Prije nešto manje od godine dana napisao sam članak Inflacija ujedinitelja u kojem sam pokušao raščlaniti stanje na onoj strani političkog spektra koji mediji i javnost olako nazivaju "desnim",  pa i "rigidnom desnicom", a objektivno radi se o dosta ideološki heterogenom dijelu političke scene u koji je, uz rijetke primjere začetaka radikalne desnice, diktatom medijske izolacije i manipulacije strpano i mnoštvo umjerenih, pa i liberalnih pojedinaca i političkih grupacija.

Osnovna poveznica im je, a istodobno i krimen zbog kojega im je uskraćen pristup mainstream medijima, neupitno domoljublje i zabrinutost za hrvatsku državu  i državnost.

U toj raščlambi pokušao sam detektirati neke prepoznatljive skupine u tom dijelu političkog spektra, ideološka pitanja oko kojih se slažu ili razilaze te potencijalne lidere i modele objedinjavanja. Na žalost, moram konstatirati da bi taj isti članak uz neznatne preinake mogao stajati i danas kao opis aktualne situacije ili, da skratim, za godinu dana "desnica" gotovo da nije napredovala. Ni u ideološkom, ni u organizacijskom, ni u liderskom pogledu.

Ključno ideološko pitanje je pitanje EU, to je glasačko tijelo evoluiralo u smislu sve izričitije odbojnosti prema toj asocijaciji nejasnih nakana i dosega, dok se lideri raspršenih domobrižnih organizacija i organizacijica još uvijek vrte oko odlučnog "ako" i "možda". Doduše, predsjednik HSP-a Danijel Srb se izjasnio protiv članstva u EU, ali ostaje još za vidjeti, s obzirom na činjenicu jačanja antieuropskog raspoloženja u onom dijelu biračkog tijela kojemu se HSP obraća, je li riječ o načelnom stavu ili predizbornoj računici.

Protiv EU je i lider novonikle stranke Akcija za bolju Hrvatsku Željko Sačić, čini se iskreno. Lideri Hrasta Tuđman, Jurčević i Hitrec i dalje su nepokolebljivi eurofili. Pravaši Ruže Tomašić to pitanje drže preapstraktnim da bi se njime bavili, no u programu stranke stav o euroatlantskim asocijacijama je afirmativan. Nakon presude generalima Ruža Tomašić je izjavila u HL-u da je nakon te sramotne presude protiv EU, ali dala je naslutiti da bi se taj stav u budućnosti mogao promijeniti budući da je i glasačko tijelo po tom pitanju vrlo podložno promjeni mišljenja.

U organizacijskom smislu stvari također nisu napredovale, štoviše osnovana je još poneka stranka, a nijedna se nije ugasila. Dakle, od eventualnog ujedinjavanja i nasušno potrebnog Saveza za Hrvatsku dalje smo nego prije godinu dana. Što se tiče liderstva, potencijalnih lidera ima na desetke, koliko i stranaka. No objektivno tri, najviše četiri čovjeka bi tu ulogu uistinu mogli i odigrati.

Josip Jurčević vjerojatno je najmoćniji čovjek u prilično nejasnoj strukturi Hrasta. Prednost su mu akademski ugled, neupitno domoljublje, upornost i jaka ambicija, a nedostaci nedovoljno uvježban nastup na velikim skupovima, nedostatak karizme u širim slojevima stanovništva i stanovita programska neodređenost Hrasta kao političke organizacije.

Miroslav Tuđman, drugi lider iz te grupacije, baštini od oca odsjaj karizme, ali je relativno slabo reflektira. Ostavlja dojam ozbiljnog, intelektualno superiornog profesora, dobro upućenog u politiku, političke procese i međunarodne odnose. Prednost mu je i bogato političko i obavještajno iskustvo iz vremena slavnih devedesetih, ali kronično mu, čini se, nedostaje političkih ambicija. Stječe se dojam da ga pred svake izbore suradnici i podupiratelji moraju nagovarati da se kandidira.

Dobro primljenim govorom na braniteljskom prosvjednom skupu u Zagrebu nametnuo se iz te grupacije i Ivica Relković kao potencijalni lider, a tu je i konstantno politički jasan i određen Hrvoje Hitrec. Prvom je, međutim, nedostatak nepoznatost u širim krugovima, a drugome pak neposjedovanje bilo kakvog aktivističkog žara.

