Vlast HDZ-a u Republici Hrvatskoj od 2003. godine, pod vodstvom Ive Sanadera, koliko god bila podložnička i zdušno nastavljala razarajuću i katastrofalnu politiku SDP-a Ivice Račana i sličnih koalicijskih partnera od 2000. godine, te sramotnim odlaskom Sanadera 2009. godine i imenovanim dolaskom Jadranke Kosor na čelo stranke i Vlade, ipak, uz svoje brojno čestito i kvalitetno članstvo, nije bila za moćnike svijeta, to jest za tajne antihrvatske službe, dovoljno savitljiva za njihove konačne planove u hrvatskome narodu i Republici Hrvatskoj, odlučili su tu opciju po svaku cijenu maknuti sa vlasti, a po mogućnosti i s političke scene u Republici Hrvatskoj. Stoga su već prije dosta vremena krenuli sa svojim istomišljenicima u Republici Hrvatskoj u akciju ostvarivanja svoga plana.

Kao što smo vidjeli, služili su se svim zakulisnim sredstvima kako bi na predsjedničkim izborima početkom 2010. godine doveli na mjesto predsjednika Republike Hrvatske člana i saborskog zastupnika SDP-a, odgojem ateista ili vjerskog agnostika, dr. Ivu Josipovića, koji je unaprijed rekao, u Rijeci, da će pocrveniti Hrvatsku. U tu svrhu se planski krenulo na formiranje crvene koalicije između SDP-a Zorana Milanovića, HNS-a Radimira Čačića i Vesne Pusić, IDS-a Ivana Jakovčića i Damira Kajina, te stranke jednoga dijela umirovljenika Silvana Hrelje, čovjeka istovjetnog svjetonazora. Od tada, uz pomoć najmoćnijih medija, svih antihrvatskih, ide se u najprljaviju kampanju i harangu protiv HDZ-a.

Budući da je stranka na vlasti, pod pritiskom Europske unije i zakulisnih moćnika, koji Unijom upravljaju, sama osigurala zakone za tobožnju neovisnost pravosudnih institucija, osobito USKOK-a pod vodstvom Dinka Cvitana i DORH-a pod vodstvom Mladena Bajića, za takozvanu borbu protiv korupcije, nadala se je, naravno, da će ta borba zahvatiti, pravedno i ravnopravno, sve stranke i kriminalne političke moćnike, pa i samu stranku na vlasti. No, te institucije su, na žalost, došle, a i bile, pod utjecajem jače i nevidljive paralelne vlasti u Republici Hrvatskoj i izvan nje, koja je tu borbu okrenula selektivno, drsko i otvoreno samo protiv dužnosnika i simpatizera HDZ-a, pa, u najodlučnije predizborno vrijeme, digla i optužnicu za kriminal protiv cijele stranke HDZ-a, kao pravne osobe, uz smišljeno i nezakonito otkrivanje drastičnih informacija iz istrage, te baražnu vatru iz svih medija.

U isto vrijeme, pred same izbore, planski se odbacuju i puno ranije podnesene kaznene prijave protiv dužnosnika Kukuriku koalicije, kao neutemeljene, dok se čitavi fascikli dokaza o najvećim kriminalima Radimira Čačića i drugih i ne pokušavaju aktivirati. Tako se čelnici i dužnosnici Kukuriku koalicije pred same izbore proglašavaju čestitima i poštenima, a vladajuća stranka se totalno sotonizira i kriminalizira.

Kada toj stožernoj državotvornoj stranci pokušavaju pomoći prof. dr. Miroslav Tuđman, umirovljeni ratni generali hrvatske pobjedničke vojske i vrhunski intelektualci i akademici, tada se u svim medijima bezobrazno obnavljaju sve KOS-ovske, udbaške i velikosrpske agresorske laži protiv prvoga predsjednika i njegove borbe za hrvatsku državu.

S obzirom na bjelodanu psihološku činjenicu da se u svim društvima i zemljama, s većinom naroda može manipulirati da povjeruju određenoj kampanji ili da se razočaraju, pa postanu ravnodušni, na parlamentarnim izborima 4. prosinca 2011. godine i nije se moglo ništa više očekivati nego što se i dogodilo!

Na izbore izlazi samo 60 posto birača, Kukuriku koalicija dobiva 80 zastupnika u Hrvatskome saboru, HDZ 47, u što su uključena i tri zastupnika obezvrijeđenih i diskriminiranih Hrvata izvan Republike Hrvatske. Njih, tako poniženih i obespravljenih, izašlo je na izbore samo 5 posto od upisanih. Nije ni čudo, jer je, prema monstruoznoj, čak ustavnoj odredbi, sasvim svejedno koliko će njih izaći na izbore. Svakako imaju pravo samo na tri zastupnika. Zašto je HDZ na vlasti dozvolio da takva nepravda uđe čak u Ustav Republike Hrvatske, pitanje je bez odgovora. Očito su i na to, kao i na zanemarivanje Hrvata u Bosni i Hercegovini, bili prisiljeni od moćnika, zbog ulaska u EU, što naravno nije opravdanje, nego je kriminal bez presedana. Na žalost, pristajali su i na još užasnije stvari, koje je planski zacrtala, trasirala i utvrdila vlast SDP-a Ivice Račana i predsjednika Republike Hrvatske Stipe Mesića, od 3. siječnja 2000. godine.

