Tri godine aktualan zakon, čak i nadopunjavan prije pune dvije godine, uredno izglasan u Saboru i objavljen u Narodnim novinama u oba navrata, ovih dana unosi ogromnu buru u hrvatsku javnost, čak tri i pol mjeseca prije njegove pune primjene! Ovo je svojevrstan rekordan rok za reakciju jer ovakvo brzo dizanje nacije na noge još nikad nije viđeno. Ups, nacija se i nije digla na noge, Hrvati rađe gledaju "regionski" Big Brother dok zavaljeni u fotelju, sami dakako čisti i bez ikakve životne mrlje, prodaju moralne lekcije Marijani i Nemešu.

Digli su se tek pokoji medij i neki zalutali stručnjak koji nije na državnoj sisi. A da probamo predstaviti ovaj zakon kao atak ustaša na partizane ili obrnuto kako bi Hrvati obratili pozornost? Možda upali. Politički smo ionako zapeli negdje oko Bleiburga.

Kao što se to dalo predvidjeti kroz događaje u brojnim sferama hrvatskog društva, policija će u Republici Hrvatskoj uskoro imati neograničene ovlasti, odriješene ruke u izvršenju brojnih radnji koje će plesati po ivici ustavnosti, a bez apsolutno ikakve neovisne civilne kontrole nad policijskim službenicima. Prvo su priču o "ugroženosti države, njenog ugleda i običnih građana" prodavali preko scenarija s nogometnim huliganima u glavnoj ulozi, a sad su na pozornicu doveli pedofile kao očito najveću pošast našeg društva. U Hrvatskoj se navijački neredi vrijedni spomena i medijske pompe dogode jednom do dvaput godišnje, ozbiljno stradalih od proglašenja neovisnosti do danas ima za nabrojati na prste jedne ruke, a poginulih, hvala dragom Bogu, nije bilo. Jasno je svakom imalo upućenome da Hrvatska nema problem s huliganima niti približan onome kakvog imaju brojne naprednije europske zemlje. Također je jasno i da problem s pojedincima i grupacijama koje rade nezakonita djela na i oko stadiona može biti promptno riješen kad bi za to postojala politička volja jer su svi ti ljudi odavno poznati policiji. No, Zakon o sprječavanju nereda na sportskim terenima je nesuvislo, stihijski i paranoično izmjenjivan nekoliko puta od strane ljudi potpuno neupućenih u tematiku tako da je došao na trag istrijebljenja navijača kao subkulture, one koja je na ovim prostorima uvijek bila vjesnik i pokretač društvenih promjena. To je, u stvari, bio i jedini cilj - eliminirati one koji su glasni, izbrisati one koji mogu dići masu na noge, odmaknuti s javnih površina grupe ljudi koji jedini šalju političke poruke koje bi mogle djelovati na svijest građana. Tome je služila i medijska sotonizacija cijele jedne subkulture na temelju "lika i djela" manjeg postotka navijača koji su izgrednici, vodu na taj mlin guralo je i prenapuhavanje postojećeg problema, a sve je kulminiralo, kako sam već pisao, lanjskom prvosvibanjskom šaradom na kojoj je sama policija izazvala više kolateralnih žrtava u par sati nego svi navijački sukobi u 20 godina zajedno.

