Još od antičkih vremena država se da urediti. Veliki su mislioci postavili temelje svih suvremenih klasifikacija i podjela, odnosno ladica s etiketama u koje trpamo sva ta razna 'društvena uređenja' i njihove predvodnike, tobože vizionare ali uglavnom osiguravatelje. Umjesto služenja narodima i njihovim interesima, većinom se radi o podebljavanju vlastitih i srodnih bankovnih računa, unutar suvremenog globalnog financijskog imperija smišljenog kako bi jaki i moćni vladali, neoimperialistički i neokolonialno, onim slabima ili tupima. Svakako nemoćnima.

Pogledajmo priču o Beogradu, iz prošlih Tridesetih, iz pera izkusnog pisca: ''Ovaj novi Beograd je bezličan, hladan i neoriginalan. On je karikatura drugih europskih glavnih gradova. Drečavi hoteli i restorani na svakom su pločniku, i raskošni kinematografi na svakom su uglu. Barovi, kavane i trgovine su posvuda. Beogradska luka raste svakog sata, i uskoro će biti jedna od najvećih na Dunavu. Graditelji Novog Beograda uništili su neučinkovitost mjesta bogatog bojama i toplinom.  Razorili su njegovu prošlost i ubili mu dušu, udahnuli mu duh ničega osim Babilona''. Tko god je ikad bio u Beogradu, ne bi primijetio neku veliku razliku, spram ovog opisa.

Sigurno su vlastodršci, iz Beograda onog doba, baš kao i oni iz Beograda iz doba 'post-45', imali ''najbolje namjere''. Zna se kamo, često ili još češće, vodi takav put. Popločite ga, i vodi baš tamo. Slično je, u politici, i s izjavama. Predsjednici bivši i sadašnji, na žalost i opet, Mesić i Josipović, različitog stila, ali sličnih, ako ne i identičnih, namjera, ne onih 'opasnih' nego onih posve EUropskih, kao da se natječu sad već debelo drugu godinu u izdašno pomirbenim ali i – sad dolazi razlika u stilu – napadačkim i kritizerskim, pa i nekim prilično agresivnim, činima i djelima. Ali, prije i ispred svega, izjavama. Pa i namjerama.

Tako i ''Amerika prepoznaje napredak koji je Hrvatska učinila...'', itd, itd. Riječi su to jednog od najpoznatijih svjetskih suradnika, kao i cestovnog graditelja, ali i mostograđevnog konstruktora, itd. Ugledni su se Amerikanci raspitivali o Hrvatskoj, a odgovore su dobivali. Ceste su se popločavale. Namjere su jasne, svi putovi, barem zasad, vode u Bruxelles. Osim onih koji vode u Haag. All under control. Sve je pod kontrolom. Hrvatska je mlada, neiskusna država. Naravno, što drugo, uz toliku brigu kojom je već stoljećima obasjana. I obavijena. A ipak stalno skreće.

Puno je priče, ali stvarnost je ista, i kristalno čista: udruženi zločinački poduhvat, odnosno velikosrpska agresija na Hrvatsku, i dalje traje. Mijenjaju se godine, ljudi, metode, okolnosti, ali ne i snage koje je podržavaju. Zbog toga i traje, unatoč svoj kameleonštini i prerušavanjima u koja su zaodjenuta sva djela, odnosno zlodjela, koja je prate. Mesić i Josipović jednostavno nisu dorasli tom, jedinom i pravom, zločinačkom poduhvatu. I zato traje, jer if you can't fight them, join them. ''Ne možeš li se boriti protiv njih, pridruži im se''. Nedorastao je bio i Sanader, osoba koja snosi daleko najveću krivicu, uz Račana, za sve ono što nam se još od 2000-e godine događa. Pa su se tako lijepo, oboje njih, pridružili i poveli nas, ne bi li nas priveli k svrsi, tj. Balkanu. Naravno, preko EU-a, odnosno putem ''zapadnog Balkana''. Pomirljivo i pomirbeno. Svjetski.

Jer, raznorazni lakeji i služinčad, plaćenici i agenti koji bespoštedno surađuju na tom megaprojektu, već skoro čitavo stoljeće, ipak su hierarhijski raspoređeni duž masonske piramide koja dotični projekt budnim okom nadzire, poput nekog virtualnog Saurona iz Gospodara prstenova. Ali realnog da ne može biti življi. Eto, kako bez Saurona objasniti i Jandrokovićevo umilno cvrkutanje o alternativama jedne drugoj: ''ili EU ili Balkan''? EU nas službeno tretira kao dio zapadnog Balkana, čije je regionalno povezivanje i premrežavanje nešto što tako reći osjećamo svakodnevno na svojoj koži, od onih kojima Jandrokovićeve floskule ''vrijeđaju inteligenciju'', do onih kojima su ukrale ponešto slobode ili živaca, kao Tomislavu Purdi ili Mihajlu Hrastovu, ili doktorici Vesni Bosanac.

Zanemarivo, tko su i što su oni prema Savi Štrbcu i drugovima, koji je presudio Gotovini i Markaču, zajedno s Mesićem i društvom koje brine o pravima ''ljudi'', iako samo nekih točno određenih? Obama je navodno gledao u živo kako se ubija Osama. Navodno je ovaj bio nenaoružan, ali je ''pružao otpor''. Kako je moguće pružati otpor ljudima u punoj ratnoj opremi koji ti provale u spavaću sobu, a bez oružja? Je li ih opsovao na arapskom ili im je rekao da neće s njima? Cilj je operacie, priopćeno je, bio likvidirati ga. Možda ih je ipak trebao pozvati da sjednu, pa da se dogovore ''kao ljudi'', na bazi ljudskih prava ili ženevske konvencije? Ali, upucaše ga dvaput, u pravednom gnjevu, ni ne zarobivši ga. Pred očima cijele obitelji, kažu.

