Kada je riječ o zahtjevima homoseksualnog lobija, ključno pitanje je sljedeće: je li homoseksualnost poremećaj ili nije? Prevelik broj psihijatara, psihologa i psihoterapeuta je uvjeren da je to poremećaj identiteta (samo što se o tome ne smije govoriti), a da bi se to pitanje samo tako pomelo pod tepih. Ako je to poremećaj i ako se zbog zahtjeva poremećenih osoba mijenjaju zakoni, onda se gradi poremećeno društvo.

Je li promjena moguća? Ovaj je tekst izazov za sve one koji tvrde da homoseksualnost nije nikakav poremećaj i da ne treba nikakvo izlječenje.

„Kaže se da je čovjekova snaga tamo gdje mu je rana. Tamo gdje je naša psihička rana – bilo to zbog oca alkoholičara, majke ili oca kojih se stidimo, majke zlostavljačice, bilo to zbog izolacije, hendikepa ili bolesti, upravo to je mjesto koje će nam omogućiti da zajednici pružimo najviše.“ – Robert Bly

Iz djetinjstva i adolescencije se sjećam oca koji se dere i majke koja me uzima u naručaj. Bio sam predaleko od njega i preblizu nje. Kad sam imao pet godina, jedan obiteljski prijatelj je došao živjeti s nama. Stekao je moje povjerenje, osvojio moje srce – i seksualno me iskoristio. Bio sam vrlo osjećajan pa sam život proživljavao snažno i bilo mi je teško podnijeti gubitke. Bio sam umjetnički nastrojen, dok su moj otac i braća bili više sportski tipovi. Moj je otac emocionalno zlostavljao mog brata Neala, a onda je Neal zlostavljao mene. To su neki od razloga koji su me doveli do toga da osjetim privlačnost prema istom spolu.

Utočište sam tražio u naručju muškaraca. Imao sam nekoliko momaka na fakultetu, zatim tri godine istog ljubavnika, no to me nije zadovoljavalo. Htio sam se oženiti i imati obitelj. Doživio sam vjersko iskustvo obraćenja koje mi je pomoglo raskrstiti s homoseksualnim načinom života. Onda sam upoznao Jae Sook i ona je postala moja žena, no to još uvijek nije bilo dovoljno. Potisnuo sam osjećaj privlačnosti prema istom spolu. Imao sam potrebu izliječiti svoje rane i zadovoljiti nezadovoljene potrebe. To sam našao u terapiji, u grupama podrške, u mentorima, prijateljima i u svojoj vjeri. Na taj sam se način uspio promijeniti i postati posve heteroseksualan. S vama dijelim svoju životnu priču da biste znali odakle dolazim, gdje sam sada i da je promjena moguća.

Rano djetinjstvo i adolescencija

Odrastao sam u jednoj židovskoj obitelji u Lower Merionu na periferiji Philadelphije, u SAD. Bio sam najmlađi od troje djece. Moj brat Neal bio je četiri i pol godine stariji, moja sestra Lydia dvije i pol godine starija od mene. Kad se otac vraćao s posla, uglavnom je vikao na nas. Zbog moje osjetljive naravi, bilo mi je kao da mi mačevi probadaju dušu. Moj otac i Neal bili su u stalnom sukobu. U kući Cohena stalno je bilo svađe i suza. Ja sam pokušavao igrati ulogu mirotvorca. Očajnički sam pokušavao šalama smanjiti napetost koja je stalno lebdjela u zraku.

Već u srednjoj školi sam osjetio privlačnost prema istom spolu. Iako sam se sviđao djevojkama, osjećao sam rastući interes za dječake i htio sam im biti blizu. U sedmom razredu, neki su od mojih prijatelja htjeti isprobati što je seksualnost. Ja sam im se pridružio, ali ono što sam doista htio bila je fizička intimnost s njima: htio sam ih držati u naručju i da oni mene drže u naručju.

Znao sam prespavati kod svog prijatelja Setea. Bilo je super s njim dijeliti krevet, meni nikad dosta, ali je Steveu bilo malo neugodno jer sam neprestano tražio intimnost. Kako su godine prolazile, privlačnost prema istom spolu kod mene je stalno rasla. Imao sam nova seksualna iskustva s prijateljima iz škole. Za njih je to bilo nešto novo, a za mene rastuća opsesija. Istovremeno sam se pokušavao ponašati „normalno“, pa sam izlazio s djevojkama, ali me i dalje proganjala opsesivna privlačnost prema muškarcima.

