Prilagođivanje geopolitičke vizije političkom stanju

Sve se, dakako, dogodilo upravo tako na pregovorima koji su pod kraj mjeseca veljače 1994. počeli u Washingtonu.[1] Dokumenti doneseni na tim pregovorima rezultat su primjene strategije "mrkve i batine". Kresali su se glavni potporni stupovi Tuđmanove politike u BiH, a obećavalo mu se ono što je već tada bilo vidljivo da je nerealno. Primjerice, konfederacija Hrvatske i Federacije BiH, koju su supotpisali Tuđman i Izetbegović, nije mogla predstavljati ništa više od smirivanja strasti i praznih obećanja. Tuđman, međutim, nije odustajao od racionalnog objašnjenja razvoja događaja - i svoga doprinosa tomu. Jednostavno je promijenio retoriku, koja više nije imala gotovo ništa zajedničkog s ranijom retorikom. Tuđman se okretao ideji da će Hrvati utjecati na zapadnjačenje Bošnjaka-muslimana, što će biti njihov doprinos interesima Zapada.[2] Ponekad je Tuđmanova nova retorika prelazila u neutemeljenu euforiju, kao kad je tvrdio  da je Hrvatskoj dano "na upravljanje polovica Bosne".[3] U novoj konstelaciji odnosa, kad Hrvatska stupa u konfederalni odnos s Federacijom BiH, Hrvati imaju šansu postati vodeći u BiH tako što će "kroatizirati" i "europeizirati" Bošnjake-muslimane (kad bi i Srbi bili unutra, to bi bilo nemoguće). Šanse su utoliko veće što je to i interes Zapada, pa i većine islamskih zemalja. Tuđman nije krio zadovoljstvo zbog ukupnog uspjeha hrvatske (tj. svoje) politike. Upravo je čudo, rekao je, da je Hrvatska koju gotovo nitko nije želio postala ne samo samostalna država, nego i država koju uvažavaju sile od SAD, preko Sv. Stolice do Kine i nekih europskih zemalja.

Da Tuđman ipak nije posve vjerovao novo-stečenoj dobiti za Hrvatsku i Hrvate, pokazuje i njegovo ukazivanje na potrebu čuvanja HR Heceg-Bosne dok konfederacija ne zaživi.[4] Krešimir Zubak mu je pokušao ukazati na činjenicu da muslimansko vodstvo u BiH želi upotrijebiti Federaciju[5] samo kao prijelazno razdoblje za učvršćenje Republike Bosne i Hercegovine kao "njihove" države.[6] Malo kasnije mu je biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić dobro uzdrmao tu viziju:[7] "Mene najviše smeta činjenica kad se kaže da mi Hrvati moramo ukrkiti[8], oprostite mi na izrazu, na leđa staviti[,] da nam zajašu Muslimani opet, i da ih mi nosimo u Evropu[.] [D]a li je to taj zajednički život[?...] Mi smo [u] zajedničkom životu bili 70 godina u Jugoslaviji, pa znamo da je to bilo za nas Hrvate ropstvo, a za druge u velikoj mjeri gospodarstvo, tj. upravljaju nad nama, upravljaju nama."[9] Biskup se nije ustručavao nastaviti: "Ja ne smatram da je washingtonski sporazum pravedan i pošten. Zašto? Zato što uključuje otimačinu i agresiju i isključuje mogućnost jedna zdrava suživota[,] i što isključuje Srbe koji su također na onim dijelovima […] na kojima bi trebala biti federacija, ne mogu više tamo živjeti. Praktično će se provesti etničko čišćenje s jedne u drugu tvorevinu, to znači iz srpske republike u federaciju."[10]

Biskupove riječi nisu promijenile Tuđmanovo uvjerenje. No da bi razgradnja HR Herceg-Bosne i politike koja ju je izgrađivala bila potpuna trebalo je smijeniti Matu Bobana.[11] I to je učinjeno.

