Ovih se dana vodi intenzivna rasprava, pa i na „stranicama“ ovog Portala kako ćemo iz zla u bolje. Kako ćemo savladati sve prepreke koje stoje pred nama, a koje smo neke među njima sami sebi postavili.

Teorija je mnogo. Neke bih odmah prihvatio, a za neke držim da bi samo pogoršali stanje.

Prije puno godina, točnije odmah po uspostavi Hrvatske Države mislio sam da ćemo prebisati spužvom sve ono što smo kao „dotu“, dakle miraz, donijeli sa sobom iz socijalizma po onoj čuvenoj socijalističkoj krilatici „Snađi se druže“. Danas kada pripadnike stranke koja je zapravo najzaslužnija za nakon toliko stoljeća obnovu Hrvatske Države, a kojoj i sam pripadam zovu raznim pogrdnim imenima, bez obzira što u ovom trenutku uživa u hrvatskom puku najveću popularnost, veoma je teško, ako ne i nemoguće objasniti sugovorniku da se najveća otimačina hrvatskog bogatstva dogodila već godinu dana prije osamostaljenja. Najjači argument mi je činjenica da se u Pločama nitko od mojih stranačkih kolega nije domogao nečega što nije zaslužio te da među njima nije nitko kojeg bismo prozvali danas pogrdnim imenom tajkun.

Što bismo trebali učiniti? Kolumnist ovog Portala Željko Primorac govori o promjeni Ustava Republike Hrvatske. On zagovara ustrojavanje Druge Republike i svjestan je činjenice da bez promjena Ustava, a prvenstveno izmjena i dopuna Izbornog zakona do te, kako je naziva Druge Republike ne može doći.

>>Željko Primorac: Prva Republika je mrtva, treba nam Druga Republika!

Pa čak i uz ovaj Ustav mogli bi se steći uvjeti za korjenite promjene u hrvatskom društvu, makar bi mnogo lakše išlo kad bi se novi Ustav pisao u duhu onovog vremena, vremena u koje živimo. Danas, nakon Domovinskog rata, potpuno je jasno da u se preambuli treba pozvati na Domovinski rat i na ništa drugo. Na politici pomirdbe svih slojeva hrvatskog društva te zajedništva, bez obzira na ideološke razlike, iako to nije izvorna Tuđmanova ideja, iako ju je on jasno i nedvosmisleno artikulirao, dovela je pod njegovim vodstvom do konačne pobjede i obnove Hrvatske Države. Pozivajući se na ove ili one događaje u pravilu ideološki i politički obojene, stvara se razdor u hrvatskoj naciji, te se ima dojam da se suprostavljene strane iz dana u dan sve više udaljuju. Ovdje, ipak treba napomenuti da ideološko udaljavanje bivših ratnika ne mora samo po sebi biti izrazito loše jer ne postoji danas moderno društvo u bilo kojoj suvremenoj državi u kojoj se njezin puk ne dijeli na dvije, počesto potpuno različite strane. Danas se u Europi stvara i treća, tzv. Populisti, bez obzira što to značilo koji manje li više jačaju te prijete preteći neke tradicionalne političke stranke (u Njemačkoj primjerice). Imam dojam da su se u Francuskoj donekle ispuhali, tamo Macron drži još uvijek uzde u svojim rukama, ali vjerujem da će Degolisti postupno jačati te da će ovaj skup nekoliko stranka opet u doglednoj budućnosti preuzeti vlast.

Dakle iz ovo pasusa potpuno je jasno da sam za uklanjanje iz Ustava, odnosno njegove preambule bilo koji spomen na bilo koga i bilo što, osim, dakako na Domovinski rat koji je osnova i srž stvaranja suvremene Republike Hrvatske.

Vratimo se meritumu stvari. Hrvatsko gospodarstvo napreduje, ali sporo, Dok ovo pišem vodi se u Saboru rasprava o ministru zdravstva dr. Milanu Kujundžiću.Dok jedni tvrde da je lijenčina koja ništa ne radi već samo prima veliku plaću, drugi drže da je pokrenuo reforme koje će riješiti nagomilane probleme koji se u zdravstvu talože već godinama. Osobno sam sklon ovim drugima iako, bez obzira što sam laik, ponešto drukčije bih te probleme rješavao.

Što je s kurikularnom reformom. Nakon propasti Jokićeve protiv koje su ustali mnogi od Hrvatske akademije pa do istaknutih pojedinaca iz akademske zajednice kao što je primjerice prof. dr. Slobodan Prosperov Novak, sadašnja provoditeljica dr. Blaženka Divjak, a pod pokroviteljstvom Hrvatske narodne stranke, napreduje sporo, a i opet ima nezadovoljnika zbog izbacivanja povijesti i zemljopisa u nekim usmjerenjima i sl.