Kad sam imao sedamnaest godina, otišao sam u tatinu teretanu i tamo susreo čovjeka koji me pozvao k sebi. Srce mi je tako snažno lupalo da sam mislio da će mi iskočiti iz grudi. Nikada prije nisam učinio ništa slično. Kad smo došli u njegov stan počeo me zavoditi. Bio sam jako nervozan jer mi je sve to bilo nešto novo. Ono što mi je učinio toga dana – nisam znao da dvoje muškaraca može učiniti tako nešto. Moje tijelo i moj duh bili su kao raščerečeni. Poslije sam otišao iz njegova stana i podzemnom željeznicom pošao kući. Dok sam čekao na vlak, otišao sam u jedan mračan kut i gorko plakao. Imao sam osjećaj da sam bio silovan, bio sam strašno razočaran. Tražio sam bliskost, sigurno utočište, da me netko drži i da ja držim njega. Ono što sam iskusio bilo je nešto kao silovanje.

Otišao sam kući i nikada nikome nisam rekao što se dogodilo. Konačno, krajem posljednjeg razreda srednje škole, roditeljima sam priznao da se mučim s osjećajem privlačnosti prema istom spolu. Moja majka je rekla da to već zna, na što sam se strašno razljutio. Od ranog djetinjstva prema njoj sam imao pomiješane osjećaje ljubavi i mržnje. Nisam znao gdje počinju i gdje završavaju. Znam da dio moje spolne konfuzije proizlazi iz toga, što smo bili neprikladno bliski. Mom ocu, koji je odrastao u vojnoj školi i koji je bio marinac u Drugom svjetskom ratu, moje je priznanje bilo jako neugodno. Tražio je da odem psihijatru, što sam i učinio, ali to nije donijelo ploda. Uopće se nismo slagali.

Na fakultetu

1970. sam na bostonskom sveučilištu počeo studirati glazbu. Započeo sam i psihoterapiju dvaput tjedno s jednim tradicionalnim freudovskim psihoanalitičarom. To je trajalo tri godine. Bilo je to vrijeme velike boli i maloga uspjeha. Naučio sam nešto više o samom sebi, ali nisam naučio ništa o uzrocima svojih želja, niti se moja bol smanjila.

Na prvoj godini fakulteta otišao sam u neke „gay“ barove, ali mi se to okruženje nije svidjelo. Izgledalo je kao tržnica mesa, a ja nisam htio biti jedan od proizvoda na polici. Sudjelovao sam na nekim sastancima studentske „gay i lezbijske udruge“. Na prvoj godini sam imao nekoliko momaka, svaka je veza trajala po nekoliko mjeseci.

Nakon jednog posjeta kući, otac mi je napisao pismo koje me duboko povrijedilo. Istovremeno sam osjećao da me guši veza s Mikeom, mojim tadašnji momkom. Osim toga, bio sam preopterećen studiranjem. Odlučio sam popiti cijeli paket Bufferina i završiti sa svim tim. Usred dana probudio sam se bolestan kao pas, ali još uvijek živ. Nazvao sam sestru koja je živjela u blizini. Došla je i odvela me na hitnu, gdje su mi isprali želudac i stabilizirali stanje.

Oporavio sam se, nastavio s terapijom, vratio se na fakultet, prekinuo vezu s Mikeom, prebacio se na studij kazališta i osjetio neku novu nadu. Na drugoj godini sam susreo Tima. Postali smo ljubavnici i to je trajalo tri godine.

Od ranog djetinjstva imao sam tri sna. Prvo, htio sam imati najboljeg prijatelja, nekoga pred kim mogu biti kakav jesam, bez samohvale i bez izvrdavanja. Drugo, htio sam biti član neke skupine koja bi putovala svijetom, odgajajući i zabavljajući ljude. Treće, htio sam se oženiti predivnom ženom i imati obitelj punu ljubavi.