Umjesto zaključka: Hrvatsko viđenje Bosne i Hercegovine

Neki primjereni zaključci bit će mogući kad se podsjetimo da je Tuđmanovo viđenje geopolitičke važnosti Bosne i Hercegovine za Hrvatsku i Hrvate prolazilo kroz razvojne stadije. Stoga je presudno da se događaji u BiH promatraju sukladno historiografskome zahtjevu kronološkog sagledavanja umjesto postmodernističkog tjeranja događaja u unaprijed postavljene analitičke modele. Tuđmanova historiografska pretpostavka da je BiH kolonijalna tvorevina koja je bila održavana samo zbog interesa međunarodnih čimbenika ili ideoloških predrasuda bila je zasigurno vrlo važan, ali ne vjerujem da je u konačnici bila odlučujuća za njegovu politiku prema BiH. Ono što je bitno odredilo njegovu politiku prema BiH je uvjerenje svih relevantnih čimbenika u bivšoj Jugoslaviji da je "dioba" BiH ključ za rješenje problema Jugoslavije i budućnosti njezinih sastavnih naroda. To je uvjerenje moglo biti samo učvršćeno činjenicom da je Tuđman dobio mandat, zajedno s Miloševićem i Izetbegovićem, da iznađe rješenje za BiH.

Najranije Tuđmanovo rješenje za BiH gravitiralo je prema razgraničenju među njegovim sastavnim narodima i konfederalnim uređenjem države. Takvu ideju nije mogao previše glasno artikulirati zbog toga što je imao pobunu srpske etničke zajednice u Hrvatskoj, koja bi također mogla tražiti konfederalno uređenje Hrvatske.

Od trenutka kad je postalo jasno da Srbi u BiH ne žele nikakvu BiH (protivljenje deklaraciji o suverenosti, listopad 1991.), nego žele mirno ili nasilno izdvojiti svoj teritorij iz BiH (stvaranje Srpske Republike Bosne i Hercegovine), osobito od trenutka kad pokreću vojne operacije za ostvarenje tog cilja (blokada Sarajeva – travanj, 1992.), Tuđman je izgubio nadu da BiH može preživjeti kao cjelovita država – jer je Srbi ne žele takvu – i počeo je pomagati Hrvatima u BiH da se vojno organiziraju za sprječavanje srpskog osvajanja teritorija u BiH koje su Hrvati smatrali svojima (osnivanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna – studeni 1991., osnivanje HVO – 8. travnja 1992.).

U prosincu 1991. na sastanku u Zagrebu Tuđman se složio s Bobanom da će Hrvati prostore koje obitavaju proglasiti nezavisnima. U tom vremenu Tuđman ima potporu muslimana u BiH, jer hrvatske snage brane i muslimanska područja, u svakom slučaju štite muslimansko stanovništvo od stradanja i progona. Tuđmanu, kao i međunarodnoj zajednici, bilo je stalo da do rata ne dođe i bio je uvjeren da je to unutarnje razgraničenje u BiH u funkciji održanja mira.

Nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske (15. siječnja 1992.) i referenduma o neovisnosti BiH, koji je Tuđman podržao (veljača 1992.), međunarodna zajednica predložila je plan o podjeli BiH (Cutileirov plan – početak 1992.). Izetbegović se najprije složio s planom podjele, pa zatim povukao potpis; odlučio je napasti hrvatske snage u BiH (prvi sukobi kraj travnja 1992. i postupno se intenziviraju). Ipak Tuđman je s Izetbegovićem sklopio savez o prijateljstvu, na temelju čega je HVO bio uključen u sastav Armije BiH (srpanj 1992.).

Na početku 1993. (siječanj)  predložen je bio Vance-Owenov plan podjele BiH u 10 provincija te upriličen sastanak u Međugorju za provedbu Vance-Owenov plana (18. svibnja 1993.). Muslimani su zahtijevali da se mandat predsjedniku Predsjedništva RBiH Izetgeboviću produži na treću godinu, a  hrvatski predstavnici su pokušali smijeniti Izetbegovića.

Predložen Owen-Stoltenberg plan o ustroju BiH kao konfederacije triju republika (kraj ožujka 1993.). Muslimani su se izjasnili za jedinstvenu i cjelovitu BiH te u travnju 1993. intenzivirali napade na HVO.

Prijedlog da se BiH ustroji kao Savez Republika Bosne i Hercegovine (20. kolovoza 1993.). Hrvatska zajednica Herceg Bosna donijela je odluku o uspostavi i proglašenju Hrvatske Republike Herceg Bosna (28. kolovoza 1993.).

