zivot-na-tri-kontinentaIvan Slobodan Grbavac, Život na tri kontinenta, Vlastita naklada, Grab – Canberra – Los Angeles, 2015.

Zanimljiva je ovo knjiga. Skroz. Slučajno je dobih u ruke. Najavila mi se u posjet meni do tada nepoznata skupina ljudi. Oni su čuli za moj rad pa... Ma može, samo dođite, kako ne. Na polasku im darovah nešto knjiga. Jedan, pak, od njih, kojega su mi predstavili kao Ivana i o kome su mi kratko nešto rekli, za uzvrat mi darova neku debelu knjigu. Monografiju o svojoj obitelji. Pomislih: u tuđini proradili osjećaji pa čovjek poželje ostaviti spomenik onima od kojih je potekao. Tipično za iseljenike. Ali se prilično prevarih.

Nije ovo knjiga samo o jednoj obitelji, obitelji Grbavac, ovo je knjiga o mnogim našim hrvatskim obiteljima iz jugokomunističkog vremena. Takve obitelji nisu sudjelovale u jugokomunističkom teroru i morale su platiti visoku cijenu. Onemogućavali su im život na sve moguće načine. Zbog toga su se počesto raselile na različite krajeve svijeta. Za svoju Grbavac naslovom knjige kaže da je bila prisiljena živjeti na tri kontinenta, ali neprestano sa srcem zavičaja u njedrima. Bilo ih je sedmero braće i dvije sestre, s tim da je jedna sestra umrla kao mala. Očito se ta obitelj nije bojala života, kako onoga primljenoga od Boga, tako onoga svakodnevnoga. Pisac u tom smislu najviše ističe majku. Borila se kao lavica. Otac je bio boležljiv, ali je sve činio da uzdrži obitelj i okrene je na pravi put.

Svaka monografija, a posebno ove vrste, bogata je slikama i dokumentima. Izdvojio bih jedan. Domovnica. Onaj komad papira koji dobijemo u državnoj ustanovi i ostavimo ga duboko negdje u ladici. Za Grbavca on je znak pripadnosti. Zbog toga se morao naći u ovoj knjizi. Od te ljubavi prema domu sve je zapravo i teklo u tuđini. Između ostaloga ni njemu ni ženi mu Ljubici nije bilo teško nakon napornoga posla voziti djecu na poduku u hrvatskom jeziku i razne susrete te sv. misu. Domovina je samo jedna, tamo daleko.

Zbog siromaštva i progona Grbavcu je konačno uspjelo pobjeći iz domovine, daleke 1959. Skrasio se na kraju balade u Australiji. Kod kuće nije zbog svega uspio završiti neke visoke škole, ali to mu nije bilo preprjeka da uspije u životu. Kao i druga braća mu radio je marno i podizao svoju obitelj. Brzo se priključio i hrvatskom društvenom radu. Stupio je u Hrvatsku republikansku stranku. Posvetio se širenju hrvatskih knjiga i hrvatskog tiska. Znao ih je i darivati, namičući novac za te svrhe od prodaje trešanja. Nije se štedio i nije štedio dati i drugi novac za potreba brata Hrvata, od samoga početka novoga života do današnjih dana. Protivnici su ga u nemoći znali optuživati da time zarađuje grdne novce. A on je samo stisnuo život u šaci i nije dao da mu procuri kao pijesak kroz prste.

Svakako valja istaknuti pothvat otvaranja hrvatskog veleposlanstva u Canberri. Namisao je došla od njegove žene Ljubice. Dok su muški u dnevnom boravku njihove obiteljske kuće razbijali glavu kako unaprijediti djelovanje za hrvatsku stvar, ona im je perući suđe predložila da otvore veleposlanstvo. Shvatili su da je to dobra zamisao, iako nigdje tada ne bi hrvatske države, osim u hrvatskim glavama. Bio je to zaista pun pogodak. Tekla je godina 1977. Jugoslaviji je trebalo dosta vremena da ga zatvore uz pomoć australskih vlasti. Hrvati diljem svijeta su cvjetali. San može postati java. Hrvatska država će doći kad-tad.

Sama knjiga pametno je koncipirana. Uradio je to pisac uz pomoć urednika Josipa Kovača. Predmnijevam da je sanjao o njoj dok je širio različita izdanja iz domovine. U prvom dijelu govor je o Grbavčevoj obitelji. Upoznajemo jednoga po jednoga člana. Drugi dio govori o Grbavčevoj skrbi za obitelj i domovinu. Nižu se različiti načini rada koji su dosegnuli iz australskih daljina do različitih krajeva naše domovine. Treći dio pomalo odgovara na to kako se zapravo oblikovao jedan ovakav čovjek kao što je Ivan Slobodan Grbavac. Nabrojani su pojedinci i skupine koji su ga nadahnjivali i privlačili. U Dodatku nam pisac pobliže govori o društvenom radu u svojoj sredini te o hrvanju s jugokomunistima ne samo te sredine nego i drugih pojedinaca i sredina. Nekada bude i nerazumijevanja, ali se nipošto ne smije stati. Oni dokumenti, zahvalnice i priznanja koji nisu uspjeli naći mjesta u prvom dijelu knjige doneseni su na njezinom kraju. I naravno, tu je još i pogovor.

Ovakva djela su itekako dobrodošla. Ne samo da ostavljaju spomenik svome piscu i onima o kojima on govori, nego nas potiču na prava razmišljanja. Mogao je Grbavac jednostavnije proći kroz život i svoje ruke ispuniti bogatstvom ili u Jugoslaviji ili u Australiji, kako mu drago. Međutim, on ih je nastojao ispunjati čovjekoljubljem, bogoljubljem i domoljubljem. A bogatstva će biti koliko ga bude. Važno da je srce puno. Zbog toga mu hvala. Nama samo još upit: cijenimo li ovakve vrijednosti ili nam srce prianja za neke druge?

Miljenko Stojić