Tim je bio ostvarenje mog prvog sna, ali je za to trebalo platiti i cijenu. Ja sam jurio za njim a on je držao distancu. Tako smo plesali tri pune godine. Vrijeme naše bliskosti bilo je nevjerojatno, ljubav koju smo dijelili bila je predivna. Bili smo najbolji prijatelji. Mnogo toga sam naučio gledajući život kroz njegove oči. Jako je volio prirodu i naučio sam vidjeti stvari koje prije nikada nisam primjećivao. Bio je i ostao izvanredan čovjek.

Duhovno putovanje

Tijekom našeg donosa dogodila se jedna druga značajna stvar. Tim je gajio duboku ljubav prema Isusu. Nisam mu davao mira zbog njegove vjere dok mi konačno nije rekao: „Richard, prestani. Ti vjeruj u što želiš vjerovati i pusti mene da vjerujem u što hoću“. Shvatio sam da ima pravo i ispričao sam mu se. Budući da sam ga volio, htio sam vidjeti zašto on tako voli Isusa. Prvi put u životu otvorio sam Novi zavjet. Budući da sam Židov, prošao sam cijelu židovsku inicijaciju i proučavao samo Stari zavjet.

U duhovnom smislu uvijek sam nešto tražio. Pokušavao sam naći smisao i svrhu života. Isprobao sam mnoge vjere i duhovnosti: židovstvo, budizam, terapije. Onda sam sreo Isusa. On je izvanredna osoba. On je zapravo čovjek kakav sam ja uvijek htio biti. Čemu sam se kod njega divio? Tome da su njegove misli, osjećaji, riječi i djela bili jedno. Bio je koherentan čovjek, izvana kakav je i iznutra. Govorio je o praštanju i o Božjoj milosti. To su za mene bili novi pojmovi. Htio sam postati poput njega. Tako sam počeo postajati kršćaninom. Pridružio sam se Episkopalnoj crkvi u Roxburyju i počeo ići na nedjeljni vjeronauk.

Tim i ja smo sve više i više shvaćali da homoseksualnost nije uskladiva s Božjom riječi, tako da smo iz našega odnosa izbacili onaj tjelesni dio. Ubrzo nakon toga obojica smo upoznali jedan vjerski pokret koji se naziva „Unification Church“ (čiji je osnivač Korejac Sun Myung Moon, koji tvrdi da mu se Isus ukazao, op.p). Vjerujem da me Bog zvao da proučim tu vjeru, i 1974. sam im se pridružio. Devet godina sam živio u celibatu. Moj je život bio ispunjen služenjem, pokušavao sam ne misliti na sebe nego na Boga, na njegovu riječ, na druge. Povremeno su se javljale istospolne seksualne želje. Odbacivao sam ih uz pomoć molitve. Preklinjao sam Boga da me toga zauvijek oslobodi.

Moj se drugi san ostvario kada sam se pridružio zboru. Putovali smo po cijeloj Americi i Aziji, nosili poruku nade i ljubavi. Dok sam tamo pjevao upoznao sam svoju buduću ženu. Imali smo nastup na istom mjestu. Ona je plesala u jednoj korejskoj folklornoj skupini. Nismo mnogo razgovarali, ali smo se bolje upoznali u godinama koje su uslijedile.

Brak i terapija

Vjenčali smo se 1982. Počeo se ostvarivati moj treći san. Ja sam joj priznao svoju homoseksualnu prošlost. Prvih nekoliko mjeseci bilo je divno. Onda je na površinu izronio problem: počeo sam na svoju ženu projicirati srdžbu i nagomilano neprijateljstvo koje sam osjećao prema svojoj majci.

To je bio prilično šokantan nered. Na poslu sam bio uspješan. Bio sam menadžer, organizirao sam turneje klasičnih glazbenika i baletnih skupina širom Azije. Mnogi su me ljudi voljeli i mislili da sam jednostavno najbolji. Kod kuće, Dr. Jekyll se pretvarao u opakog Mr. Hydea. Postao sam ono na što sam se zakleo da nikada ne ću biti – slika svoga oca. Moja je žena ubrzo začela naše prvo dijete. Znao sam da opet moram na terapiju. Tako sam u svibnju 1983., dok smo živjeli u New Yorku, potražio pomoć jednog poznatog psihologa. Godinu dana sam išao na individualne i grupne sastanke.

