Ako o nekom čovjeku govore samo vrlo lijepo ili vrlo ružno, mora da je riječ o izuzetnom čovjeku koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Izuzetnom bilo po dobru, bilo po zlu. U takvom slučaju dovoljno je poslušati tko toga čovjeka hvali a tko ga kudi – pa će biti jasno i kakav je čovjek uistinu. Gojka Šuška i trinaest godina nakon njegove smrti intenzivno mrze tipovi poput, recimo, Josipa Boljkovca, notornog udbaša kojega se ozbiljno sumnjiči za izravne egzekucije ljudi nakon II. svjetskog rata. A slave ga hrvatski branitelji, od običnih vojnika do visokih časnika. Meni je samo to dovoljno, čak i kada ne bih znao kolika je Šuškova uloga u stvaranju hrvatske države, da ga smatram jednim od hrvatskih velikana i čovjekom dostojnim poštovanja.

Bio sam na komemoraciji trinaeste obljetnice Šuškove smrti u Hrvatskom slovu. Slušajući prisjećanja na pokojnog ministra Šuška njegovih prijatelja i suboraca Ante Belje, Miroslava Međimurca i generala Krešimira Ćosića, zapitao sam se zašto uvijek mora biti tako da se mi svojih velikana prisjećamo u iznajmljenim prostorijama na rubu grada dok se u ložama reprezentativnih ustanova u centru bane kojekakvi … da ne kažem kakvi!? Zašto smo mi nacionalno svjesni Hrvati u vlastitoj, navodno slobodnoj i samostalnoj državi građani drugog reda? Zašto neki dan u hotelu Esplanadi u zelenoj haljini, s čašom u ruci, držeći je pomalo neiskusno, saborska zastupnica Hrvatske seljačke stranke Marijana Petir, okružena hrpom snobova i trećerazrednih činovnika iz britanske ambasade, razrogačenih očiju , gleda televizijski prijenos vjenčanja jednog od one dvojice engleskih kraljevića s nekom Katom pučankom, a vjerojatno ni ne zna da je danas obljetnica Šuškove smrti? I da ne bi bilo zabune, Marijana Petir je samo primjer. U Saboru je 150-tak ''marijana'', a u drugim državnim institucijama je njihov broj također usklađen s brojnim stanjem. Tolerira se eventualno odstupanje od plus ili minus deset posto.

Gojko Šušak bio je najvažniji Tuđmanov čovjek, prema tome i najvažniji čovjek, uz samog Tuđmana, u stvaranju hrvatske države. Dvije su Šuškove zasluge ključne: na unutarnjem planu ustroj i naoružavanje vojske te briljantna pobjeda u Domovinskom ratu, a na vanjskopolitičkom planu uspostavljanje partnerstva s USA, čime je i omogućen uspjeh u ratu i oslobađanju zemlje. Realno gledajući, Gojko Šušak je uz Zvonimira Šeparovića bio daleko najuspješniji hrvatski ministar vanjskih poslova iako formalno nikada nije obnašao tu funkciju. Granić, Sanader, Žužul i ostali barem za Šuškova života nikada nisu uspijevali učiniti više štete nego on koristi! Tajna njegova uspjeha na vanjskopolitičkom planu vjerojatno leži u njegovoj urođenoj hercegovačkoj bistrini, prodornosti i domoljublju te dugogodišnjem emigrantskom iskustvu u anglosaksonskoj sredini. Njegovo iskreno prijateljstvo i duboko ljudsko razumijevanje s američkim ministrom Williamom Perryjem dokaz je da takva prijateljstva mogu sklapati samo ljudi s kičmom jer beskičmenjake nitko ne cijeni čak i kada se njima posluži u određene svrhe. Svi se dobro sjećamo kada se prije nekoliko godina brojne europske vođe u predizbornoj kampanji uz smiješak tvrdile da im je Sanader prijatelj. Kad je Dugobabac završio u reštu, nitko od njih nije imao lijepu riječ za njega.

I na koncu, nitko nije savršen. Tko radi velike stvari, napravi i poneku pogrješku. Pravo na prigovor ministru Šušku imaju samo njegovi Hercegovci i ostali Hrvati iz BiH, slijed događaja od Washingtonskog sporazuma, preko Daytonskog sporazuma i svega što se kasnije događalo jasno je išao na njihovu štetu. Danas, politički minorizirani i obespravljeni u vlastitoj zemlji, oni se svejedno s pijetetom sjećaju ''ratnog ministra'' jer je s Tuđmanom stvarao i stvorio Hrvatsku, dok ga u samoj Hrvatskoj medijske hulje i indolentni malograđani nazivaju najpogrdnijim imenima. Tužna je činjenica da u suvremenoj Hrvatskoj kao da nema mjesta za Šuškovu veličinu. Zašto je tomu tako, možda najbolje kazuju riječi njegova prijatelja Williama Perryja: ''Njegovo mjesto nikada ne može biti s onim bešćutnim i plašljivim dušama koje ne poznaju ni pobjede ni poraze''.

Damir Pešorda