Liderima brojnih pravaških stranaka prednost je posjedovanje kakve-takve organizacijske strukture te, u skladu s tim, i relativno dobro poznavanje tehnologije aktivističkog rada na terenu. Danijel Srb i Ruža Tomašić uz to imaju i bogato saborsko iskustvo. Josip Miljak preko stranačke mladeži ima kakav-takav kontakt s najmlađim dijelom biračkog tijela, što je inače kronična boljka tzv. desnice.

Kao nepremostiva slabost pravaške opcije dosada se pokazala razjedinjenost. Kako stvari stoje, ta će ih stigma pratiti i u budućnosti. Uz to svaki od navedenih stranačkih predvodnika ima i neke vlastite teško ispravljive nedostatke, barem je takva percepcija šire javnosti. Danijelu Srbu prigovara se da je nesamostalan, to jest da mu politiku iz sjene vodi nesuđeni magistar Đapić.

Ružu Tomašić glasači desne opcije doživljavaju kao dobru saborsku zastupnicu, no pitanje je koliko je konzervativni birač može doživjeti kao istinskog lidera s obzirom na činjenicu da je žena i da ispred njenog imena ne stoje one zavodljive zvučne rječice dr., mr., prof. itd. Naravno, ovo je kritika birača, a ne gospođe Tomašić.

Josipu Miljku obično se prišiva desni radikalizam, a u našim uvjetima to je dosada bilo sasvim dovoljno da se nekoga politički diskvalificira. Međutim, najkarizmatičnija osobnost u okviru pravaških grupacija svakako je Zvonko Bušić. On je možda uz Gotovinu čovjek kojemu nacionalno svjesni Hrvati najviše vjeruju. Jedini je na hrvatskoj političkoj sceni koji je hrvatsku ideju dosljedno živio cijeli život, štoviše identificirao je vlastitu sudbinu s tom idejom.

Zvonko Bušić je također i jedan od najboljih govornika među suvremenim hrvatskim političarima, a unatoč izostanku formalnih akademskih titula, vjerojatno i jedan od onih koji filozofski najdublje i najintenzivnije doživljavaju i tumače hrvatsku nacionalnu ideju i hrvatsku državnu misao.  Ipak, iz krugova hrvatskih domoljuba mogu se čuti i zamjerke Bušiću što nije ostao iznad stranačkih podjela. Dijelovi šire javnosti pak zamjeraju mu burnu prošlost označavajući njegov način borbe za Hrvatsku terorizmom. No time se ne treba zamarati jer je ionako riječ o krugovima koji ne podržavaju nikakvu hrvatsku opciju.

Događanja tijekom posljednjih nekoliko mjeseci ( slučajevi Purda, Marić, Bosanac …, haška presuda generalima i dr.) iznjedrili su još jednoga potencijalnog lidera, riječ je o generalu Sačiću. Suočen sa sve izvjesnijom dekonstrukcijom Hrvatske, kriminalizacijom Domovinskog rata i permanentnim sudskim progonom hrvatskih branitelja u režiji određenih centara moći, Sačić se snažno politički aktivirao. Ugodno je iznenađenje da pokazuje znatne liderske sposobnosti: dobar je govornik, odrješit glede političkih ocjena i jasan u artikulaciji ciljeva, a izgleda da vojničko iskustvo efikasno koristi i u novom obliku organiziranja.

Mnogi mu zamjeraju osnutak još jedne stranke, no jasno naznačenom spremnošću na koaliranje i taj prigovor može biti odbačen. Iako nastojim u ovu analizu ne unositi previše osobne dojmove i simpatije, ovdje moram naglasiti da je u mojim očima potencijal Sačića kao lidera porastao onoga trenutka kada ga je žestoko napao haški specijalac Ivan Zvonimir Čičak i njegov Veritas, pardon, HHO. Sumnjao bih u njega da ga Čičak slučajno brani, ovako mora da je opasan po hrvatske neprijatelje.  Slično su se tako obrušile ''napredne snage'' na čelu sa Žarkom Puhovskim na Zvonka Bušića, nakon njegova povratka u domovinu, također predosjećajući da bi im mogao biti politički opasan.

Čelnici HDSSB-a Šišljagić, Grubišić i Burić, budući da se vlastitom odlukom ograničavaju samo na djelovanje u Slavoniji i Baranji, za ovu analizu nisu interesantni. Međutim, na njih kao koalicijske partnere svakako treba računati svaka hrvatska opcija.

Populisti Kerum i Bandić na duže staze mogu samo štetiti hrvatskoj stvari.