Je li naša zemlja premrežena korupcijom. Štite li se pojedine poznate osobe, cure li informacije iz državnih tijela u kojima bi trebali biti zaključani iza „sedam brava“, bježe li nesmetano mnogi protiv kojih se vodi istraga, primjerice u London ili, bliže, u Međugorje i tako dalje i tako dalje.

Postoji li uopće lijek za ove teške bolesti koje su, po mnogima ipak izlječive. Jeda od efikasnijih medikamenata je izmjena izbornog zakona. Na mogu, a da se ne složim, ali kako ga promijeniti?

Pozato je da se tzv organski zakoni, a u koje spada i Izborni donose dvotrećinskom većinom. Postoji li uopće i najmanja šansa da ovaj sastav Sabora izglasuje bilo kakvu promjenu u ovom zakonu. Ovo je retoričko pitanje na koje ni ne treba uopće odgovarati.

Već se više puta nastojalo izmjeniti ovaj neki zakon. Zadnji put je to uspjelo prilikom ulaska U Europsku uniju kada je bilo očito da će teško 50% birača izaći na referendum, što se i obistinilo. Međutim, tadašnja vlast je da bi i lijeva strana u hrvatskom parlamentu digla ruku za promjene, morala popustiti te je tako broj zastupnika iz takozvane dijaspore srezan na trojicu.

Najnovija inicijativa za promjene mogla bi se razbiti o vješte brojače u Ministarstvu uprave, a i kad bi broj bio potpun, treba čekati pravorijek Ustavnog suda.

Pozabavimo se načas promjenama za koje su hrvatski birači više dana marljivo potpisivali liste koje su onda predani u Sabor.

Svakako treba ujednačiti broj glasača po izbornim jedinicama jer sada vlada dosta značajna disproporcija iako se u svakoj jedinici na ovoj ili onoj listi nalazi po 14 kandidata. Držim da bi odmah trebalo uvesti dopisno glasovanje jer je to stečevina modernih demokracija i ne razumjem kako netko može biti protiv toga.

Što se može reći o preferencijalnom glasovanju. Na prvi pogled, i ne samo na prvi takav način može donijet koristi. U najmanju ruku možda će otpasti pojedini zastupnici koji su u Saboru „pustili korijene“ te će ustupiti mjesto novim ljudima koji mogu sa sobom donijeti i određenu kvalitetu. Međutim, zaboravlja se činjenica da vodstvo ove ili one stranke, a to radi uglavnom predsjednik, određuje kandidate na listi. Dakle, svih 14 su „njegovi“. Iako bi se morao riješiti pojedinog starog pristaše, dobio bi novog ili nove i ništa se ne bi promijenilo.

Smanjimo broj zastupnika i uštedjet ćemo nešto kuna. Hoćemo li? Nećemo morati davati 150 više ili manje plaća kao do sada. Ali, zastupnici kojih će biti manje morat će „pokrivati duplo više odbora i drugih saborskih tijela, a sve se to plaća. Do uštede bi došlo, ali ona bi vjerojatna bila minimalna.

 U Mađarskoj primjerice stranka koja dobije najveći broj glasova ima većinu u njihovu parlamentu. Napisao sam da mi čeznutljivo gledamo preko Drave.

A kako je kod nas? Sabor se pretvorio u veliki Pazar u kojoj se glasovi trže gotovo pa javno. Postoje dva načina da se to koliko toliko izbjegne. Prvi je da se podigne izborni prag te da se tako saborska trgovina svede na najmanju moguću mjeru. Inicijativa za promjenu Izbornog zakona je u prvom neuspjelom pokušaju predlagala izborni prag od 3%, a u novom je ljestvicu podigla na 4. Na ovaj način bi se broj stranaka u Saboru povećao pa bi, kako sam napisao, radno se vrijeme trgovine koja je poznatija kao Sabor produžilo od 00,00 do 24,00 sata.

 Drugi način je teže izvediv, ali zapravo jedini djelotvoran. Političke stranke sličnih političkih i ideoloških svjetonazora ne smiju biti kao „rogovi u vreći“. Kada bi se primjerce svi od centra do desnih stranaka udružile u blok koji bi prije izbora postigao konzensus u upravljanju državom nakon izbora s obzirom da sigurno predstvaljaju značajnu većinu možda bi se stekli uvjeti da se mijenju najznačajniji državni akti od Ustava pa sve do Izbornog zakona. U tom slučaju moj glas već imaju!

 

Neven Vicić