Taj njihov put rušenja hrvatske državnosti, samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, te izručenja države na milost i nemilost antihrvatskih britanskih tajnih službi, počeo je najprije ukinućem naziva "Hrvatski državni sabor", ukinućem Županijskog doma, koji je bio iz ranijeg saziva, te, najgore i najstrašnije, u noći između 7. i 8. srpnja 2000. godine, prihvaćanjem povijesno sramotne i krajnje ponižavajuće za hrvatski narod i državu, odluke da sve pobjedničke osloboditeljske unutarnje akcije u Republici Hrvatskoj, pa i najodlučnija veličanstvena vojno-redarstvena akcija Oluja, budu stavljene pod mjerodavnost međunarodnoga političkog i rasističkog kaznenog suda u Den Haagu. Zatim se nastavio provođenjem neviđenih čistki od svih nacionalnih kadrova, od vrha do dna države, na svim područjima.

Nakon bespravnoga i nemoralnog otpuštanja iz policijske službe oko 5000 hrvatskih policajaca, dragovoljaca Domovinskog rata, uslijedio je štrajk jednog njihovog dijela, najduži u povijesti, od 613 dana i noći, pred Banskim dvorima. Zatim su uslijedila prva spektakularna uhićivanja hrvatskih branitelja, časnika i generala pobjedničke Hrvatske vojske, počevši od 12. rujna 2000. godine. Slijede dogovorne montirane optužnice iz Haaga za "zločinački pothvat", slanje u smrt takvom optužnicom časnog i ponosnog stožernog generala Janka Bobetka i optužnica protiv legendarnog hrvatskog viteza, generala Ante Gotovine, koja je realizirana upravo na datum kad ovo pišem, ali 8. prosinca 2005. godine, na Kanarskim otocima pod upravom Španjolske. Nadalje, također uz medijsku kampanju, izmišljaju se i montiraju optužnice protiv ratnih hrvatskih generala i drugih branitelja u Republici Hrvatskoj.

Sva ta nedjela, i još puno više od toga, uz temeljnu detuđmanizaciju, trasirala je SDP-ovska vlast Ivice Račana, kojem "pobjednik" na izborima 4. prosinca 2011. godine, Zoran Milanović, upravo posvećuje ovu novu "pobjedu" nad državom Hrvatskom.

Prijevara Ive Sanadera

Na žalost i tragediju hrvatskoga naroda, takvu politiku SDP-a nastavlja i HDZ-ova Sanaderova vlast od konca 2003. godine, pa se i nakon njega, od 2009. godine, zbog fatalnoga EU-a, nastavlja nepravedan progon i ponižavanje hrvatskih branitelja, a neki se, pa i najbolesniji, s lisicama na rukama, šalju u zatvorsku smrt, poput legende obrane Siska i Banovine, hrvatskoga generala Đure Brodarca. Kako je to sve najgora sadnja tikava s vragom, koje se moraju obiti o glavu onome tko tako čini, nije ni čudo da se to dogodilo i HDZ-u na izborima 4. prosinca 2011. godine.

No, kao što reče Jadranka Kosor, HDZ ipak nije na koljenima. Još uvijek, što se pokazalo i na ovim izborima, ima nas dosta koji se ne damo manipulirati i koji cijenimo sve što je učinjeno pod vodstvom prvoga predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, i strankom najvećeg broja čestitih ljudi, članova HDZ-a. Dakle, ima nade za HDZ, ali samo ako se zaista vrati svojim izvorima i počne u praksi provoditi politiku prema moralnim načelima, na prvom mjestu i po svaku cijenu. Nije sramota časno izgubiti natjecanje. Sramota je, najgori nemoral i kriminal, dobiti izbore na način Kukuriku koalicije. To je, slikovito rečeno, kao da se dva športaša natječu u trčanju, pa jedan trči slobodno, a drugom stalno podmećete pod noge balvane! U svakoj civiliziranoj zemlji i pravnoj državi, takvi izbori ne bi imali svoj legalitet, a pogotovo legitimitet. Bili bi poništeni! Stoga je dobro postupila Jadranka Kosor što im nije čestitala na takozvanoj pobjedi. Tu se zaista nema što čestitati, nego samo sa gnušanjem takav kriminal osuditi.

Takvi pobjednici, naravno, nemaju nikakve snage, znanja ni volje za spas gospodarstva, pogotovo ne na čelu sa sramotom i prometnim ubojicom Radimirom Čačićem. Možemo očekivati da će samo njegove posrnule tvrtke procvjetati s novcem iz državnoga proračuna. Samo će njegovi radnici vjerojatno dobiti mjesecima zaostale plaće, a morali su šutjeti!