Muslimanski dio Ratnog predsjedništva s Izetbegovićem na čelu, donio je odluku o isključenju Mire Lasića i Franje Borasa iz Ratnog predsjedništva – kooptirani Ivo Komšić i Stjepan Kljuić (20. listopada 1993.)  – to je vrijeme najžešćih napada muslimanske vojske na hrvatska područja.

Frustriran neefikasnošću Europe i UN, predsjednik SAD Bill Clinton odlučio je zaustaviti rat u BiH (pod kraj mjeseca veljače 1994. počeli su pregovori u Washingtonu). U Washingtonu je uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine te Konfederacija Federacije BiH i R Hrvatske (18. ožujka 1994.).

Početkom srpnja 1995., Izetbegović je zatražio vojnu pomoć od Hrvatske za deblokadu Bihaća. Na temelju Sporazuma o prijateljstvu i suradnji iz 1992., u Splitu su Tuđman i Izetbegović potpisali Deklaraciju o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, koja je sadržavala i zajedničku obranu od srpske agresije.[12]

Početkom studenog 1995. započeo je sastanak u Daytonu na kojem će biti dogovoreno političko rješenje za BiH. Njegova bit je podjela BiH na dva dijela.

Iz kronologije najvažnijih događaja vezanih za BiH od 1991. do 1995. vidljive su barem tri pojave. Prvo, ideja (unutarnje) podjele BiH prisutna je od početka do kraja te je i konačni ishod političkog rješenja za tu zemlju dioba na dva dijela – Republiku Srpsku i Federaciju Bosnu i Hercegovinu. Konfedeferalni odnos Federacije i Republike Hrvatske koji je bio dogovoren, nije nikad zaživio, a upitno je li ikad bilo u planu da zaživi. Drugo, Tuđman kao politički predstavnik i Hrvata u BiH nije nikad inicirao ni jednu soluciju za BiH, nego je povlačio (logične) poteze na temelju političkih poteza bilo Srba u BiH bilo međunarodne zajednice. Treće, Tuđman je spremno pritekao muslimanima/Bošnjacima u pomoć kad god su bili u bezizglednoj situaciji i kad god su ga molili za pomoć. Pomoć milijunima civila izbjeglima u Hrvatsku je posebna priča.

Iz svega je jasno da je optužba kako je Tuđman dijelio BiH posve deplasirana.

No o Tuđmanovim političkim pogledima i o konkretnim političkim potezima legitimno je (i dobro) raspravljati. Jer za razliku od ranijih hrvatskih intelektualaca koji su promišljali geopolitičko značenje Bosne i Hercegovine za Hrvatsku, Tuđman je bio u poziciji da i politički pokuša ostvariti svoju geopolitičku viziju. Stoga ovdje izdvajam nekoliko misli o Tuđmanovoj politici prema BiH u kritičnome razdoblju 1991.-1995.

