Čovjek mora od nečega živjeti, a kad živiš od onoga što napišeš i izgovoriš, ne možeš šutjeti o onome za što si obrazovan. Ne žalim se, moj osobni život ne pati zbog mog posla. A oni koji me plaćaju ne priječe mi govoriti i pisati što god hoću.

Ali nekad se pitam trebam li i dalje govoriti onako kako sam naučio, ili onako kako to drugi žele čuti.

Identitet Hrvatske i njezuna politička budućnost ovise o zrelosti njezinih građana.

Znam da ću se ovime mnogima zamjeriti, ali sve sam uvjereniji da hrvatske političke elite, uz sve svoje nedostatke, uporno spašavaju ovu državu od postupnog utapanja u neki novi oblik južnoslavenske zajednice kojemu hrvatsko društvo teži.

Pri tome valja uzeti u obzir da za političku integraciju, odnosno pretakanje potreba i želja građana u političke odluke, u okolnostima novih oblika komuniciranja, danas nisu toliko mjerodavne odluke državnih institucija poput parlamenta, vlade i socijalnih partnera. Veću težinu imaju kupovne navike pojedinaca i njihovo ponašanje na društvenim mrežama. Facebook i slična čuda važniji su od parlamenta.

A na ponašanje građana, uz njihove potrošačke sklonosti, u velikoj mjeri utječe njihova izobrazba i informiranost, ono što se stručno zove građanske kompetencije. A to ovisi o medijima, novim i tradicionalnim.

Ne ulazeći u pitanja gispodarske i socijalne politike, kao ni u ustaljene i dozlaboga površne ocjene o iskvarenosti elita, što uzgred ne može izdržati nikakvu stručnu raspravu, meni je najvažnija stabilnost države i njezina budućnost.

A to, sudeći po medijima, novim i tradicionalnim, nikoga ne zanima. Pa ni one koji nastoje etablirati ZDS kao kanon opće komunikacije, a domoljublje kao religiju.

Mi smo kulturološki i dalje zarobljeni u Jugoslaviji, u kojoj smo preuzeli istočnjačke kulturološke, a time i političke obrasce. Olako proizvodimo heroje i od njih pravimo svece i spasitelje, a vjera nam služi kao sredstvo društvenog statusa i kao politička batina

Istodobno, osjećaj balkanskog, slavenskog, "regionalnog" identiteta širi se poput požara.

Danas se u javnosti našu djecu uvjerava da smo svi plakali kad je umro drug Tito. E pa nismo baš svi. Svi u mojoj bližoj okolici slavili su, doduše potiho, da ih ne bi odvela milicija. Tako su se ponašali svi ljudi s kojima se družim.

Kad sam živio u inozemstvu, još za vrijeme Jugoslavije, uvijek sam se predstavljao isključivo kao Hrvat, iako su me pritom stranci uglavnom čudno gledali. Ako su me pitali za Jugoslaviju, objasnio bih im da to nije moja država i da ja svoju čekam. Tako su se isto ponašali ama baš svi Hrvati s kojima sam imao posla.

Danas imam dojam da se Hrvati uglavnom osjećaju jugoslavenima. Sve manje imaju osjećaj za svoj vlastiti jezik, ne mare za kulturološke odrednice svoga identiteta i ne mogu bez Srba, bilo da se s njima nadmeću u uvredama ili da s njima piju.

Ja se neću prestati čuditi da ekipa koja komentira športska zbivanja na hrvatskoj (!) nacionalnoj televiziji za jedne susjede govori da su to "naši". To se odnosi isključivo na istočne susjede, zapadni i sjeverni ne samo da nisu "naši", nego uopće ne postoje.

