Glumac Robert Kurbaša nedavno je gostovao na korizmenoj tribini kod hercegovačkih franjevaca u zagrebačkoj Dubravi. Između ostaloga objasnio je kako danas prevladava »estetika šoka« koja izjednačuje umjetnost sa šokom, dok je ona uobičajena katarza tek u drugom planu.

Pa je onda na kraju sve važnije od gledatelja, pisca, od glumaca koji bi u svrhu kreativnosti morali otkloniti ćudorednost i etiku jer su oni kočnica. Na kraju zaključi da se kao glumac osjeća žrtvom toga i takvoga sustava. Nije pogriješio, ali da je gostovao negdje u Herceg Bosni, BiH, jamačno bi još žešće zaključio. Tamo je šok svakodnevan.

     Nekima je to dojadilo te su za poklade zapalili lutku Bukače Huzurpator. U njoj se prepoznala Martina Mlinarević koja je trenutno veleposlanica negdje tamo u svijetu kamo ju je poslao Željko Komšić, onaj što prigrabi hrvatsko mjesto u Predsjedništvu BiH i koji u svojim medijskim nastupima neprestano spominje okretanje mitraljeza na ovu i onu stranu, obično na ovu. Dotični s poklada braniše se time da oni nisu zapalili lutku Martine Mlinarević, jer ova njihova ima fakultetsku diplomu potrebnu da se negdje bude veleposlanica. Uzalud im je. Martina ih počasti riječima da su maloumnici i oni i drugi oko njih, kao što im je to govorila i prije. Očito joj se ovakvi nastupi manje sviđaju nego oni kad si recimo na West Hercegovina festu.

     A nesretni Komšić mitraljira kao i prije. U ulozi predsjedavajućeg Predsjedništva BiH svim Bosancima i Hercegovcima čestita Dan državnosti, onaj od 1. marta, oprostite ožujka. Čuli su ga čak i u dalekom Chicagu, na Sveučilištu Loyola. Bi tu akademika i tzv. komandanata, ratnih, iz BiH. Bi i drugog svijeta. Po imenima samo ne bi Hrvata i Srba. Valjda i oni pripadaju bh zajednici u Americi, kako se to čita u vijesti iz Dnevnog avaza. Ne znam što bi im na to rekao negdašnji član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda Stjepan Kljujić. On ovih dana izjavi da Alija Izetbegović nikada nije htio multinacionalnu i sekularnu državu te da je političko Sarajevo razorilo BiH. Trebao bi očito znati te stvari, jer je s dotičnima u ratu predsjednikovao. Samo je tada drukčije govorio. E, moj Stjepane.

     I dok svakodnevica ide ovako šokovito, u Jablanici Hrvati obilježiše zatvaranje zloglasnog bošnjačkog logora ili logora Armije BiH, tamo u onom muzeju podignutom u čast jugokomunističke epopeje koja iza sebe ostavi tragove pune mrtvih. Zajedno sa Srbima Hrvati su tu trpjeli zlosilje. Sada se taj muzej obnavlja zahvaljujući prekograničnoj suradnji muzeja iz BiH i Crne Gore, uz novčanu potporu EU. Naravno, nigdje se ne spominje nikakav logor. U smislu toga ide i postavljanje spomenika HVO-u u Sarajevu. Većina, gdje spadaju i obitelji pobijenih, htjela bi jedno, druga manjina uz pomoć mjesne vlasti htjela bi nešto drugo. Lijepo to razloži Josip Vričko u Katoličkom tjedniku.

     Eh, ta vremena, rekao bi čovjek. Spomenuše se ona i u prijeporima što u posljednje vrijeme izbiše oko opere Diva Grabovčeva. Živjeli smo u uvjerenju da ju je podupirala Matica hrvatska iz Mostara, ali don Dragan Filipović, koji je napisao glazbu na libreto fra Ante Marića, otkri da su pred samo prvo uprizorenje u Mostaru imali grdnih poteškoća. Matica hrvatska im uskratila potporu govoreći da još nisu vremena za to, da nije zgodno da Turčin ubija Hrvaticu (kao da je bilo zgodno što je uopće došao u Herceg Bosnu, BiH), da bi se to moglo i drukčije prikazati, recimo kao neki Romeo i Julija, u tom slučaju bi se moglo nastaviti dalje... Da skratimo, u sve se nekako umiješa i Ivan Vukoja, trenutni ravnatelj HNK u Mostaru. U izbiloj polemici očitova se kao rozenkrojcer. I to baš sada dok gori masonska afera u Hrvatskoj. U međuvremenu čitam da te neke tamo masone istražuju i navodno progone.  Na internetu piše da su rozenkrojceri zapravo preteče masonstva, iz njihova su se legla izlegli. Logično je onda pitanje ako u Mostaru ima tih rozenkrojcera, ima li i masona?

     Dok ovako bistrimo mutne društvene vode, na um mi padaju riječi oca domovine dr. Ante Starčevića: »Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku.« Mogli bismo to prevesti i kao: »Ni pod rozenkrojcere ni pod masone, nego za slobodno i samostalno življenje.« Tako nekako to prevode trećari i framaši sa Širokog Brijega. Nastavljaju uspješno na raznim stranama odigravati predstavu »Dide, pobiše nam fratre«. Znamo da se sve to nije slučajno dogodilo, neke zakulisne sile su u svemu itekako imale svoje prste. No, Bog pobjeđuje, kao i u primjeru događaja u župi Međugorje. Polako se čisti i istina isplivava na vidjelo. U sklopu toga nedavno je sedam zajednica na području župe Međugorje dobilo dekret Svete Stolice. Mogu tamo biti i raditi. Baš lijepo!

     Ne treba naravno u hajduke zbog svega ovoga, kao družina Mijata Tomića, nego treba zavrnuti rukave i biti svoj. Njih su primili u Savez povijesnih postrojbi hrvatske vojske. Neka nas Bog ove korizme primi u družinu molitelja, postitelja, dobročinitelja. Mislim da će nam se tada razjasniti sva vremena i da ćemo uzdignute glave koracati ovom zemljom. Što više trebamo!?

 

Miljenko Stojić

Share
0