Latinica nije samo hrvatsko pismo, kao što ni ćirilica nije samo srpsko pismo. Latiniskim pismom pišu mnogi narodi, ćirilićnim pismo također pišu mnogi narodi svijeta. Hrvati imaju tri pisma: glagoljicu, latinicu i ćirilicu. Nikad se Hrvati niti jednog svog pisma nisu odrekli. To su činjenice, a ćirilica u Vukovaru je nešto drugo.

Srbočetnici su granatirali, spalili i uništili hrvatski grad Vukovar i nad zorobljenicima i bolesnicima izvučenima iz vukovarske bolnice počinili su strašan zločin, a posebno onaj na Ovčari. Kad bi, na primjer, samo pretpostavimo, HV ispalila na Beograd isto tako nekoliko milijuna projektila i s ustaškim odorama i zastavama ušla u grad, a potom izvršila pokolj nevinih i nemoćnih, onda bi tek patrijarh srpski Irinej imao približnu situaciju i mogao bi se zapitati smetaju li mu latinični natpisi u Beogradu, tj. zašto Hrvatima smetaju ćirilični u Vukovaru. To je trebao predsjednik HBK, Želimir Puljić, odgovoriti patrijarhi Irineju, jer to je kontekst ćirilice u Vukovaru, a ne je li ćirilica srpsko pismo. Nije, ćirilica je i hrvatsko pismo, kao i rusko ili bugarsko, na primjer.

U manastiru Krka, tj. u katedrali svete Stošije trebalo je obraniti hrvatstvo i suverinitet RH pred neistinama i uvredama SPC, a ne biti nepotrebno velikodušan prema insinuacijama patrijarha Irineja. Nije toliko bitno raskošnim misnim slavljima u Kninu na dan Domovinske zahvalnosti, ili u Sinju na blagdan Velike Gospe slaviti jedinstvo Crkve i hrvatskog naroda, nego najvećim osporavateljem hrvatske državne suverenosti očitati sat povijesti iz bliže i dalje prošlosti. Ta politika popuštanja SPC-u je i dovela Hrvate u podređeni položaj u dvijema Jugoslavijama. U ovom trenutku Crkvi u komunikaciji sa SPC ne treba retorika kršćanskog razumijevanja i zagubljenog kršćanskog bratstva ili pak izlizane fraze o ekumenizmu, ponajmanje šuplji dijalog podložnosti – nego stav. A stav nije prekomjerna i bezlična uljudnost, za to imamo cirkusante iz HAZU/JAZU-a. Takva se retorika mogla očekivati od crvenih fratara na Trsatu, ali od nadbiskupa Puljića trostruki poljubac i medousni govor... Nitko nema mandat biti velikodušan s apelima za kršćansko bratstvo, govoriti o pamćenju i oprostu u ime onih koji su pretrpili tragedije. Neka Crkva ne sladi tamo gdje treba posoliti.

SPC u svojim propovijedima spominje Baniju, Kordum, Dalmaciju, Slavoniju..., ali ne i Hrvatsku. Za SPC Hrvatska ne postoji, isto kao ni Makedonija ili Crna Gora. I to nije nepoznavanje, nego posezanje; SPC zna što hoće. Tako i HBK mora znati svoj stav i znati što hoće hrvatski narod, njeni vjernici, oni što su u Domovinskom ratu podnijeli žrtvu i mučeništvo – a to nije obezvređivanje i nepoštivanje Hrvata i njihove povijesti. HBK mora biti na braniku vjere, istine i pravde, na braniku domovine, to je njen mandat pred hrvatskim narodom, a ne interpretacija katoliciteta i njegovo poslanje među kršćanima brkati s ekumenizmom, ili oprost pretpostaviti pamćenju: zločince i žrtve pretvoriti u braću po jednome Bogu.

Plan prisajedinjenja hrvatskih zemalja stvoren je u SPC-u i prethodi svim srbo-četničkim posezanjima za hrvatskim teritorijem. Prisajedinjenje je seniornije od Garašinova „Načrtanja“, četništva, Karađorđevićevih državotvornih pretenzija s jugoslovenskom nacijom, starije od orjunaštva i memoranduma SANU-a... SPC je više svetosavska nego pravoslavna crkva i nije ekumenizam lizati se s prvacima idolopoklonske crkve, trostruko ljubiti visoke svećenike koji znaju zapjevati četničke pjesme i otvoreno podržavaju četnički fašizam. Takva podložnost nije kršćanski ekumenizam i sveta Stošija danas (koliko god bila zajednička svetica i katolicima i pravoslavacima) teško može povezati kršćanski Istok i Zapad, pogotovo kad patrijarh Irinej dijeli lekcije iz prošlosti i otvoreno okrivljuje Hrvate za izgon i seobu Srba 1995.

U Hrvatskoj postoje Hrvati pravoslavne vjere i Hrvatska pravoslavna crkva je nužnost, a ne prizivanje NDH-a, a SPC neka se buni i neka se dalje smatra jedinim nositeljem pravoslavlja u Hrvatskoj. Donekle je shvatljivo da SDPartija ima i previše obzira i politikantske uljudnosti prema SPC i srbo-srbijancima, to su braća po zločinu nad hrvatskim narodom, ali HBK, zaboga?! Zar je crveno svećenstvo još toliko prisutno i utjecajno i čime ih to Beograd drži u ekumenskim tlapnjama? Ne smije HBK imati bilo kakve rezerve, već treba poduprijeti i priznati Hrvatsku pravoslavnu crkvu kao potrebu Hrvata pravoslavne vjeroispovjesti da ostvare svoja vjernička prava.

Ovakve „vizitacije“ visokih svećenika SPC ne pridonose poboljšanju odnosa „zavađene kršćanske braće“, kao što ni papina velikodušnost prema SPC neće uroditi dobrim plodovima, jer za SPC svi su Hrvati ustaše koji su u Jasenovcu uz blagoslov Crkve, a u osobi nadbiskupa Alojza Stepinca, pobili milijun Srba. I to je netko morao objasniti papa Franji.

 

L. C.

Share
0