10. rujna 1976. godine Zvonko i Julie Bušić, te Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, oteli su američki zrakoplov Boeing 727 na letu New York – Chicago, s namjerom da iz njega izbace letke u kojima se poziva na hrvatsku neovisnost od srpske hegemonije. Konačni cilj su bili Zagreb i Solin, u kojem se tada obilježavalo 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata, ali nakon što su letke izbacili na New York, Chicago, Montreal, London i Paris, sletjeli su u parišku zračnu luku i predali se. U međuvremenu su najveći američki listovi The New York Times, The Washington Post, The Chicago Tribune i Los Angeles Times objavili, na zahtjev otmičara, „Deklaraciju vrhovnog zapovjedništva hrvatskih nacionalih oslobodilačkih snaga“.

Zvonko Bušić – TAIK rodio se 23. siječnja 1946. godine u Gorici (Grude), Hercegovina. U Imotskom je završio gimnaziju, a zatim odlazi u Zagreb. Uskoro je zbog političke situacije, prisiljen, poput brojnih Hrvata, napustiti domovinu. U Beču je studirao slavistiku i povijest, a 1969. upoznao se s američkom studenticom Julienne Eden Schultz, koja je došla na usavršavanje njemačkog jezika.

Julienne se na Zvonkov nagovor uključila u rad za hrvatsku stvar i 29. studenog 1970. na Dan republike, s prijateljicom, s nebodera na tadašnjem Trgu republike (Trg bana J. Jelačića) u Zagrebu, bacala letke antijugoslavenskog sadržaja. Uhićene su, a nakon puštanja, vratila se k Zvonku u Beč. Zvonko i Julienne vjenčali su se 1972. godine u Frankfurtu, te preselili u SAD.

Otmičari su zrakoplov uspjeli oteti potpuno nenaoružani, ali je Zvonko ostavio bombu u podzemnoj željeznici u New Yorku, o kojoj je obavijestio policiju. Dok su Zvonko i Julie u Parizu pregovarali s policijom i američkim veleposlanikom, u New Yorku je, u pokušaju deaktiviranja, poginuo jedan policajac , koji nije bio stručnjak za taj posao, a poslan je da deaktivira bombu.

Nakon što je saznao za pogibiju, s kojom nije računao, Zvonko je odustao od namjere da nadleti iznad Zagreba i Splita i pustio sve putnike iz zrakoplova, a pilot je zagrlio Zvonka i zajedno su izašli, jer pilot, kao i putnici, imali su razumjevanja za Bušićev pothvat, u kojem su mu ispunjeni svi zahtjevi, osim jednog – da leti nad Hrvatskom!

Pri izricanju presude, američki sudac, naglasio je da Bušić „nije terorist, ni kriminalac“, te da su „njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima“. Sud nije mogao „odobriti, tolerirati, niti opravdati otmicu zrakoplova kao sredstvo za postignuće plemenitih ciljeva“. Sudac je rekao: „Nema nikakve sumnje da je njihov čin počinjen iz političkih motiva i njima vođen, da je išao za reklamiranjem i publiciranjem borbe za hrvatsku samostalnost, da je to ljudski prosvjed protiv tiranskog i neljudskog postupka prema Hrvatima u komunističkoj Jugoslaviji...“

Zvonko i Julienne Eden Bušić osuđeni su na doživotni zatvor, s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina, a puštanje na slobodu predviđeno je najkasnije nakon 30 godina, 11. rujna 2006. godine, no SAD su prekršile njegova ljudska prava, jer ga ni tada nisu pustili.

Julienne je oslobođena 1990, nakon 13 godina, a Zvonko je sletio na hrvatsko tlo tek 24. srpnja 2008, nakon 32 godine zatvora, čime je postao najduže osuđeni politički zatvorenik u hrvatskoj povijesti! Do tada je rekord držao poznati hercegovački hajduk Andrijica Šimić, Zvonkov susjed po rođenju, koji je u tursko doba robovao 30 godina.

Usporedbe radi, najpoznatiji svjetski politički zatvorenik Nelson Mandela, robovao je 26 godina, a priznao je da je u svojoj borbi za crnačka prava, postavio i aktivirao više od 200 eksplozivnih naprava. Ipak je dobio Nobelovu nagradu za mir, engleska kraljica proglasila ga je vitezom, a njegovi zahvalni sunarodnjaci odali su mu počast izabravši ga za predsjednika države!

Ja sam zaista, zaista sretan što je hrvatski narod pokazao tako veliko poštovanje prema toj mojoj žrtvi. Pričao sam s ljudima koji su me susretali, bili oni mladi ili stari, običan svijet ili profesori i osjetio sam da imaju veliko strahopoštovanje prema toj mojoj žrtvi, prema trajanju te moje robije. Za mene je to, prijatelji dragi, kao ništa. Ja sam to proživio, to je postalo dio mene i sad je iza mene – govori Zvonko, čovjek „koji srčano ustraje, koji poznaje velike zanose, veliku odanost, koji sebe troši za vrijedan ideal. Njegovo mjesto nikada neće, niti ne može biti s onim bešćutnim i plašljivim dušama koje ne poznaju ni pobjedu ni poraz“.

Politička scena