To je bio početak mog izlaska iz homoseksualnosti

Jedne noći, nakon što smo žena i ja vodili ljubav, odjednom sam osjetio kao da mi je duh iskočio iz tijela! Odvojio sam se od svog tijela. Srce mi je vrištalo. U tom sam trenutku shvatio da sam u ranom djetinjstvu sigurno bio na neki način seksualno zlostavljan.

Nisam mogao dočekati sljedeći sat terapije. Moj me terapeut bio upoznao s raznim tehnikama bioenergije. Raščerupao sam mnoge jastuke teniskim reketom da bih izbacio nagomilanu srdžbu i frustraciju. Dok sam iz sebe izbacivao nešto, za što sam mislio da je bilo spolno zlostavljanje od strane moje majke, poput bljeska došla mi je jedna uspomena: vidio sam muške genitalije kako se približavaju mojim ustima. Vrisnuo sam. Bio sam šokiran. Zgrožen. Plakao sam i suze su mi tekle nekoliko godina, dok sam se probijao kroz ta sjećanja o spolnom zlostavljanju koje se dogodilo kad sam imao pet ili šest godina. Obiteljski prijatelj – zvali smo ga stric Dave – živio je s nama u vrijeme dok je čekao na rastavu braka. Dave je bio golem, snažan čovjek. Davao mi je ono što moj otac nije mogao. Sa mnom je provodio vrijeme, slušao me, držao me u naručju. Davao mi je osjećaj da sam važan i da mu je stalo do mene. On je zapravo bio prva odrasla osoba s kojom sam se dobro osjećao. A onda je počelo. Počeo se igrati s mojim genitalijama i tražio od mene da to činim njemu. To je bilo šokantno i grozno. Naravno da sam znao osjećati i ugodu. Tako smo stvoreni.

To je jedan od razloga zašto je spolno zlostavljanje za dijete tako konfuzno iskustvo. Istovremeno je bolno i ugodno. Isplakao sam tolike suze dok sam se probijao kroz mrežu konfuzije i destrukcije koju je ostavilo to iskustvo. Shvatio sam da sam neurološki programiran da na muške poticaje reagiram na seksualan način. Za mene, prisnost s muškarcem značila je samo seks. Shvatio sam da bliskost s muškarcem za mene znači da mu moram dati svoje tijelo. Tako je bilo programirano dijete, koje je gladovalo za očinskom ljubavlju. Zbog mog preosjetljivog temperamenta i srdite naravi mojega oca, nikada nisam imao šanse da se s njime povežem. Stric Dave bio je moj prvi muški mentor.

Iscjeljenje i pakao

Rad na posljedicama spolnog zlostavljanja u djetinjstvu u moj je život unio kaos. U to vrijeme nismo imali baš neku emocionalnu i duhovnu podršku. U New Yorku nije bilo puno organizacija koje bi pomagale onima, koji se žele osloboditi homoseksualnosti. Pridružio sam se jednoj kršćanskoj skupini, ali su me odbacili jer sam u to vrijeme još uvijek bio član Moonove sekte. Upoznao sam jednu skupinu za bivše homoseksualce u susjednoj državi, ali me njezin voditelj pozivao na seks. To je kod mene izazvalo još veću bol i osjećaj beznađa.

Znao sam da je moja rana uzrokovana nezdravim odnosom sa stricem Daveom, kao i nepostojanjem emocionalne veze s mojim ocem, i zato sam znao što mi je potrebno da bih mogao biti blizak s muškarcima na zdrav način, da bih mogao ozdraviti i dalje rasti: da bih ispravio ono, što je prije toliko godina pošlo po zlu, trebao sam mentora, korektivno roditeljstvo. Potražio sam pomoć kod muškaraca u crkvi. Vapio sam za zdravom ljubavlju, ali sam većinu njih prestrašio. Ugrožavao sam ih svojim ogromnim potrebama i nisu znali što činiti. Siguran sam i u to, da sam kod njih probudio neka pitanja, budući da u našem društvu većina muškaraca ima duboke rane vezane uz vlastite očeve (što je jedan od razloga straha od homoseksualaca).