Tuđmanov geopolitički pogled na BiH bio je uvjetovan, s jedne strane, njegovom specifičnom vizurom povjesničara, i, s druge strane, iskustvom života u Jugoslaviji. Iz povijesti je znao da je BiH stvorena pod kopitima konja i na vrškovima sablja te joj je život produžavan primjenom sile i sukladno interesima velikih svjetskih sila. Iskustvo života u Jugoslavijama, pak, oboružalo ga je uvjerenjem da BiH koja bi bila slična državi koja se nije mogla održati ni sama ne može preživjeti. Stoga je prihvatio zaključak predsjednika bivših jugoslavenskih republika da s Miloševićem i Izetbegovićem nađe rješenje za BiH, rješenje za koje su svi pretpostavljali da se mora sastojati u diobi. Tuđman je zbog političkih razloga, napose problema sa Srbima, također nastojao postići stupanj suglasnosti s muslimanskim predstavnicima u BiH te je malo igrao na politiku izdvajanja hrvatskih područja iz BiH, a malo na prijateljstvo s muslimanima u BiH, štoviše, na tijesnom prijateljstvu s njima. Ta mu se politička taktika laviranja, čini se, osvetila.  Istina, Hrvatska i Hrvati općenito nalazili su se 1991. i kasnije u izuzetno teškoj situaciji i nije bilo lako formulirati jasnu političku viziju i dosljedno je taktički provoditi. Treba također istaknuti da Tuđman u BiH nije imao ni političke partnere s kojima je mogao kreirati dugoročniju i dosljedniju politiku. Muslimansko/bošnjačko vodstvo je bilo opsjednuto stvaranjem muslimanske države koja ne bi bila ograničena samo na teritorij BiH i izabiralo je hrvatsko savezništvo samo u trenutcima velike potrebe i beznađa. Više je nego zanimljivo da je Tuđman uvijek spremno priticao muslimanima u pomoć. Ako se u bilo kojem smislu za Tuđmana može reći da nije razumio BiH onda je to točno u smislu da nije razumio svemuslimanska i fundamentalistička nastojanja Alije Izetbegovića i njegove stranke.[13] Crkveni i laički predstavnici Hrvata u Sarajevu strahovali su od ostavljenosti i gubitka funkcionalnosti ako bi se stvorio hrvatski politički entitet po uzoru na Srbe te su se radije priklanjali muslimanskoj/bošnjačkoj viziji BiH bez jasno formuliranih vlastitih zahtjeva. Ponavljali su s Izetbegovićem da žele suverenu i jedinstvenu BiH, a sebe su uvjeravali više nego druge da je BiH njihova domovina i da žele u njoj živjeti. Nisu nikad iznijeli pred Izetbegovića kakav život za Hrvate očekuju u jedinstvenoj BiH, kakva prava za njih zahtijevaju, kakva jamstva postavljaju, pa ni onda kad su muslimani svojevoljno smjenjivali hrvatske predstavnike i pred njihovim očima preuzimali svu vlast te kad se pred njihovim očima odigravao izgon Hrvata iz njihovih domova i vjekovnih prostora. Konačno, ni hrvatsko vodstvo u Hercegovini nije bilo na visini zadaće provođenja zamišljene politike te je nerijetko činilo nepotrebne pogrješke.

Nije, dakle, Tuđman imao dorasle partnere za vođenje neke osmišljene politike u BiH. No ima u Tuđmanovoj politici prema BiH i nekih unutarnjih nelogičnosti. Nelogično je, primjerice, da nije prihvatio Izetbegovićevu ponudu da se Hercegovina pripoji Hrvatskoj, koju je navodno dobivao,[14] kad je kao izričit cilj svoje politike postavljao pripojenje Hrvatskoj onog dijela BiH koji bi bio obranjiv te kad je uvjeravao Hrvate izvan idealno zamišljenih hrvatskih granica da nije uvijek realno ono što je idealno i da će Hrvatska tim Hrvatima u BiH koji bi ostali izvan hrvatskih teritorija biti sposobnija pomoći. Ta nelogičnost počiva na još dubljim temeljima. Naime, čini se da Tuđman nije nikad bio posve na čistu da će se hrvatski dijelovi BiH zaista pripojiti Hrvatskoj niti da bi to bilo realno, iako mu je retorika nedvojbeno ostavljala dojam da mu je to politički cilj.[15]

Nedvojbeno je da je Tuđman i tu gledao s više od jednog oka na želje međunarodne zajednice. To je izuzetno važan čimbenik u donošenju ocjene o Tuđmanovoj politici. Tuđman je često davao do znanja da se politički ciljevi ne mogu uvijek ostvariti, ponekad tek djelomično, jer treba uzeti u obzir i interese drugoga i, i to je realnost, pognuti se pred silom jačega. Taj "jači" u hrvatskom slučaju nije bila superiorna vojna sila protivnika, nego isključivo "međunarodna zajednica". Osluškivanje zahtjeva Europe i osobito Amerike za Tuđmana je značilo vođenje realne politike.

Na jednoj od sjednica Tuđman je tvrdio da međunarodna zajednica neće pristati na organiziranje islamske države u srcu Europe, dok je u tom istom izlaganju tvrdio da međunarodna zajednica upravo želi stvoriti muslimansku državu, budući da je uvjerena da ta država ne bi bila fundamentalistička. Vjerojatno je bilo točno da su neke europske zemlje i Sjedinjene Američke Države nudile Hrvatskoj suradnju.[16] No upitno je vjerovanje da je to zbog toga što su željele pomoć Hrvatske kako se ne bi stvorila islamska država u Europi. Kasnije će se ispostaviti da će te neke europske države i SAD upotrijebiti Hrvate u BiH da bi se sačuvao privid da ono što je ostalo od BiH nije muslimanska država.

