Slušala sam putem medija Vaše izjave o stradalim Srbima koji su bježali iz Hrvatske, jer je legitimna hrvatska operacija Oluja zahvatila svojim oslobodilačkim vihorom njihovo okupatorsko gnijezdo. Budući da sam kao voditeljica humanitarne udruge „Anđeli čuvari" od 1991. do 1995. između ostalih aktivnosti, dočekivala i pomagala Hrvate i nesrpsko stanovništva s okupiranih područja Republike Hrvatske, protjerano od strane upravo tih Srba o kojima Vi govorite (prognanici su pristizali u Zagreb iz svih krajeva Hrvatske (iz Vukovara, Lovasa, Iloka, Dubrovnika, Knina, Petrinje, Bogdanovaca, Vinkovaca itd., te iz Bosne i Hercegovine, iz Dervente, Sarajeva itd., i to samo s vrećicama u ruci, dok su njihove kuće, cijeli gradovi i sela, sakralni objekti, kulturne ustanove i ostali objekti bili opljačkani, porušeni, spaljeni ili prisvajani), osjećam dužnost da Vam napišem ovo pismo koje započinjem onim što su upravo ti okupatori Srbi ostavili iza sebe.

Navodim podatke koje svatko može čitati na Internetu: Udruga Mine Aid, koja je osnovana u veljači 2003. godine, o minama i minskim poljima, kao i o stradalima od mina donosi ovo:

„Prema podacima Hrvatskog centra za razminiranje, u razdoblju od 1991. do 2008. godine u RH je stradalo 1886 osoba u 1306 minskih incidenata. Od ukupnog broja stradalih 1102 osobe zadobile su teške tjelesne ozljede, 292 osobe lakše su ozlijeđene, a 492 osobe smrtno su stradale.

Trenutno na teritoriju RH postoji 954 km2 minirane ili minski sumnjive površine. Na tom području živi oko jedan milijun stanovnika, a ono obuhvaća 12 županija. To su: Brodsko-posavska, Dubrovačko-neretvanska, Karlovačka, Ličko-senjska, Osječko-baranjska, Požeško-slavonska, Splitsko-dalmatinska, Sisačko-moslavačka, Šibensko-kninska, Virovitičko-podravska, Vukovarsko-srijemska i Zadarska županija. Drugim riječima obuhvaća 111 gradova i općina koje su zagađene minama i neeksplodiranim ubojnim sredstvima.

Hrvatska pripada krugu od 24 zemlje u svijetu koje imaju najveći broj stradalnika, pa samim time posjeduje i znatno veću potrebu za podrškom i pomoći u cilju reintegracije preživjelih. U posljednjih petnaest godina stradalo je više od 2.000 osoba, od kojih je oko 1600 preživjelo. Broj stradalih se utrostručuje kada se uključe članovi obitelji koji su također žrtve mina, u skladu s Konvencijom o zabrani korištenja, proizvodnje, skladištenja i prijenosa protupješačkih mina i o njihovom uništenju (Ottawska konvencija)."

Cjelokupno MSP (minski sumnjivo područje) na teritoriju Republike Hrvatske obilježeno je s više od 1600 oznaka upozorenja na minsku opasnost.

Podatci hr.wikipedia.org o obrambenome domovinskom ratu govore slijedeće:

Domovinski rat bio je obrambeni rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga - ekstremista u Hrvatskoj, JNA te Srbije i Crne Gore. Domovinskomu ratu prethodila je pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozu 1990. Na strategijskoj razini Domovinski rat sastoji se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su izbijati u travnju 1991., a uz postupno priklanjanje JNA srpskim pobunjenicima, od kolovoza 1991., prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije. U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija. U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji. Preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996.-1998.).

U ratu je poginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale) prema Ivi Goldsteinu ili 15.970 prema Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti "Ive Pilara", te 8.039 na srpskoj strani, od toga 6.760 na područjem pod kontrolom pobunjenih Srba[nedostaje izvor], a 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podatcima. Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskog teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km2 ili 26% hrvatskog teritorija. Nijedan hrvatski vojnik nije stupio na teritorij Srbije. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550.000 prognanika i izbjeglica, a k tome je 150.000 ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.

Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM (33 milijarde eura). Prema drugim podatcima, uništeno je 180.000 domova, 25 % hrvatske ekonomije te prouzročeno 27 milijardi $ materijalne štete.

Broj prognanika i izbjeglica u samoj Hrvatskoj smanjio se od 550 tisuća krajem 1991. na 386.264 u 1995. Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica.

Zato brojku od 21.000 poginulih u obrambenome domovinskom ratu treba uvećati za stradale od mina (1886). S više od 1000 nestalih za kojima se još uvijek traga ukupan broj stradalih od strane agresora iznosi zapravo 23.886 osoba.

Stoga Vam, gospođo Teršelič, postavljam slijedeća pitanja:

1. Zašto ne spominjete brojke od 15.970 Hrvata poginulih u obrambenome domovinskome ratu i više od 1000 nestalih Hrvata za kojima se još uvijek traga, i još 1886 Hrvata stradalih do sada u minskim poljima, koje su Srbi ostavili iza sebe, i još preko 1000 stradalih branitelja koji su zahvaćeni posljedicom rata PTSP – om, učinili samoubojstvo, dok istovremeno ističete 214 žrtava Srba odnosno 677, (stvarni podatci govore o 44 poginula Srba koji su stradali za vrijeme legitimne akcije Oluja). Tom su akcijom Hrvati vraćali okupirana područja upravo od tih Srba. Srbi su od 1990 do 1995. istjerali i pobili Hrvate na njihovom ognjištu. Porušili su cijela sela. Odvedeni su na Ovčaru i pobijeni ranjenici iz vukovarske bolnice, njih preko 264.

U napadima na Vukovar poginulo je 1739 civila, u Lovasu je masakrirano 67 muškaraca. U Škabrnji je masakrirano 84 Hrvata. Zatim slijede stradali u Konavlima i Dubrovniku, u Borovom Naselju masakrirano je 12 policajaca na samom početku rata. U Tovarniku su poginula 68 mještana, u Osijeku je ubijeno 1260 osoba, ranjeno preko 5000 vojnika i civila, u Vinkovcima 53 osobe, u Mirkovcima 12 osoba. Ilok pamtimo po Iločkom egzodusu 20.000 stanovnika Iloka iz 1991. godine. I tako redom. Još uvijek se traži preko 1000 nestalih. Gdje su, znaju upravo Srbi. Oni su ih ili prognali u Srbiju u srpske koncentracijske logore (36 logora) ili su ih likvidirali na nepoznatim stratištima. Dokazano je da su Hrvati i nesrpsko stanovništvo mučeni na najgori način i pod neljudskim uvjetima su iznuđivane izjave koje su im stavljale na teret zločine (primjer Purde i ostalih). Ovdje bi se moglo dodati još mnogo tragova Srba okupatora. Imali su snage sve to činiti svojim dojučerašnjim susjedima, Hrvatima. No, tragovi im, kako je pjevao Petar Petrović Njegoš „smrde nečovještvom". (35 masovna zločina).

Gospođo Teršelič, ni jedan narod ne izlazi nevin iz rata!

Ni jedan narod ne vodi rat sa samim sobom!

Rat vode dvije strane tako da je na jednoj strani uvijek agresor ili udruženi agresori koji započinju rat, a na drugoj strani je napadnuti narod jedne države koji je prisiljen tada braniti se!

Agresija je zločin, i svaki narod koji izvrši agresiju na drugi narod podliježe sudskom progonu i kazni!

Braniti svoju domovinu dužnost je svakoga stanovnika napadnute države i stoga je obrana svoje domovine dozvoljena i legitimna. Dozvoljena je u svim pravnim dokumentima u svim državama na svim kontinentima kugle zemaljske!

Još u 16. stoljeću hrvatski je književnik Petar Zoranić u svome romanu „Planine" napisao svoj literarni izričaj o tome problemu: „klin se klinom izbija."