Sada svrsi davanja novih dodatnih ovlasti policiji služe pedofili, zapravo ne ni oni, nego osobe s pedofilskim sadržajem na računalu. Razlika naime postoji jer osobe koje posjeduju pedofilski sadržaj ne moraju nužno napraviti i kazneno djelo spolnog odnosa s djecom ili neko drugo kazneno djelo blisko vezano uz to. Sama bolest nije kažnjiva zakonom. I koliko god svi mi bili osjetljivi na djecu i šokirani spoznajom da među nama postoje bolesni ljudi koji ih žele iskoristiti na bilo koji način, s dužnim poštovanjem prema zdravlju našeg društva, moram ustvrditi da je brojka ljudi koji posjeduju pedofilski sadržaj, a prema evidenciji MUP-a, jedva prošla brojku 100 i to samo 2008. godine. Dakle, radi stotinjak ljudi na razini čitave države od preko 4 milijuna stanovnika MUP-u trebaju ovlasti da može neometano prisluškivati ili pratiti internetski promet bilo kojem hrvatskom građaninu. Čemu to? Ne djeluje kao prevelika slučajnost da se nakon eliminacije možda jedine subkulture koja glasno izriče nezadovoljstvo društvom i državom na sportskim terenima polako došlo do faze u kojoj se pokušava dokinuti drugu glasnu kategoriju - internet korisnike koji se izražavaju putem tog necenzuriranog medija, vlasnike nezavisnih portala koji skreću ljudima pozornost na sve anomalije našeg društva, forumaše na utjecajnim forumima na kojima se ljudi informiraju kad im dosadi pranje mozga putem kontroliranih medija. Davno je Aristotel govorio o prelasku demokracije u demagogiju, a mi Hrvati imamo tu nesreću da nikad nismo živjeli u ovom prvom, ali smo zato iz dana u dan sve bogatiji ovim drugim. Šteta što se demagogija ne može izvoziti da barem malo popravimo bilancu.

Iako su, po mom skromnom sudu, policiji dane prevelike i potpuno nepotrebne ovlasti, puno veći problem od samih ovlasti su spremnost i školovanost policijskih službenika, a naročito nepostojanje civilne kontrole nad radom policije. Narod mora imati povjerenja u policiju kako bi suradnja građana s policijskim službenicima bila u službi smanjivanja stope kriminaliteta u Republici Hrvatskoj, a ne zazirati od policije i njenih metoda. U Hrvata je zapravo još uvijek prisutan strah od policije koji vuče korijene iz totalitarnog režima u kojem je rođena većina živućih građana RH, a ne istinsko poštovanje prema njihovom radu i doprinosu ovom društvu, poštovanje koje bi one koji ne krše zakon stavilo na stranu policijskih službenika i otvorilo suradnju među njima. Takva pojava i nije za začuditi se kad se uzme u obzir da je dobar dio hrvatskih policajaca jednostavno nedovoljno školovan i pripremljen za rad s ljudima, a to dovodi do brojnih situacija u kojima "zakon i red" postaje "šerif u selu". Svako malo svjedočimo situacijama u kojima su građani ničim izazvani "glavom razbijali policijsko vozilo", zadobili ozljede po cijelom tijelu jer su "bježeći pred policijskim službenicima zapeli za nogostup", a to dovodi u prvi plan ono najbitnije u cijeloj priči - nedostatak civilne kontrole nad policijom i njenim postupanjem. Potpuno je suludo i van svake demokratske norme da policija sama nad sobom vrši nadzor, a to je ono što se događa u ovoj suludoj zemlji u kojoj su demokratske norme strani pojam.