Konačno sam odlučio da to više ne mogu izdržati. Trebao sam dodir, da me netko drži u naručju, na se netko za mene brine, da me uvede u svijet muškaraca. Rekao sam Bogu, svojoj ženi i nekim prijateljima da ako ne mogu naći ono što trebam kod Božjih ljudi, onda ću se vratiti u svijet homoseksualca i naći nekoga tko će htjeti biti sa mnom.

To sigurno nije bio moj plan A, čak niti plan B, ali sam znao što trebam i znao sam da ne ću odustati sve dok to ne nađem. Vratio sam se u „gay“ svijet. Osjećao sam se kao totalni licemjer, išao sam protiv svih svojih vjerskih uvjerenja, ali potreba za ljubavlju bila je snažnija od religije. O svemu sam razgovarao s Bogom. U tom razdoblju mog života, znam da me vodio.

Bilo je to vrlo bizarno razdoblje. Bilo je to strahovito bolno i samotno vrijeme za moju ženu i našeg prvog sina. Ja sam šetao po New Yorku sa svojim momkom, a moja je žena sjedila sama kod kuće i brinula se za našeg sina, znajući da je njezin muž negdje vani s nekim muškarcem. Dok ovo pišem plačem, jer ponovno shvaćam kakvu sam bol nanio njoj i našoj djeci. Doista mi je žao, molio sam za oproštenje i nju i našu djecu i Boga za ono što sam učinio.

Rekao sam joj da mi je stalo do naše veze i da ne želim da se od mene rastane. Trebao sam iscjeljenje kod muškaraca. Nisam znao kako da to postignem. U to vrijeme nisam nalazio nikoga da mi pokaže put, pa sam učinio što sam znao i umio. Sve sam to vrijeme molio, od početka do kraja.

Trebale bi knjige i knjige da opišem kroz što sam sve prošao u sljedeće dvije i pol godine. Shvatio sam da tražim bliskost – a ne seks. Morao sam nadoknaditi sve ono vrijeme kada nisam bio sa svojim ocem, kada nisam provodio vrijeme s njim, kada nisam ništa radio zajedno s njim, kada nisam s njim razgovarao o životu, kada nisam od njega učio. To sam iskusio s jednim drugim predivnim čovjekom. Bio sam prema njemu posve iskren: rekao sam mu da sam oženjen i da želim ozdraviti od istospolnih želja. Nisam ništa skrivao ni pred njim, ni pred svojom ženom, ni pred Bogom.

Moje je srce počelo polako iscjeljivati dok sam u terapiji žalovao zbog posljedica spolnog zlostavljanja i provodio vrijeme sa svojim prijateljem. U dubini duše rana je još uvijek bila duboka. Za to vrijeme dobili smo još jedno dijete, predivnu djevojčicu.

Moja žena i ja sve smo se više udaljavali od Moonovaca. Emocionalno, mentalno i duhovno smo se mučili. U godinama koje su uslijedile konačno smo se odlučili vratiti svojim kršćanskim korijenima. (Sada smo članovi jedne prekrasne crkve u kojoj nalazimo prijateljstvo, podršku i ljubav.)

Proboj

Bogu hvala, našao sam prijatelja kršćanina koji je bio spreman pomoći mi izliječiti homo-emocionalne rane iz prošlosti. Bio je prilično stabilan i siguran u svoju muškost. Ne mogu opisati što se sve dogodilo između Davida i mene. Da, zvao se David. Bog je pravedan. Jedan David me zlostavljao kad sam imao pet godina, drugi David mi je pomogao ozdraviti kad sam imao trideset i pet!

Zajedno s njim, uz Božju pomoć, u sjećanju sam se vratio u onu prostoriju u kojoj sam bio zlostavljan i tamo sam se suočio sa svojim najvećim demonom – sa samim sobom, budući da sam ja optuživao sam sebe. „Za sve sam ja kriv!“ Tako sam se osjećao. Tako sam razmišljao. „Za sve sam ja kriv!“ David je djetetu u meni pomogao shvatiti da ono nije razlog zlostavljanja, da to nije „moja krivnja“. U tom je trenutku veza između strica Davea i mene bila raskinuta, i ja sam prvi puta u životu bio slobodan. S tim osjećajem slobode jecao sam oko sat vremena u Davidovu naručju.