Ideološki i politički, što možemo očekivati od Zorana Milanovića, kojemu je najveći zločinac nad Hrvatima, Tito, važniji od prvoga predsjednika Republike Hrvatske, dr. Tuđmana, Vesne Pusić, "ministrice vanjskih poslova" zemlje koju optužuje poput najgorih četnika. Nije ni čudo. Ne će plod - ona i brat Zoran Pusić - daleko od stabla zločina Grge Anđelinovića (brata svoga djeda), koji je, kao načelnik zagrebačke policije, 5. prosinca 1918. godine, na Trgu bana Josipa Jelačića, naredio pucanje na domobrane, prosvjednike protiv ujedinjenja sa Srbijom, te pobio petnaestak domobrana, među kojima i dvojicu dječaka civila od 12 i 16 godina, te rekao da se ponosi svojim krvavim rukama, i na kraju, u Drugome svjetskom ratu završio među četnicima. Te što očekivati od ostalih kukurikovaca, poput poznatih istarskih autonomaša i mešetara Ivana Jakovčića i histeričnog mrzitelja svega hrvatskoga Damira Kajina. Svi će nam oni zdušno pokušati uništiti, kamen po kamen, ove ostatke ostataka samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske.

Debakl HSP-a i takozvanih velikih rodoljuba

Hrvatska stranka prava, tradicionalna časna hrvatska državotvorna stranka, ostala je u ovim izborima bez ijednog zastupnika. To se nikada u povijesti te stranke nije dogodilo. Za sve je to zaslužan Anto Đapić, "počasni" predsjednik stranke, a i Daniel Srb, aktualni predsjednik HSP-a. On je dozvolio da se grobar stranke ponovno vrati u aktivnu politiku, vjerojatno po nalogu tajnih službi, kako bi do kraja uništio tu veliku i časnu hrvatsku stranku. Stoga Daniel Srb treba odmah podnijeti neopozivu ostavku, a Anto Đapić jednom ipak stvarno nestati s političke scene hrvatskog pravaštva. Dobro je da je bar Ruža Tomašić iz HSP-a "Dr. Ante Starčević" dobila mandat zastupnice u Hrvatskome državnom saboru. Ona treba poraditi na novom okupljanju i učlanjenju istinskih pravaša, te čvrsto vjerujem da će Hrvatska stranka prava ponovno uskrsnuti iz pepela, poput ptice Feniks, u svojoj najvećoj ljepoti i snazi.

Nadalje, za sve ovo što smo doživjeli na ovim izborima, golemu krivnju nose i takozvani "veliki hrvatski rodoljubi". Oni su, zbog svoje sebičnosti ili bolesne umišljenosti da će cijeli narod oni pojedinačno povući i spasiti, izašli na izbore sa svojim novim strančicama ili neovisnim listama, te upropastili bar oko 20 posto rodoljubnih glasova. Da su oni zaista voljeli Hrvatsku, onda bi se, po svaku cijenu, ujedinili, a ako to nikako ne bi mogli, trebali su odustati od samostalnog izlaska na izbore, poput poštenjačine i mučenika 32 godine za Hrvatsku, Zvonka Bušića!

Vrijeme je da svi izvučemo pouku i da shvatimo svoju odgovornost, svatko pojedinačno, za hrvatski narod i domovinu. Svi, uz Božju pomoć, imamo široko polje rada, prema svojim sklonostima i sposobnostima. Oni koji se žele boriti u politici i na taj način služiti svome narodu, trebaju se priključiti tradicionalnim i zaslužnim državotvornim strankama, a to su HDZ, jedinstveni HSP ili eventualno HSS, Hrvatska seljačka stranka, ako posebno žele djelovati na unaprjeđenju hrvatskoga sela, poljoprivrede i stočarstva, te i na taj način dati doprinos perspektivnom turizmu. U prvome redu trebaju se čuvati, po Gandhiju, sedam stvari, poput sedam smrtnih grijeha, a to su grijesi i prema kršćanskoj vjeri: politike bez načela, znanosti bez čovječnosti, bogatstva bez rada, užitka bez savjesti, znanja bez karaktera, poslovanja bez morala i vjere bez požrtvovnosti. Njegov unuk dodao je i osmu stvar: prava bez odgovornosti.

Na ove Gandhijeve riječi podsjetila je u Glasu Koncila od 6. studenog 2011. godine prof. dr. sc. Marija Definis Gojanović, doktorica medicine, te zaključila: "Svi se moramo potruditi da bude više načela, čovječnosti, rada, savjesti, karaktera, morala, požrtvovnosti i odgovornosti, pa će nam Hrvatska i cijeli svijet biti puno bolji i ljepši." To je i moje mišljenje i moji stavovi, za koje se, uz Božju pomoć, borim i borit ću se cijeloga života. Neka nas sve Bog blagoslovi i spasi Hrvatsku!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.