Tuđmanova nesigurna politika u BiH i prema njoj imala je važnu posljedicu na međunarodnom planu. Nije se uvijek vodilo računa da političke odluke imaju svoju međunarodnu dimenziju i stvaraju obveze pred međunarodnom zajednicom.  Primjerice, nije se uvijek računalo da će podržavanje referenduma u BiH i njegove suverenosti biti teško pomirljivo sa zagovaranjem stvaranja hrvatskoga političkog entiteta u njemu. Srbi su se vodili dosljednijom logikom. Budući da su željeli izdvojiti svoje dijelove BiH, odlučno su ostali u odluci da ne prihvate suverenitet BiH.

No uza sve nedostatke Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini i hrvatske politike u njoj, nedvojbeno je da se danas Hrvati u BiH grčevito bore da se zemlja ustroji tako da i Hrvati imaju svoj politički entitet, bilo u obliku federalne jedinice ili u obliku kantonâ s većinskim hrvatskim stanovništvom, što zapravo znači da se Hrvati u BiH  bore za to da se zemlja vrati na pozicije koje je Tuđman zastupao, a nije uspio ostvariti. Možda je to naputak da se i Tuđmanovo političko nasljeđe počne prosuđivati objektivnije i svakako blaže od suda koji su već davno donijeli neki novinari, slučajni namjernici, politički savjetnici i neobaviješteni diplomati. Možda će ti proizvođači trendi mišljenja priznati da je stvarnost BiH ostala nepromijenjena. A stvarnost je poput trokuta koji može ostati to što jest samo pod uvjetom da se sačuvaju sva tri kuta. Trenutno srpski i bošnjački kutovi postoje, dok hrvatski ne postoji, što znači da ni trokut ne može ostati trokutom. I ništa se u soluciji odnosa među partnerima nije promijenilo od prije nasilnoga izdvajanja srpske sastavnice i naknadne međusobne borbe između preostale dvije – muslimanske i hrvatske. Kao i prije, Hrvati, kao najnemoćniji narod, mogu se prikloniti bilo Bošnjacima bilo Srbima kako bi izborili ravnopravnost s ostala dva naroda. Neki među Hrvatima u BiH misle da se Hrvati ni pod koju cijenu ne smiju udružiti sa Srbima za dobivanje ravnopravnoga statusa. Među njima su najglasniji sarajevski crkveni i laički propagatori, poput fratara Ivana Šarčevića, Luke Markešića i Petra Jeleča te Ivana i Dubravka Lovrenovića.

To je, međutim, nerazumna i nelogična postavka i ponajviše je u interesu Bošnjaka da konkretnim akcijama utječu na Hrvate da izaberu preostalu moguću opciju. No ni tu se odnosi nisu promijenili od ratnih vremena. Taj krug sarajevskih intelektualaca i u vrijeme rata a priori se slagao s bošnjačkom vizijom BiH i bošnjačkim rješenjem njegove trokutaste stvarnosti i nije odobravao ideju da Hrvati u BiH imaju pravo na svoj "komad zemlje". Time se krug apsurdne hrvatske politike u BiH zatvara, ali za apsurdnost nije kriv Tuđman, nego (neki) Hrvati u BiH.

Sažetak

I prije raspada Jugoslavije predstavnici svih bivših republika znali su da je BiH problem i ključ za razrješenje problema Jugoslavije. Razrješenje tog problema bio je najprije prepušten Aliji Izetbegoviću, Franji Tuđmanu i predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću. I njima je, kao i drugim predsjednicima republika, bilo jasno da se rješenje može postići nekakvom "podjelom" Bosne i Hercegovine.

Tuđman je u najranijim formulacijama o BiH govorio o razgraničenju unutar BiH, koje bi bilo temelj za savez "suverenih republika i država". Tako su razmišljali i predstavnici međunarodnih institucija, uključujući EZ i UN. No kad je postalo jasno da Srbi ne žele nikakvu BiH, moglo se zamisliti dva rješenja:  očuvanje BiH kao države sastavljene od tri etničke države ili pripojenje srpske i hrvatske etničke zajednice Srbiji odnosno Hrvatskoj te formiranje muslimanske države na dijelu BiH.