2. Zašto Vi mislite da Hrvati moraju izaći bez ispaljena metka iz obrambenoga domovinskog rata, posebno u trenutku kada su legitimnom akcijom Bljesak i Oluja vraćali svoja okupirana područja? Vi sada branite Srbe i mislite da su oni posebne žrtve o kojima treba više brinuti negoli o drugim stradalnicima obrambenoga domovinskog rata. A upravo su Srbi započeli i nametnuli taj rat Hrvatskoj!

3. Kako možete misliti da bi se bez oružja u ruci moglo obraniti od takovih susjeda kao što su bili okupatori Srbi? Oni su dodatno bili opskrbljeni oružjem razoružane Hrvatske i ostalih Republika bivše Jugoslavije. Oni su prvo od 1990. do 1995. postavljali barikade, protjerivali i ubijali Hrvate i nesrpsko stanovništvo, opljačkali i spalili im cijela sela, spalili, uništili i opljačkali kulturne ustanove, umjetnine i sakralne objekte. Možete li to poricati? A zašto šutite o tome?

Srbi su Hrvate protjerali s vrećicama u ruci iz njihove Domovine, a potom su okupirane dijelove države Hrvatske proglasili takozvanom Krajinom odnosno parasrpskom državnom tvorevinom. Sva nedjela tih Srba bila su vidljiva u konvojima prognanika i izbjeglica s vrećicama što su se slijevali u slobodne gradove na sjeveru i jugu zemlje.

Poslije Oluje svi smo gledali u televizijskim snimkama potresne trenutke kada su se preživjeli i prognani Hrvati vraćali u svoje spaljene kuće iz čijih su razorenih temelja rasle šume stabala od vremena njihova progonstva, od 1990. do 1995. godine.

Vi očito smatrate da se oslobođenje hrvatskoga teritorija nije trebalo dogoditi. Možda Vi mislite da to nije trebalo biti tako zato što su Srbija i Jugoslavija razoružale Hrvatsku pred sam početak rata, a međunarodna je zajednica podržavajući ih u tome, još i zabranila Hrvatskoj da se naoruža da se ne bi mogla obraniti?

Ako ste tako mislili onda morate znati da je taj srpsko-međunarodni zločinački pothvat Bog vidio i pomogao Hrvatima da se ovako razoružani ipak obrane. Bljesak i Oluja su bili ta pomoć.

Poslije Oluje, koliko je kuća u Kninu imalo geler na fasadi?

Niti jedna kuća nije bila spaljena, osim onih koje su spalili Srbi protjeravši Hrvate puno prije Oluje (od 1990 do 1995). To su pokazivale snimke i cijeli svijet je to pratio i vidio, ali Vi još ni danas to ne vjerujete jer Vam se to ne sviđa, jer se to ne uklapa u naručeni scenarij Vaših nalogodavaca, pa je tek sada svakom Hrvatu jasno iz kojih razloga Vi gospođo Teršelič, tako prosuđujete!

Ali tome nije bilo tako!

One koji su godinama bili daleko od svojih domova, nije dočekala makar i spora pravda. Nisu više mogli čekati i uzeli su pravo, nažalost, u svoje ruke. Morali su jer ni danas hrvatskim ljudima nisu obnovljene sve kuće, dok se Srbima obnavljaju i kuće koje su svojevoljno napustili. Danas im država Hrvatska obnavlja i kuće i vraća im stanove, isplaćuje mirovine, iako nisu uplaćivali u mirovinski fond punih 5 godina, ne zato što nisu mogli, nego zato što nisu priznavali državu Hrvatsku.

Ovi pak prognani Hrvati povratnici nakon Bljeska i Oluje, koji su sami obnavljali svoje porušene i opljačkane kuće uzimajući materijal s napuštenih srpskih kuća, upravo od onih Srba koji su njih između 1990 do 1995. godine, protjerali, opljačkali njihove kuće i strojeve za obradu zemlje, niotkuda nisu dobili ništa. Samo obranili su sebe tako da su samo uzeli natrag ono što je bilo njihovo i što im je bilo opljačkano od okupatora Srba.

