6.

Neki pojedinačni slučajevi četniko-partizanskih zločina



Sve prognaničke obitelji iz Primišlja nastradale su od četniko-partizana

U kući učiteljica Cindrić razgovaralo se je s pjesnicima Nazorom i Goranom i o drugim životnim sadržajima, ali ipak najviše o četničko-partizanskim zvjerstvima, jer je učiteljicama bio cilj, da Nazora i Gorana kroz takove razgovore uvjere u pogrješku njihovih dolazaka k šumskim banditima.

Jelena Cindrić je govorila o stradanjima Hrvata, prognanika iz Primišlja, u Slunju. Tako su četniko-partizani ubili 10-ogodišnjeg Matu Pavlešića (Ivanovog) kao pastira, jer se je opirao pljačkanju svog stada. Njegovog oca Ivana Pavlešića, sina Mikinoga, su nakon mučenja ubili po presudi »Narodnog suda«. Ivanov brat Mate ubijen je u Srebrenici kao hrvatski vojnik, a brata Nikolu Pavlešića, oca sedmero djece, su natjerali četniko-partizani da skače u smrt s visoke stijene. U sličnu smrt natjerali su četniko-partizani Ivana Pavlešića Dragicinog. Strijeljali su presudom »Narodnog suda« Matu Rigljana, oca šestero djece. Ivan Vuković, prognanik iz Primišlja, je umro od posljedica četničko-partizanskog mučenja, a Dragan Vuković, sin Nikole Vukovića iz Primišlja, je netragom nestao.

O ovima i drugim četničko-partizanskim zvjerstvima svakodnevno su učiteljice Cindrić govorile Vladimiru Nazoru i Ivanu Goranu Kovačiću.

Uvjeren sam da je Ivan Goran Kovačić inspiriran za svoju poemu »Jama« u četničko-partizanskome klanju u Slunju, napose na klanju oko 500 ranjenika. Ti ranjenici većinom su bili slunjsko-hercegovačka mladež.

Na ovu inspiraciju za poemu »Jama« ukazuje mi Goranovo bilježenje podataka učiteljice Jelene Cindrić i ono što sam naprijed naveo o njegovom nezadovoljstvu, šutljivosti i jednom jedinom pitanju: »Jesi li ti to klanje ranjenika zaista vidio?«

S tim uvjerenjem da je Goran inspiriran u Slunju za potresnu poemu »Jama« živjele su sestre učiteljice – Jelena i Lucija Cindrić – i s tim uvjerenjem su umrle. Napose je Jelena u povjerljivim krugovima uvijek govorila da Ivan Goran Kovačić prije dolaska u Slunj nije imao gdje vidjeti niti tako zorno čuti o klanjima ljudi kao što mu je ona govorila o četničko-partizanskim klanjima ljudi u Slunju. Dakako, Ivan Goran Kovačić je i osobno doživljavao četničko-partizansko mučenje, klanje i druge oblike ubijanja hrvatskih vojnika i civila. Nažalost i sam Ivan Goran Kovačić je postao žrtvom srbsko-fašističkih četnika.

 

Iz iznesenoga se, dakle, može s uvjerljivom dozom sigurnosti smatrati da su Gorana za »Jamu« inspirirale ljudske tragedije u Slunju i da su barem pribilješke za njene stihove napravljene u Slunju.

Jelena i Lucija Cindrić su Goranu i Nazoru predstavile četniko-partizane

Četnici i partizani (pretežno komunisti) su se u Slunjskome kraju, zvanome Kordun, pokazali kao pljačkaši i koljači prije i istaknutije nego u bilo kojemu kraju Hrvatske. U tome zanatu pljačke, mučenja i klanja nedužnih ljudi i svojih protivnika istakli su se četniko-partizani više nego svaka druga vojska u ratu. Druge vojske u ratu su imale sabirne logore u kojima je život bio ispaštanje, mučenje i vrlo česta smrt, ali je ipak netko bio oslobođen ili je pobjegao ili na neki način ostao živ, ali četniko-partizani nisu imali ratne logore, nego sve zarobljenike i osumjičene protivnike najprije su »obredno!« mučili, a zatim mučenjem, klanjem i drugim terorističkim metodama smaknuli.