Ukratko, da rezimiram, unatoč svim nedostacima liderski potencijal za objedinjavanje cijele ove razmrvljene scene u neku zajedničku političku platformu imaju, barem po mojem mišljenju,  trojica od gore spominjanih: Zvonko Bušić, Željko Sačić i Miroslav Tuđman. Naime, jedino oni imaju taj "nadstranački" potencijal. Eventualno bi se tom triju mogao pridružiti i Josip Jurčević. Među njima treba tražiti novog ''Tuđmana''! Ako već nije kasno.

Stranačke vođe su u velikoj većini slučajeva i ideolozi, no ne mora biti tako. Svi gore navedeni imaju svoj relativno konzistentan skup ako ne ideoloških, ono političkih stavova. Naime, te dvije stvari ne moraju nužno značiti isto. Politički stavovi su mišljenja o konkretnim političkim pitanjima, dok je ideologija jedan dublji i promišljeniji vrijednosni okvir iz kojeg ti stavovi proizlaze.

Možda je ideološki najodređeniji, najkonzistentniji i najjasniji na cijelom tom dijelu političkog spektra predsjednik stranke "Jedino Hrvatska" Milovan Šibl. Njegova politička filozofija temelji se na pomalo darvinističkoj postavci da su odnosi pojedinaca i naroda proizvod stalne borbe interesa i da je političko sljepilo vjerovati u neke ideale međunarodne pravde, stoga je za prosperitetan život zajednica nužan preduvjet snažna nacionalna država koja se u svojoj politici vodi isključivo vlastitim interesima.

Zanimljivo je da je prije izricanje presude generalima Šibl u ime svoje stranke izdao priopćenje da ne priznaje Haški sud ma kakva njegova odluka bila.

Određenu ideološku novinu u Hrvatskoj predstavljaju i stavovi predvodnika Udruge "Volim Hrvatsku – ne EU" kao što su Roko Šikić, Romano Sole i Marko Francišković. A doprinos hrvatskom antiglobalizmu dao je i Marjan Bošnjak knjigom "EU? – Ne, hvala!".

Ipak, čini mi se da je najinteresantnija pojava među "ideolozima" mladi Davor Dijanović, čija upućenost u povijesne, filozofske i političke stavove te originalnost i dosljednost u promišljanju hrvatske pozicije u tom kontekstu jednostavno zadivljuju. Naročito ako se uzme u obzir da je riječ o studentu od dvadesetak i nešto godina.

Modernizirana pravaška misao kolumnista Benjamina Tolića također zaslužuje pozornost, posebno briljantna sinteza hrvatske nacionalne misli u knjizi "Tko smo mi?".

Zanimljiva su i ideološka promišljanja odvjetnika Tomislava Jonjića u kojima se sjajni uvidi, na žalost, miješaju sa starim pravaškim zabludama.

Stanovitu težinu imaju i analize Nine Raspudića i Ive Lučića, no oni su, čini se, zaokupljeniji stanjem u BiH negoli u Hrvatskoj.

Na deklarirano desnom spektru političke misli publicistički djeluju Mladen Schwartz i Josip Miljak, a u hrvatskoj političkoj filozofiji najoriginalniji i najdublji promišljatelj nove desnice svakako je Tomislav Sunić. No on, čini se, ne pokazuje volje za aktivno političko djelovanje.

Treća skupina iz naslova ove analize, podupiratelji, uvjetno bi se mogla podijeliti na financijske podupiratelje i intelektualne i medijske podupiratelje.

Često se voli reći da hrvatska inteligencija šuti kad su u pitanju hrvatski nacionalni interesi. Mislim da to nije baš točno, puno su "šutljiviji" hrvatski poduzetnici od hrvatskih intelektualaca. Da je tome tako, dokaz je činjenica da osim Hrvatskog lista nema ni jednog privatnog medijskog projekta koji štiti hrvatske interese.

Domoljubni, bogobojazni itd. hrvatski poduzetnik radije će donirati crkveno zvono negoli potpomoći neki medij koji bi govorio hrvatsku stranu istine. To je razumljivo, s obzirom da većina naših poduzetnika u konačnici zavisi od poslovanja s državom, javnim tvrtkama i državnim institucijama, a jugoslavenski establišment i njegov pomladak tihim maršom kroz institucije odavno su već preuzeli gotovo sve poluge moći u državi.