Bošnjačko čelništvo je izabralo treći put, put nijekanja srpskih i hrvatskih interesa u BiH i očuvanje zemlje kao bošnjačke-muslimanske države. S vremenom se međunarodna zajednica, osobito SAD, priklonila modificiranome bošnjačkom rješenju. Tuđman je nastojao prilagoditi svoje političko rješenje novoj realnosti te je nastojao vojno održati one dijelove BiH koji su bili naseljeni Hrvatima. No kad je vidio da to neće biti prihvaćeno, opravdavao je ponuđeno američko rješenje kao novu šansu Hrvatske i Hrvata da "privode" Bošnjake-muslimane ka Zapadu.


dr. sc. Jure Krišto, Hrvatski institut za povijest, Zagreb


Članak Dekonstrukcija mita objavljen je na engleskom jeziku :
Deconstructing a Myth: Franjo Tuđman and Bosnia and Herzegovina, Review of Croatian History, 6/2010., no. 1, 37-66.


Vezani članci:

-Jure Krišto: Razgrađivanje mita: Franjo Tuđman i Bosna i Hercegovina (I.dio)

-Jure Krišto: Razgrađivanje mita: Franjo Tuđman i Bosna i Hercegovina (II.dio)




[1] Mirovni pregovori u Washingtonu između Bošnjaka-muslimana (Haris Silajdžić) i Hrvata (Mate Granić, RH, Krešimir Zubak i Mile Akmadžić, HRHB) otpočeli su 27. veljače i završili 2. ožujka 1994. Sporazum je potpisan 18. ožujka 1994. Tekst okvirnog sporazuma i prethodnog te konačnog sporazuma od 1. ožujka 1994. u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 528-542. Istodobno su Tuđman i Izetbegović potpisali preliminarni sporazum o konfederaciji RH i Federacije BiH. Tekst tog sporazuma u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 551.

[2] Vidi stenograme sastanka s predstavnicima Herceg-Bosne 11. lipnja 1994. u Zagrebu, Stenogrami, knj. druga, 143-146. Vidi također Tuđmanovu Poruku naciji od 3. ožujka 1994. u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 543-547.

[3] Stenogrami, knj. druga, 192-193 (193).

[4] Stenogrami, knj. druga, 144-145.

[5] Tekst odluke o proglašenju Ustava i sam Ustav Federacije BiH u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 555-570.

[6] Na sastanku 2. rujna 1994. u Zagrebu, Stenogrami, knj. druga, 200-202.

[7] To je bilo na sastanku s političkim i crkvenim predstavnicima RBiH u Zagrebu 12. rujna 1994. u prigodi Papina posjeta Hrvatskoj, Stenogrami, knj. druga, 233-342. Istup biskupa Perića, 260-262.

[8] Riječ je krivo napisana "ukrtiti".

[9] Stenogrami, knj. druga, 261-262.

[10] Stenogrami, knj. druga, 262.

[11] Stenogrami, knj. druga, 25.

[12] Tekst tog Sporazuma, vidi u: Haaški sud – "Zajednički zločinački pothvat" Što je to?, sv. II., 984-986.

[13] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 141.

[14] "No, Izetbegović je u tom razgovoru iznio nešto što je veoma interesantno, kaže, ako bi Srbi otišli ili pak ako bi nama bilo prihvatljivije da budemo samostalni, kaže, kako bi to bilo. Kako, znači onda se Hrvatska republika priključuje Hrvatskoj. To je normalno kaže, a možda bi nama bilo to i prihvatljivije zbog toga što bismo imali međunarodno priznate granice," Stenogrami, knj. prva, 317.

[15] Na sastanku s predstavnicima Hrvata u BiH 17. rujna 1992. Tuđman je bio odlučno protiv bilo federalnog bilo konfederalnog ustroja BiH, a za jačanje položaja Hrvata u BiH "u nacionalnom i u teritorijalnom smislu.", Stenogrami, knj. prva, 242.

[16] Stenogrami, knj. prva, 286.