Sve dok ne bude postojala stroga civilna kontrola nad radom policije ovakvi će zakoni izazivati buru, doduše prekasno, i nepovjerenje građana u rad MUP-a. Jednostavno je, policija ima praktički apsolutne ovlasti u postupanju "ukoliko postoji osnovana sumnja u kazneno djelo". Tko donosi zaključak o postojanju osnovane sumnje? Policija. Tko provjerava je li taj zaključak bio dobar tj. da li je osnovana sumnja doista postojala? Pa policija. Tko istražuje da li je policija zakonski postupala i je li prekoračila ovlasti u postupanju? Opet policija. Policija sama donosi baš sve zaključke o svom radu i jasno je da ti zaključci ne mogu biti objektivni, a da građani policiju gledaju kao neku izdvojenu grupaciju za koju vrijede posebna pravila i s kojom baš ne žele imati pretjerano posla, baš kao što su nekad gledali na JNA. Nad policijom i MUP-om se mora uspostaviti strogi civilni nadzor ako zakonodavac već donosi ovakve zakone! U protivnom, vrlo lako se može dogoditi da zakoni, koji policiji daju mogućnost da zatraži sudski nalog za prisluškivanje, presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka ili tajni ulazak u stan radi snimanja, budu usmjereni protiv baš svih "protivnika režima", počevši od političkih oporbenjaka, aktivista, nezavisnih novinara, pa i običnih visokomislećih građana i intelektualaca. Policija će vrlo lako dobiti sudski nalog za prisluškivanje nekog nepodobnog političara na temelju činjenice da on, osim u saborskoj klupi, nateže kožicu i u svoja četiri zida. A je li Jenna Jameson punoljetna ili nije tek ostaje za utvrditi. Tko utvrđuje? Policija, nakon što je dobila sudski nalog i prisluškivala dotičnu osobu. Kad ste čuli da je sud odbio izdati nalog za "osnovanju sumnju u teško kazneno djelo"? Ja osobno nikad. Tu leži opasnost ovakvog zakona - policija sama prosuđuje o osnovanoj sumnji, sud joj bez imalo sumnjičavosti štanca naloge, policija postupa kako misli da treba i onda sama ocijeni je li sve bilo po zakonu. A onaj tko drži konce u policiji praktično postaje najmoćniji čovjek u državi.

To nas, nakon zakonodavca i policije, dovodi do posljednjih karika u ovom lancu koji se steže oko vrata građana Republike Hrvatske. Naravno, radi se o civilnim udrugama i medijima. Da li ste u posljednje tri godine čuli medije da se oglašavaju po pitanju ovog zakona? Ne, jer su mediji dobrim dijelom pod kontrolom, a oni koji nisu bave se isključivo onim što se može prodati. A to su Nemeš i Marijana o kojima piše nekakvo piskaralo koje se da izrabiti za sitnu lovu, dok pravog političkog i pravnog analitičara treba skupo platiti s neizvjesnom isplativošću. Zašto neizvjesnom? Zato što Hrvate njihova država i budućnost njihove djece jednostavno ne zanimaju. Zanimaju ih Nemeš i Marijana i što se događa ispod onog popluna, a ne kakvi se zakoni proturaju ispod stola. Zato i civilne udruge šute. Nije im u interesu govoriti, a Hrvati jednostavno neće primijetiti muk. Probajte se sjetiti da li vas je po pitanju ovog zakona ikad prenula galama civilnih udruga koje sad tako glasno galame i žustro reže da se Hrvatskoj uvede "monitoring" nakon potpisivanja pristupnog ugovora s EU? Jeste li osjetili da postoje oni koji brinu za demokratske standarde u ovoj državi osim u slučaju kad se radi o nacionalnim manjinama, ratnim zločinima i svim ostalim politički instrumentaliziranim pitanjima? Naravno da niste, jer oni ne postoje. Sve te civilne udruge rade samo ono za što su plaćene od svojih donatora i to su, gotovo u pravilu, pitanja koja imaju vanjskopolitičku pozadinu, a briga za sve građane ove države ne da se tako dobro naplatiti pa se njome i ne bave.

Evidentno je da ova naša brodica lagano uplovljava u vode u kojima će svatko tko podigne i najmanju buru na jednostavan način biti odstranjen ili barem kompromitiran u javnosti. A sve po zakonu. Trebala bi nas zabrinuti činjenica da brodica bez vjetra u jedra ne može naprijed osim ako ima one zavezane u lance da veslaju. E to smo mi - svezani veslači na galiji koju neće pokretati čestitost, poštenje, domoljublje, znanje i sposobnost nego isključivo manualna snaga onih koji šute i rade kako im se kaže jer u protivnom će neki mali Stasijevac iskopati ponešto i o njima. U ovoj našoj uspavanoj Hrvatskoj sve se odvilo po Aristotelovim riječima i demagogija je prevladala demokraciju, a prevladavajući modus dobro je opisao i jedan šepavi bravar davnih dana: "Mi jesmo za demokratiju, a ne da svatko priča šta hoće". E pa takvu "demokratiju" upravo dobijamo.

Gustav Antunović