlepršali u London ili bilo gdje drugdje po svijetu? To je čudnije tim prije, jer su, kao što smo rekli, i oni koji ga istražuju, ali i on kao navodni krivac već duže vrijeme itekako dobro znali što mu se sprema. Vjerujete li da bi ribić nakon što uhvati veliku ribu tek je samo tako pustio natrag u vodu? Vjerujete li da Todoriću i svima oko ovog koncerna nisu namjerno dali dovoljno vremena da prikriju što se prikriti da, odnosno da su ih samo tako pustili da i dalje bez problema izvlače novac, dok im oni ne kažu – „dosta“? I što onda vrijede sve te premetačine i sva ta uhićenja? Vidjeli ste i sami da su po navodne krivce došli u luksuznim automobilima i da su svi oni manje-više „oduševljeno“ pozdravljali novinare, koji su opet znali (kako?) gdje će ih i kada uhititi. A prije njihova uhićenja (koje je trajalo dan-dva) prikazivane su emisije i emisije o Todoriću, čak je napravljen i dokumentarni film. Ni to nije bilo dovoljno da ga se „drži na oku“, već je namjerno (?!) pušten da se na miru i bez buke negdje u svijetu pripremi za obranu, ako će se nakon svega vratiti natrag u „svoju Hrvatsku“, kojoj je velikodušno „sve“ ostavio.

Kako onda možemo imati povjerenje u hrvatsko pravosuđe, i kako ne vjerovati da je ovo još jedna dobro smišljena predstava za narod, koji grca u problemima i kojeg se hapsi i tjera iz obiteljskih kuća i stanova i za nekoliko tisuća kuna?

 

Mladen Pavković