Četnikoartizani su se održavali i razvijali od pljačke i klanja ljudi jer drugih izvora za obstanak nisu niti imali, a ljude su likvidirali klanjem (što često ponavljam jer im je to bila glavna metoda smaknuća ljudi!) i srodnim brutalnim metodama, budući da nisu imali dovoljno strjeljiva pa su ga manje trošili za ubijanja ljudi.

Vrlo česti i omiljeni zločini četniko-partizana bili su otimanje stoke, uz nerijetko ubijanje pastira, a brojne pastirice su mučili, batinali i silovali, neke su i ubili, a ostale prognali u svoje selo...

Najčešći zločini četniko-partizana bili su prepadi na seoske redarstveničke postaje, u kojima je bilo obično 2-6 redarstvenika – oružnika. Oružnike su ubijali bez milosti i tako su dolazili do pljačkaškog plijena: oružja, strjeljiva, živeži i drugih potrebština. Omiljena zlodjela četniko-parizana su bila miniranje željezničkih pruga, u kojima su najviše pogibali nedužni putnici.

Već od samog početka uspostave Nezavisne Države Hrvatske bilo je vrlo opasno putovati cestama Slunjskog kraja. Šumski banditi četniko-partizani su sačekivali te pljačkali i u najvećem broju ubijali pješake, ljude prevožene na konjskoj sprezi, motornim vozilima i napose u poštanskom autobusu i u tzv. Tapredu.

Jedan dio ljudi koje su četniko-partizani poubijali tijekom 1941. i 1942.

Autor ovog priloga ima popis od točno 106 pretežno poklanih ljudi Slunjana (pretežno 1941. i 1942. iz najužeg mjesta Slunja), putnika ili zatečenih u svojim kućama, od kojih ću navesti samo nekoliko imena nedužnih ljudi, samaca, žena, očeva obitelji i slično: (abecedno): Franjo Barić, Slavko Bednjanac, Grgur Begović, Mijo Begović, Ivan Bogović, Ive Bogović, Ivan Bosanac, Jelena Bosanac, Juraj Božičević, Jure Božičević, Tomica Božičević, Božidar Brkić, Mato Cvitković, Janko Čop, Vid Flanjak, Milan Fumić, Ljubica Gračan, Slavo Gračan, Ante Grdić, Milan Hazler, Mile Holjevac, Stipe Holjevac, Slavo Ivšić, Jure Jareb, Ivica Jurčić, Jelena Jurčić, Ante Katić, Adam Kos, Milan Kosanović, Pero Lalić, Marija-Valentina Lesar, Stjepan Lalić, Ivan Lovrenčić, Jure Lucić, Ljekarnik Puba, Stanko-Anton Megušar, Mike Močilac, Slavo Mravunac, Mijo Neralić, Ivan Obajdin, Joso Obajdin, Mare Obajdin, Mate Obajdin, Ivan Pavlešić (Barin), Ivan Pavlešić (Mikin) Mate Pavlešić (Ivanov), Nikola Pavlešić (Mikin), Miloš Požega (s tri suputnika), Ivica Radočaj, Ivo Radočaj (s četiri suputnika), Janko Skukan, Joso Stipetić, Jure Štefanac, Mića Štefanac (s četiri suputnika), Milan Štefanac, Nikola Štefanac, Zvonko Štefanac, Dragutin Turkalj, Ivo Tutek s dvojicom suradnika, Ivo Vrančić, Otto Wolf, Mića Zmajlović, Juraj Žalac (s dvoje suputnika)...

Rezanje naživo djece i mladih ljudi

Četniko-partizani iz brigade Hamdije Pozderca su 13-godišnju Ljubicu Gračan zaklali pred roditeljima u kući.