To je bilo neizrecivo olakšanje i rasterećenje: znati da nisam odgovoran za ono što se dogodilo i da mi je Bog oprostio. U tim sam trenutcima bio oslobođen istospolnih seksualnih želja. Prekidanje te neurološke veze sa seksualnim željama oslobodilo me od trideset godina neprestane boli i beskrajne jurnjave za muškarcima.

Poslije toga trebalo mi je „održavanje“ i primanje zdrave, ne-seksualne ljubavi od strane muškaraca. Našao sam nekoliko njih koji su bili spremni biti mi mentori. To je bio kritičan dio procesa mojega iscjeljenja. Morao sam naučiti tolike razvojne lekcije koje sam propustio u djetinjstvu, adolescenciji i mladosti. Moji prijatelji Phillip, Russell, velečasni Hillendahl, Steve, Gordon i velečasni Schuppe u moju su dušu ulijevali i nastavljaju ulijevati lekcije ljubavi, uvodeći me tako u svijet muškaraca.

Nastavak iscjeljenja

1987., neposredno nakon što sam uz Davida doživio preobrazbu, moja žena i ja sudjelovali smo na konferenciji EXODUSa. (EXODUS je krovna kršćanska organizacija za pomoć bivšim homoseksualcima.) Tamo sam molio Boga da nam pokaže koji sljedeći korak trebamo poduzeti i kome da se obratimo. Svakoga sam dana na konferenciji molio da mi Bog pokaže put, ali se ništa nije događalo. Konferencija je završila. Odšetao sam do jezera u blizini, kleknuo i molio: „OK, Bože, ne ću se maknuti s ovoga mjesta dok mi ne kažeš što da radim i kamo da idem. Taman da umrem sjedeći ovdje, neka bude. Čekam da mi pokažeš put.“ I onda sam dobio jasne upute: „Preseli se u Seattle, prihvati pomoć za svoj brak, završi izobrazbu, a onda idi i pomaži drugima“. Sav začuđen, upitao sam: „Možeš li mi to, molim te, ponoviti još jednom?“ Iste su riječi došle još jednom, točno onako kako sam ih prvi puta čuo.

Ženi sam rekao što mi se dogodilo. Zajedno smo molili nekoliko tjedana sve dok nismo bili sigurni da je to Božja želja za naš život. Kada smo stekli tu sigurnost, ja sam dao otkaz na poslu. Sve svoje stvari utovarili smo na golem kamion, pozdravili svoje prijatelje u New Yorku i krenuli prema Seattleu. Tamo smo počeli novi život, ne znajući što nam Bog sve sprema.

Onda smo čuli za kršćansku terapeutsku zajednicu na Vashonu, malom otoku u blizini Seattlea. Svi zajedno otišli smo tamo jednog ledenog poslijepodneva u prosincu 1987. Tamo smo upoznali pastora, velečasnog Hillendahla i njegovu ženu. U roku od sat vremena znao sam zašto nas je Bog doveo u Seattle.

U siječnju 1988. počeli smo živjeti u toj terapeutskoj zajednici. S njima smo ostali na šestomjesečnoj intenzivnoj terapiji, a sljedeće dvije i pol godine od njih smo dobivali savjet i podršku. Od njih smo mnogo toga naučili. Naučio sam kako pomagati drugima, naučio sam kako biti bolji muž i bolji otac. Zauvijek smo im zahvalni na ljubavi i vremenu koje su nam dali, na trudu koji su uložili u našu obitelj. Mi smo drugima mogli toliko toga dati samo zato što smo od njih toliko toga primili.

Tamo sam imao još jedno ključno iskustvo. U ljeti 1988. došli su nas posjetiti moji roditelji. Sreli smo se zajedno s mojim terapeutom iz zajednice. Govorio sam im o tome kako me stric Dave zlostavljao i kako sam ušao u homoseksualni svijet tražeći očevu ljubav u zagrljaju muškaraca. Te večeri moje smo roditelje odvezli u njihov hotel. Sve sam zamolio da na časak ostave mene i oca same. Rekao sam tati: „Dok sam bio dijete, nikad me nisi držao u naručju, barem se takvog nečega ne sjećam. Iako ti imaš 70 godina a ja 36, ja sada trebam tvoj zagrljaj“.

