Ivica Račan, profesionalni partijski aktivist i osoba bez struke i zanimanja, kao predsjednik hrvatske vlade (2000 – 2004.) dao je slovenskoj vladi vrlo povoljan, onako drugarski prijedlog za razgraničenje državne granice na moru između Hrvatske i Slovenije.

Naravno, o morskom pravu nije znao ništa, ali je posjedovao onaj duh nakaradnog timskog rada (po trojkama) pokupljen po partijskim ideološkim komisijama i ostao uvjeren da je raspad Jugoslavije samo prolazna slabost i da uskoro slijedi novo samoupravljačko okupljanje u režiji stare partijske nomenklature. Kako bi se dodvorio Slovencima, prije svega svom partijskom senioru Milanu Kučanu – dokazujući mu da smo bivša, ali i buduća ista/jedna država, a onda računao na slovensku bezrezervnu i drugarsku podršku pri priključku Hrvatske u NATO i EU – Račan je bez konzultacija i u tajnosti ponudio kroz Piranski zaljev provući koridor te pokloniti bratskoj i samoupravnoj Sloveniji izlaz na otvoreno more.

Učinjen je „dimnjak“ kroz hrvatsko teritorijalno more prema otvorenom moru, tj. međunarodnim vodama u Jadranu. To je trebao biti poklon drugovima iz Slovenije, politički mito i čin pokoravanja kako bi se „zapadna kapija Jugoslavije“ malo otškrinula i Hrvatska konačno izašla iz „bratskog“ zagrljaja tzv. regiona. „Dimnjak“ je bio Račanov znak zajedništva, dokaz da su negdašnji i budući drugovi u istoj državi, a teritorij i međunarodna granica između Hrvatske i Slovenije još je uvijek i samo republička granica dva bratska naroda nikad prežaljene Jugoslavije. Jednom će ozbiljno trebati proučiti koliko je Račanova vlada doista iskreno željela ući u NATO i E? Nakon Lex Perković razvidno je da SDPartija i svi njezini kolalicijski partneri ne žele Hrvatsku u euroatlanskim integracijama.

Povijest je međutim pokazala da su Slovencima draži oni nešto seniorniji politički dogovori sa Titom i Partijom – a prije toga dogovor slovenskih političkih prvaka s Karađorđrvićima 1918. – kad je zahtjevano da Slovenija bude stražarska kula prema Zapadu kako Hrvatska ne bi utekla iz Jugoslavije. I tu je ulogu Slovenija odradila sve do posljednjih dana hrvatske borbe sa srpskom/srbijanskom agresijom i s bizantizmom, tj. do dana primanja Republike Hrvatske u EU. Kao Srpski i Srbijanski vazal svih godina od 1918., Slovenija i njeni političari počevši od dr. Korošeca, preko Eduarda Kardelja, Staneta Dolanca pa sve do Milana Kučana, vješto su koristili srpsko-hrvatsko rivalstvo i neprijateljstvo te se u Jugoslavijama nametnuli kao nevidljivi kolovođe. Svoj su dogovor sa Srbijom i Srbijancima, a uvijek na račun Hrvatske i Hrvata, uredno odrađivali i Hrvatskoj neprestano spuštali rampu prema europskim integracijama. Slovenci nisu nikad naučili jezik svojih susjeda, ali su zato dobro savladali srpski, jezik naroda s kojim ne graniče?!

Računajući na bezrezervnu potporu riječke partijske ćelije i stručnu pomoć lokalnih znalaca, predsjednik vlade Ivica Račan odmah na početku svog mandata odlazi za Rijeku i odsjeda u vili Anna na Pećinama kod svog prijatelja i partijskog intimusa, kapetana KOS-a Damira Vrhovnika; lokalnog partijskog tajkuna koji je baš uz pomoć Račanova osobnog angažmana u međuvremenu postao vlasnik remontnog brodogradilišta Viktor Lenac i za sitnicu od pet milijuna maraka od obitelji Srećka Šilovića (čuvenog masona i Titovog jataka u prijeratnom Zagrebu) kupio i uredio vilu Annu – najelitnijem dijelu grada Rijeke. I u tih nekoliko dana u vili s bazenom, krcatoj prepariranih egzotičnih životinja (Damir Vrhovnik je čuveni egzekutor afričke visoke divljači), šaralo se i prekrajalo po zemljopisnim i pomorskim kartama ne bi li se Sloveniji onako „drugarski“ pomoglo s izlazom na otvoreno more.

Takav poklon automatski uključuje i sva prava na međunarodne morske i zračne koridore. Da bi Račan bio siguran u „drugarsko“ rješenje, on iz državne Komisije za granice izbacuje akademika Davora Rudolfa, ali zato se u stožer u vilu Anna poziva lokalno spadalo, Pavao Komadina – jedna sumnjiva lokalna veličina, ali partijski provjerena figura s Pomorskog fakulteta u Rijeci: doktor znanosti koji je snagom svojih partijskih zasluga, i zasluga u svimm važnim pretvorbama u Rijeci, na svom doktoratu sam sebi bio mentor i član komisije. Jedan u sve, na taj je način vjerojatno i ručak nakon promocije bio jeftiniji.

I tako je u raskošno obnovljenoj vili partijskog tajkuna, uz nazočnost staklenih očiju preperiranih egzotičnih životinja, skrpan plan o velikodušnoj drugarskoj pomoći bratskom narodu Slovenije. Zbog te „velikodušnosti“ što više sliči izdaji državnih interesa, Hrvatska i Slovenija danas su pred Arbitražnom komisijom i čekaju odluku.

Međutim Ivica Račan nije posve sam u „Piranskom dimnjaku“, ima dalje. Postojali su načini to ispraviti kad su se pregovori s EU bližili koncu. No Jadranka Kosor, koja je cijelo vrijeme kao predsjednica vlade bila upućena u problem hrvatsko-slovenske granice na moru, provela je Račanovu zamisao do kraja i „Piranski dimnjak“ stavila pod tepih pretvarajući ga u pravi slovenski argument u arbitražnom postupku. Ta političarka koja nikad osobno nije dobila niti jedne izbore, čak ni one unutarstranačke, više je vodila brigu o svojim broševima i haljinama nego o hrvatskim interesima. Kad je prije tri godine izgubila izbore za predsjednika stranke, Jadranka Kosor nije pobjedniku ni čestitala i tako dokazala da je od samog početka, od Titove stipendije do doškolovanja u partijskoj školi u Kumrovcu bila i ostala hrvatska politička greška.

Od Ivice Račana do Jadranke Kosor i Zorana Milanovića danas, provlači se crvena nit izdaje hrvatskih državnih interesa u ime bivše Jugoslavije i budućih regionalnih integracija – pa makar i unutar Europske Unije. Jer Račan, Kosorova, Milanović i društvo su pravi mangupi; mudri i premazani svim slojevima lukavosti pa za takve majstore neće biti velik napor prevariti papke iz EU-a i u tzv. regionu dovesti na vlast staru nomenklaturu, a pod krinkom antifašizma obnoviti komunizam.

 

L. C.

Share
0