Tako da ukoliko i postoji koji financijski podupiratelj hrvatske stvari, uputnije ga je izrijekom ne spominjati. Mogla bi mu inspekcija pokucati na vrata. Ipak, treba upozoriti i taj društveni sloj da ignoriranjem onoga što nam se događa s državom dugoročno rade u korist vlastite štete. Kolikogod im se privremeno to činilo mudrije poslovno ponašanje.

Što se tiče intelektualnih i medijskih podupiratelja, oni nisu tako malobrojni kako se često lamentira. Akademici Ivan Aralica, Dubravko Jelčić, Josip Pečarić, Slobodan Novak i neki drugi nikada nisu šutjeli, no pitanje je jesu li uvijek imali koga poduprijeti, s obzirom na rascjepkanost domoljubne političke opcije.

Novinari i kolumnisti poput Josipa Jovića, Mate Kovačevića, Zorana Vukmana, Benjamina Tolića, Joška Čelana, Ivice Marijačića, Marka Juriča, Nenada Piskača, Mile Pešorde, Slavena Šube, Julien Bušić, Vladimira Gredelja, Damira Kalafatića, Zvonimira Hodaka i brojnih drugih nisu šutjeli. Pitanje je samo koliko im je bio dopušten pristup većim medijima.

Činjenica da neki među nabrojanima nisu izvorno novinarske struke govori da je dobar dio ljudi iz te struke, pod snažnom presijom države i vlasnika medija, ustuknuo  pa na područje koje se oni ne usuđuju zaposjesti uskaču ljudi kojima novinarstvo nije poziv, ali osjećaju poziv savjesti.

I u mainstream medijima ima cijeli niz nacionalno osviještenih novinara koji nekako uspijevaju lavirati između pritiska vlasnika medija i vlastitog domoljublja i istinoljubivosti, nabrojimo samo najvažnije: Milan Ivkošić, Milan Jajčinović, Tihomir Dujmović, Davor Ivanković i  Zvonimir Despot u Večernjem listu; Branka Šeparović i donekle Mislav Togonal na HTV-u; Ivana Petrović na Tv Novi; Ivica Šola u Glasu Slavonije, poneki Vjesnikov novinar.

Kao na eventualne podupiratelje domoljubne političke snage također mogu računati na brojne sveučilišne profesore, docente, crkvene intelektualce i dostojanstvenike, poznate liječnike, pisce, slikare, kipare, glumce, estradne izvođače. Na pamet mi padaju imena kao što su Ivan Kordić, Matko Marušić, biskup Mile Bogović, biskup Ante Ivas, Ivan Miklenić, Slobodan Lang, Goran Dodig, Kruno Bošnjak, Kuzma Kovačić, Zvonimir Šeparović, Davor Pavuna, Dragan Despot, Anja Šovagović, Jakov Sedlar, Zdravko Tomac, Slaven Letica, Marko Perković, Zvonimir Boban, Lidija Bajuk, Božidar Alić itd.

Naravno, ta se podrška može očekivati tek kada se etablira snažna opozicija trenutnoj političkoj eliti. Usput, ispričavam se unaprijed svima onima koje sam na osnovu nekog svog dojma svrstao u ovu skupinu, a oni se sami tu ne vide.

Na koncu, postavljam si pitanje zašto uopće pišem ovu analizu kada njome eventualno mogu izazvati samo zlovolju spomenutih, a isto tako i nespomenutih u njoj? Uglavnom zato što mi je kao građaninu ove zemlje, a ne samo kao zabrinutom Hrvatu, nenormalno da nekih barem pedesetak posto građana, uslijed permanentne medijske manipulacije i vanjskih pritisaka te dijelom i uslijed vlastitog nepoznavanja logike funkcioniranja tzv. demokratskih društava, u Saboru jednostavno nema zastupnika koji bi govorili u njihovo ime i zastupali njihove interese.

Zato mislim da je sređivanje ovog dijela političke scene ključno za dobrobit države u cjelini. Pišem i stoga što se još uvijek nadam da će kod brojnih lidera u tom dijelu političkog spektra konačno prevladati razum i da će naći operabilan modus zajedničkog nastupa na izborima.

Na žalost, mala je vjerojatnost da će se to i dogoditi. Zato što je prošlogodišnja dijagnoza o "inflaciji ujedinitelja" još uvijek aktualna.

A o potencijalnim liderima govorim stoga što je, ukoliko izostane ujedinjavanje, jedino dobitno rješenje da netko od tih lidera odnese značajnu prevagu nad ostalima, to jest da ga eventualni glasači prepoznaju kao onoga kojemu dani glas neće biti bačeni glas.

Damir Pešorda