Dobro se sjećam te sobe i naslonjača u kojem me držao. Sjeo sam mu u krilo i počeo jecati. On je postao jako nervozan jer ne podnosi ničije suze. Rekao sam mu: „Tata, molim te, samo me pusti plakati. To je dobro za mene, da oplačem sve što sam u životu izgubio, sve one trenutke kada nismo bili zajedno dok sam ja odrastao. Molim te, samo me zagrli dok plačem.“ Pustio sam da teku suze boli i razočaranja. To je bio predivan trenutak za nas oboje. Konačno smo se povezali kao otac i sin.

Ranjeni iscjelitelj

Znao sam da malo-pomalo postajemo ljudi koji pomažu drugima da se izliječe od homoseksualnosti. Odlučio sam da moram poći prema ljudima iz homoseksualne zajednice i ne pokušavati nikoga uvjeriti ni u što. Tri godine sam bio volonter, radio sam s oboljelima od AIDSa. Bila mi je povlastica i čast raditi s tim muškarcima i ženama. Osjećao sam poniznu zahvalnost za svaki susret i svako iskustvo. Prepoznavao sam njihovu ljepotu i njihovu golu želju da budu voljeni.

Istovremeno sam počeo studirati psihologiju. Poslije diplome, uz Božju pomoć, osnovao sam International Healing Foundation. Želio sam osnovati centre širom svijeta da pomognem muškarcima, ženama i djeci da iskuse svoju vrijednost kao djeca Božja. To je i dalje moja vizija, i na tome stalno radimo.

Tri godine sam radio za američki Crveni križ kao HIV/AIDS edukator. Radio sam za Catholic Community Services in Child Abuse Treatment and Family Reconciliation Services (katolička organizacija koja pomaže u slučajevima zlostavljanja djece i kod poteškoća u braku). Imao sam i privatnu praksu gdje sam muškarcima i ženama pomagao izaći iz homoseksualnosti.

Počeo sam držati javna predavanja o procesu prijelaza s homoseksualnosti na heteroseksualnost. Budući da poznam homoseksualnu zajednicu, mislio sam da će shvatiti da nisam njihov neprijatelj, nego da onima koji to žele nudim alternativu. Bio sam naivan. Prijetnje smrću počele su mi stizati kući i u ured. Kod kuće smo dobivali opscene telefonske pozive pune bijesnih otrovnih riječi, prijetnji i optužbi. Organizacija „Gay and Lesbian Task Force“ iz gradonačelnikova ureda u Seattleu tražila je da me američki Crveni križ izbaci s mog posla HIV/AIDS edukatora. Mnogi u homoseksualnoj zajednici doživljavali su moj posao kao prijetnju. Razumijem njihove strahove i njihovu bol.

Tijekom posljednjih dvadesetak godina intenzivno sam putovao širom SAD, držao predavanja o iscjeljenju od homoseksualnosti u školama, na fakultetima, u crkvama, u psihijatrijskim institucijama, na konferencijama terapeuta, na TV i na radiju.

Prije 15 godina doživjeli smo još jedan blagoslov. Bog nam je dao još jednog sina. Moja žena, naše troje djece i ja volimo se sve više i više.

Boga volim svim srcem i svom dušom. Molim se da ljudi shvate što je istospolna privlačnost i da razumiju plan izlječenja o kojemu govorim, da je to dobro za vas i za one koje susrećete. U posljednjih 12 godina, kroz susrete sa stotinama muškaraca, žena i adolescenata i radeći s tisućama ljudi na seminarima širom svijeta naučio sam da bez obzira na to, što nam se događa u životu, naše rane uvijek dolaze iz istoga izvora. Kao što je rekla Leanne Payne: „Pisati o iscjeljenju homoseksualaca znači pisati o iscjeljenju svih muškaraca i svih žena“. Nitko se od nas ne uspijeva razviti u punini, onako kako bismo htjeli i mogli. Kada sebe izliječimo, cijeli je svijet nešto zdraviji. Kada pomažemo drugima da ozdrave, u tom procesu i mi sami postajemo zdraviji.

Vidi http://en.wikipedia.org/wiki/Richard_A._Cohen; http://www.comingoutloved.com/

Lidija Paris