Kada su ti Srbi odlazili za vrijeme Oluje u Srbiju, oni su se vozili na traktorima i u automobilima, a Hrvati su u progonstvo odlazili s vrećicama. Na tim traktorima se upravo vozio veleposlanik SAD-a gospodin Galbraith, što smo svi mogli vidjeti na televizijskim snimkama koje su to pokazivale.

Eto, to je istina o povratku na svoja ognjišta onih Hrvata kojima je sravnjeno sa zemljom bilo cijelo selo, pobijeni i protjerani najmiliji upravo od onih Srba koji su za vrijeme Oluje pobjegli jer su se osjećali krivim; i bili su krivi! Jer su protjerali Hrvate sa njihovih ognjišta, opljačkali njihovu imovinu, pobili njihove najmilije i okupirali dijelove Hrvatske zemlje!

Ali Vi gospođo Teršelič tu istinu ne možete niti ne želite priznati, niti razumjeti. Vi to jednostavno ne želite vidjeti. A ta istina zove se obrana, samoobrana onih Hrvata koje su Srbi protjerali između 1990. i 1995. godine, a dijelove njihove domovine Hrvatske, okupirali!

Na kraju gospođo Teršelič želim istaći sljedeće:

1. Znajte da će se Hrvati obraniti i od ovakvih „duhovnih okupatora" kao što ste Vi gospođo Teršelič, i vama slični!

Biti će to zato što mi Hrvati znamo istinu. Bog ne kasni, nego dođe baš na vrijeme.

I mi se ne bojimo!

I nitko ne će razoružati našu istinu!

Istinu se ne može izobličiti niti razoružati. Vi je ne poznajete jer ne želite znati što je istina i gdje se nalazi. Kada biste željeli znati istinu, onda biste i Vi bili istina, ali Vi gospođo Teršelič i cijela Vaša udružena zločinačka garda, prijevara ste i laž!

2. Sve to će se događati zato jer je upravo sada došlo vrijeme istine za sve ljude i narode na svijetu.

Ta istina je oduvijek među nama. Samo ju Vi gospođo Teršelič ne želite vidjeti niti upoznati, jednako tako kao što sud u Haagu nije sud istine nego sud zločinački organizirane laži. Zato je tužba protiv Gotovine, Markača i Čermaka bila sastavljena na temelju udružene zločinački organizirane tužbe laži Save Štrbca iz Beograda, a Carla del Ponte je prepisala tu tužbu koju je sudac Orie samo prvo prepisao, a potom pročitao kao presudu.

Sud je, doduše, proveo obrambeni dokazni postupak ali sudac Orie uopće nije uvažio obranu. Jer da jest, Haaški sud ne bi imao elemente optužujuće presude, budući da je obrana odbacila sve navode optužnice. Sucu Orieu je bilo jednostavnije obranu niti ne spomenuti. A sudski postupak, kao i postupak obrane mogao je svaki stanovnik kugle zemaljske pratiti putem medija. Svi dobro znamo što se za vrijeme rata događalo, jer smo sudionici našega domovinskoga obrambenoga rata i znamo dobro da nije istina sve ono što se našim braniteljima stavlja na teret. Ni branitelji ni generali nisu učinili ta zlodjela. Obrana je sve optužbe odbacila.

I to je istina!

Istina je da braniti zemlju od agresije udruženih zločinaca znači ne imati krivnju jer krivnja leži na agresoru!

Istina je da je obrana uvijek legitimna i ne može se kažnjavati jer onda ne bi bila legitimna!

Stoga je obrana generala Gotovine, Markača i Čermaka mogla sve optužbe odbaciti!

I to je istina!

Stoga sud u Haagu je nestao, on je postao okamenjen sud zločinački organizirane laži u povijesti suda uopće. U sudu istine nema mjesta za laž!

3. Zato zli duhovni okupatori Hrvatske, dosta, dosta laži. Istina je na stolu hrvatske države. Istina i samo istina!

Na kraju je ostao samo čovjek kao istina! Laži više ne će biti!

Marica F. Marasović, prof.

hakave.org

{linkr:related;keywords:vesna+ter%C3%85%C2%A1eli%C3%84%C2%87;limit:10;title:vezani+sadr%C3%85%C2%BEaj}