Brata pisatelja ovog priloga Milana Hazlera 14-godišnjeg dječaka su pri odlasku na naukovanje zanata 21. ožujka 1942. u Badljevinu presreli na putu nedaleko Slunja četniko-partizani Milan Adžibaba i Branko Ilić i predali ga četniko-partizankama u selu Raletina. Ove su ga naživo sasjekle.

Treći sličan slučaj je mlada žena u drugom stanju Dragica Kovačević, koju su radi nekog neposluha odveli u Budački i tamo silovali i mučenjem umorili.

Četvrti iz takvih slučajeva mučenja je Ante Grdić, stihoklepac pjesme »Na Kordunu grob do groba«, koju je prepjevao s pjesme »Na Kupresu grob do groba«. Toga dečka su četniko-partizanke naživo rezale na Ivšić brdu dok nije izdahnuo, a onda su gazile po njemu. To su gledali svi okolni pastiri, među kojima je bio i pisatelj ovih redaka. Slično su mučili skoro sve žrtve prije smaknuća.

Ivana Rendulića su četniko-partizani i srbski civili ubili batinanjem kolcima, 21. lipnja 1941., kad još nije ni bilo ustaša.

Marka Turkalja iz Rakovičkog selišta su četniko-partizani u Močilama, nakon svestranog mučenja, bacili u bačvu kuhane vode od čega je umro (Ivan Strižić, Žrtvoslov Slunjskog kotara, Slunj, Zagreb 2005.). Ovome nabrajanju je jedva moguće doći do kraja pa ostajem kod navedenih primjera. Njih je i brojne druge zločine opisala Nazoru i Goranu učiteljica Jelena Cindrić.

Četniko-partizani su ljude gušili dimom i utapali u rijekama

Uz klanje, četniko-partizani su u Slunju ubijali nedužne ljude mučenjem, premlaćivanjem tupim predmetima, bacanjem živih ljudi u duboke bezdane (bezdana na Debeloj Glavi, u selu Močile blizu Slunja i u druge bezdane), gušenjem dimom u pećinama (oko 22 hrvatskih seljaka i dvije majke s djecom u Kuterevićevoj pećini). Ovom metodom gušenja dimom, kao sa svojim patentom, hvalio se javno govorom i pisano njezin autor Petar – Pepa Zinaić, najveći poznati četničko-partizanski zločinac u Slunju i Slunjskome kotaru za vrijeme Drugog svjetskog rata i u poraću i za srbsko-agresivnog i genocidnog rata 1991. – 1995.

Taj zločinac Petar Zinaić, inače šef Ozne, Udbe i njihovih sljedbenica u Slunju, živi danas u Beogradu i u Budvi, piše protuhrvatske knjige i uživa u visokoj hrvatskoj mirovini. Njegovo izručenje ne traži hrvatsko pravosuđe po hrvatskim zakonima niti po slovu Deklaracije EU-a za lustraciju komunizma i komunističkih zločinaca. Neka ovo služi na čast hrvatskome pravosudnom čelniku Mladenu Bajiću i drugim pravosudnim dužnostnicima u Republici Hrvatskoj.

 

Četniko-partizani su ubijali nedužne ljude nasilnim utapanjem u rijekama. Primjerice, 14. studenoga 1942. uvečer natjerali su skupinu oko 30 ljudi, žena i djece da skaču u nabujalu rijeku Koranu i svi su se potopili.

Evo od brojnih samo četiri pojedinačna slučaja: udavili su u rijeci Mrežnici Miću Zmajlovića (goniča stoke), u rijeci Korani Janka Skukana (pekara) i Katu Matešić (djevojku); u rijeci Slunjčici udavili su Slovenca Stanka-Antona Megušara (urara). Utapatelj Megušara je bio četniko-partizan Mile Rakinić radi pljačke satova. Ljudima su svezali ruke i noge i k tome teži kamen oko tijela i bacili ih u rijeke.

 

NASTAVLJA SE


Autor: Miljenko Stojić


Vezani članci