U najcrnijem je i najcrvenijem fašizmu čovjek u svako doba znao što smije, a što ne smije, za što će biti kažnjen, mučen, pogubljen, a za što nagrađen. Današnje je razdoblje mnogo totalitarnije od spomenutog fašističkog. Zašto? Jer smo svi podređeni pojmu političke korektnosti.

U Hrvatskoj još uvijek vlada ideološko opredjeljivanje stoga nije izražena sveprožimajuća i sveprisutna politička korektnost. Vjerujem da hrvatska dijaspora zna o čemu pišem, jer sloboda govora i izražavanja misli postaje sve ograničenija u „razvijenim“ zemljama.

Razni će vam teoretičari, sociolozi, filozofi, psiholozi, kulturolozi, a sve su to u biti marksisti, na ovaj ili onaj način objašnjavati da politička korektnost znači prihvaćanje drugoga, ali vam pritom ne kažu da ukoliko ne prihvatite drugoga, usljeđuje sankcija (širi pojam od kazne), moralna, društvena, prekršajna ili kaznena. Svakoga dana nikne nova skupina koja je političkom korektnošću zaštićena, od Židova, do homoseksualaca, s tendencijom širenja na pedofile i zoofile. Stvar je matematičke sigurnosti da je u Američkim zatvorima najviše crnaca, ali vas izjava da su crnci skloniji zločinu i devijantnom ponašanju košta posla i stigmatizira više no nacistički žig.

Ne želim govoriti o političkoj korektnosti per se, već o njezinoj inačici koja je zahvatila rimokatoličku Crkvu; samo će krajnji naivci misliti da nju nije zahvatila. Od Dobroga Pape, Ivana XXIII., za kojeg neki tvrde da su ga postavili masoni, preko Ivana Pavla II., do današnjeg Pape Franje, osjeća se svojesvrsna liberalnost i popustljivost Zašto je Benedikt XVI. abdicirao, ostaje pitanje čiji će odgovor iznjedriti tek budućnost. Sve u svemu, politička se korektnost uvukla u Crkvu pod pojmom ekumenizma.

Zanimljivo je kako preko 2 tisućljeća Crkva nije vodila politiku ekumenizma, a onda je odjednom postala „tolerantna“ spram hereza pravoslavnih i protestantskih, a potom i tumačenja islama. Nitko ne poziva na sveti rat, ali činjenica je da postoji temeljna nit koja čuva i njeguje iskonsko, istinsko kršćanstvo, za razliku od njegovih idiotskih interpretacija poput onoga da crkveni dužnosnici smiju imati ženu i djecu ili da ne treba postojati nadnacionalna crkveno-politička središnjica.

Ono što je Vatikan napravio glede kanonizacije Stepinca, svakako je nečuven potez koji dovodi u pitanje vjerodostojnost samog katoličanstva. Kaže Evanđelje da ne tražimo trn u oku brata svoga, već da izvadimo brvno iz vlastita oka, ali, uključenje SPC-a u pitanja glede hrvatskog kardinala jest skandalozan čin. Stepinac svoj uspjeh duguje isključivo Srpskoj pravoslavnoj crkvi, budući je bio srpski vojnik na solunskoj bojišnici. Njegov je napredak u crkvenoj hijerarhiji nevjerojatan i brz, a objašnjava ga upravo naklonost pravoslavne crkve za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Prema tadašnjim ugovorima (konkordatu) jugoslavenski kralj je morao svaki potvrditi izbor Vatikana za biskupa i nadbiskupa, i Karađorđević je to tako učinio. Pomalo je licemjerno što današnja SPC ima nešto protiv Stepinca; on je njezin „proizvod“. I to nije ništa loše, jer je Stepinac pokazao kako se ponaša pravi katolik, vjeran istini i Bogu, a komunisti su ga osudili – zašto? – jer je čovjek stamene vjere i čvrstih načela, dakle najveći neprijatelj marksističkoj izmišljotini.

Može li si katolička Crkva dopustiti „žrtvovanje“ hrvatskog sveca i katolika kako bi se dodvorilo prijetvornoj pravoslanoj srpskoj crkvi? Ne može, a kardinal Bozanić, unatoč tomu što je loš govornik i pomalo zamoran propovjednik, jest pravi intelektualac i iskreni domoljub. Nažalost, crkvena hijerarhija daje apsolutnu vlast Vatikanu i to je nešto što moramo prihvatiti. Ali, možemo na razne načine dati trenutnom Papi do znanja da politička korektnost više šteti no koristi katoličkoj zajednici. Ipak su Hrvati prvi katolicizirani Slaveni.

>>Kardinal Bozanić: Sveti Otac želi da Srpska Pravoslavna Crkva upozna naše argumente za kanonizaciju blaženog Alojzija Stepinca

Ako prihvatiti drugoga znači precrtati sebe, što je bitna suprotnost Kristovu nauku, onda ćemo radije odabrati sebe no drugoga, koliko god se to „nekršćanski“ činilo vanjskom, bezbožnom i neupućenom promatraču. Stvar koju nikada ne smijemo zaboraviti, koja je iskon i izvor sve naše „demokracije“ i „građanstva“ jest geslo francuske revolucije čiji se završetak prikladno izostavlja: jednakost, sloboda, bratstvo ili smrt! Ne čini se baš kao neki izbor...

 

Josip Gajski

Share
0