Ali, vratimo se Srbima, iz tzv. SAO Krajine. Njih se navodno etnički očistilo, iako su sami otišli, odnosno poslušali naredbe iz Beograda i iz vlastitih redova.

Ali Orie je fino obrazložio presudu, onako sistematski i logično: očišćeni su jer su otišli, a otišli su jer ih je bilo strah. A strah ih je bilo zbog atmosfere. Atmosfera je nastala zbog prijetnji zločinima, a ti su se zločini dogodili – nakon što su otišli. Naravno, ne njima, jer su već bili otišli. Eto, kako je sve lako, pogotovo kad je Veritas Save Štrbca isto što i Istina. U tom je slučaju Pravda nešto skoro kao PravDa, odnosno rastezljiva poput žvakaće gume.

Treba li Hrvatskoj pravda kojoj je izvor Veritas Save Štrbca, a ponor presuda sudca Oriea? Naravno da ne, jer ta nema veze s istinom, koja bi trebala imati veze s pravdom, ili makar s logikom, koja je, bar u idealnom sudstvu, nešto uže povezana s činjenicama. Ili sa zakonima fizike. Barem, nešto uže nego u Haagu.

Ali eto, Sjedinjene Države, ili ''Amerika'', snažno podupiru ''hrvatski put u EU''. Galbraith pak, podupire vječno mladu ali snažnu hrvatsku demokraciju. Odnosno državu koja svoje pobjedničke generale šalje u Haag, vojnike u Afganistan, zdravu pamet na put oko svijeta, a državu – na Balkan. Bilo preko Haaga i Bruxellesa, bilo direkt. Beograd je blizu, Tadiću se sigurno sviđa ljetovati u okolici Pule i broditi po Jadranu. Jandroković je i dalje ministar vanjskih poslova, ali – gle vraga! I Vesna Pusić je, kao, okrenula ploču. Pa zbori o nedostatnom informiranju hrvatskog pučanstva o EU-u. Iako je ona još od Sanadera predsjednica Odbora za praćenje pregovora. O kojima narod nikad nije saznao ništa bitno: od čega se sastoje, što nas sve čeka, što je dogovoreno, što ćemo morati raditi a o čemu nemamo pojma, itd.

Uobće, zanimljivo je da su se naši pregovarači i ministri sjetili da bi se nakon 11 godina pregovora narod možda mogao i informirati o tome u čemu se sastoji ''ulazak u EU''. Neobično je zanimljivo i da je Haagu isporučeno sve što mu se moglo dati, pa i ono što uopće nije ni tražio niti znao da postoji, pa zato nije ni tražio. To je bilo, kažu, zbog ustavne obveze ''potpune suradnje'' s haškim sudom. Obveze koju je ozakonila Račanova vlada, uz puni blagoslov bivšeg predsjednika. Dočim, informirati narod jedne suverene države o tome, što se dogovara ili se već dogovorilo ''u ime naroda'', kao da je malo zakasnilo, a još se nije ni počelo...

Demokratski, zar ne? Ili balkanski? Treba pitati Jandrokovića, on je ekspert za Balkan i srodne teme. On je, uostalom, ministar jedne suverene europske države, kandidata za ulazak u EU. Posve sigurno, i demokraciju, kao i vanjsku politiku, ima u malome prstu.

Na žalost, Haag vjeruje Savi Štrbcu. Tko vjeruje Jandrokoviću, još ne znamo, sve do sljedećih izbora. Jedno je sigurno, što se tiče (ruko)vodstva, ovaj narod nije nikad niže pao, jer ovako duboka demokracija, koja se toliko sviđa Galbraithu, znači i daljnje proslave u Kumrovcu i Srbu, šutnju o stratištima bezbrojnih Hrvata, i naravno, kazne za Hrvate koji su dobivali ratove i bitke.

Đorđe Balašević, svojedobno je još sedamdesetih pjevušio ''računajte na nas''. Više je puta gostovao po Hrvatskoj, tako i u pulskoj Areni, unatoč tome što su spomenuti stihovi treštali u vojarnama vojske koja se 1991-e ''proslavila'' kod Vukovara. Marko Perković Thompson prvo je ime hrvatske glazbene scene već dugi niz godina, čovjek koji uz Mišu Kovača jedini može napuniti veći nogometni stadion. U Areni ga, međutim, istarska politička vrhuška nije pustila nastupiti, točnije brižni suradnik stranih televizijskih kuća Mesić, te istarski gazde Kajin, Jakovčić, itd. Od reda veliki demokrati i Europejci, od kojih je potonji otvorio istarski županijski ured u Bruxellesu, u zgradi – talijanske regie Friuli Venezia-Giulia, 23-eg lipnja 2005-e godine.

Pomalo već legendarni sommelier Ivan Jakovčić je u Bruxellesu 11-og lipnja 2007-e nazočio i otvaranju zasebnog ureda Jadranske euroregije. Neimar istarske (što je moguće više) 'autonomne' politike nastavlja graditi i transjadranske mostove, bez onog pelješačkog, naravno. Očito, Hrvatska je premala za autonomnog župana.

Slaven Šuba