Ne mogu shvatiti da je sedamdeset godina života u Jugoslaviji izbrisalo cijelu dotadašnju hrvatsku povijest kao da je nije ni bilo, kao da nas ona nije učinila time što jesmo. Povijest u kojoj s onim što danas označavamo "našim" nismo imali nikakvog dodira, ni kulturološkog ni institucionalnog. Pritom ne mislim u prvom redu na deklarirane jugofile, nego na one koji se diče svojim hrvatstvom a u kulturološkom smislu ponašaju se kao da ne pripadaju narodu koji je stoljećima bio čvrsti dio zapadnog svijeta. Kao da većinu povijesti nismo bili dio zapadnih država.

Čak i onaj dio Hrvata koji je četiri stoljeća živio pod osmanskom vlašću potpuno je sačuvao svoje zapadne kulturološke obrasce, ali čim se Jugoslavija raspala postali su balkanci, polude od sreće kad čuju Halida ili kad neki hrvatski pjevač nastupi u Beogradu.

Srbe i Bošnjake muslimane ne vide kao i sve druge normalne ljude, nego kao one s kojima nas veže nešto što nitko drugi ne može razumjeti.

Nekakav istaknuti stručnjak za nešto, na televiziji sasvim normalno priča da svuda po svijetu, kad sretne naše istočne susjede, s njima se najbolje razumije, najviše druži, jer to su "naši ljudi".

Moji nisu. Niti sam ikad imao potrebu s njima se družiti više nego s drugim ljudima. Ali to je očito postao moj problem, danas, u slobodnoj Hrvatskoj. Doista, gdje god sam se našao u svijetu, "moji" kao pripadnici zajednice bili su isključivo Hrvati, a kao pojedinci svi ljudi neovisno o nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti ili boji kože. Ok, priznajem da se u pravilu lakše snalazim s Nijemcima nego primjerice sa Srbima ili Grcima.

Danas kad imamo državu, trebalo bi biti lakše. Međutim, djecu nam se odgaja u uvjerenju da su balkanci, da su im Srbijanci i Bošnjaci "naši". Svi su vam u stanju probiti uši pričom kako su bijesni zbog sadržaja nekakve emisije na televiziji, a svi je gledaju. Svi su bili u stanju tisuću puta uvjeriti se da neki medij sustavno i zlonamjerno širi lažne informacije, a svi ga čitaju.

Svatko ima pravo na svoje vlastite osjećaje i sklonosti. Ali sve veće širenje dojma o kulturološkoj ukorijenjenosti Hrvata na istoku ozbiljno nagriza temelje hrvatske države. Hrvatski nacionalni identitet nalazi se na ispitu.

A tu se opet vraćamo pitanju kompetentnih građana bez kojih ni jedna zapadna demokracija ne može dugoročno ostati stabilna. Pitanju upućenosti u strukture političkih procesa, pitanju kulturoloških obrazaca, pravila ponašanja, prioriteta, razumijevanja trendova i svakodnevnih izazova.

A na to ne utječu samo divlji novi mediji, nego i oni tradicionalni kojih Hrvatska nema. Ako političke i gospodarske elite nisu u stanju omogućiti njihovo stvaranje, njihova odgovornost za dezintegraciju države bit će veća od odgovornosti za privatizaciju i njezine posljedice.

Moj imenjak, sveti Ivan Krstitelj, trubio je po pustinji dok ga činjenica da nije znao začepiti nije došla glave.

Meni se ne da trubiti, ne iz straha za glavu, navikao sam na kojekakve Herode i Herodijade. Uostalom, svi mi koji smo zabrinuti za budućnost države ne možemo se mjeriti s njim. Mi imamo samo svoja krhka znanja, a on je posjedovao spoznaju. I to o nečemu daleko važnijemu i od same države.

Stoga nije prikladno na temelju svojih ljudskih zaključaka stavljati se u poziciju proroka.

Ali nije rješenje ni, poput onog lika iz filma, podučiti malog Pericu da ljudi nisu pouzdani i otići preko k Žnidaršiću po novu butelju.

No dobro, ima i gorih stvari.

Laku noć jugoslaveni.

 

Ivo Lovrić / Facebook

Share
0