Najpoznatiji jugoslavenski “pozorištarac”, Olivier Frljić, u sokaku znan kao Frlja, opet provocira; naime, u Waršavi je digao na noge ne samo poljski puk, nego i poljsko državno odvjetništvo.

Čini se da su hrvatska i poljska kultura zaista različite – Frljić u Hrvatskoj za svoje “umjetničke” zasluge dobije čelno mjesto u projektu Europske prijestolnice kulture 2020., a u Poljskoj dobije stotinjak privatnih tužbi i pokrene se službena istraga – i onda jugofili kažu da su Hrvati ustašoidi i klerofašisti…

Frljina predstava “Kletva” nakupina je različitih nepovezanih gnjusnih i omalovažavajućih scena, od one u kojoj glumica simulira oralni seks s kipom prirodne veličine sv. Ivana Pavla II. u bijeloj mantiji, a na isti kip se kasnije stavlja natpis “Zaštitnik pedofila”, do završne scene gdje se spominje mogućnost skupljanja novca od gledatelja za plaćenog ubojicu koji bi smaknuo predsjednika PiS-a (vladajuće poljske stranke).

Treba li se uopće obazirati na ovaj najprimitivniji protucivilizacijski ispad? Treba, jer, ako se šuti i trpi pognute glave (što je, uostalom, glavna genetska odlika Hrvata) onda se odašilje kriva poruka. Frljiću bi u biti trebali zahvaliti budući izaziva ovakve incidente, jer, ako je već na političkom planu prisnija suradnja s Poljskom u okviru osovine Baltik-Jadran ili Višegradske skupine, što bolje od europskog uhidbenog naloga koji će za Frljića prispjeti iz Poljske? Ili će se tu ispriječiti Šprlje, Orepić i njihov omiljeni Cvitan te paradirati o tomu kako Hrvatska štiti svoje građane?

Tu se dotičemo i pitanja državljanstva. Tko je, kako, kada i kojim temeljem dao Frljiću hrvatsko državljanstvo, s obzirom na činjenicu da Travnik već neko vrijeme nije dio hrvatske države a Frljić javno tvrdi da se ne osjeća Hrvatom? Cijelo se vrijeme kuka o petoj koloni u Hrvata, a nitko ne postavlja pitanje desetaka tisuća ljudi, mahom iz Srbije i Bosne (i šire), koji su dobili hrvatsko državljanstvo a ne prihvaćaju hrvatsku Državu? I nije problem samo u MUP-u, nego cjelokupni problem uprave i pravosuđa jer svi odvjetnički uredi kojima se stranci javljaju pokreću postupke stjecanja državljanstva po bilo kojoj (pa i nepostojećoj) osnovi. Dakle, uopće ne postoji državna politika vezana za državljanstvo i stjecanje istog. Kad bi SAD radio po istom principu, odavno bi se raspali. Isto tako, nije ni čudo što Srbi svojataju hrvatsko tlo; zaboga, svaki pridošli ćosavi četnik iz Srbije ili t. zv. Republike Srpske dobije državljanstvo, zemljište, kuću i stan… Srbija i BiH uopće ne moraju u EU, njihovi građani odmah dobiju hrvatsko državljanstvo pa, poput Frljića, mogu gdje hoće i što hoće diljem Europe.

I baš je Frljić sa Pilslom eklatantan primjer potrebe za revizijom državljanstava; njegovo djelovanje je protudržavno, pored toga što sramoti Hrvatice i Hrvate diljem Europe, a još je veća sramota po nas jer je takav sjedio na čelu nacionalnog kazališta koje je koristio kako bi se rugao grbu, zastavi, braniteljima, Crkvi, vjeroispovijesti, Državi i ostalim vrijednostima velike većine Hrvata.

No, gdje smo mi od toga? ŽDO je, rješavajući kaznenu prijavu protiv Pupovčevih Novosti, zaključio da „Lijepa naša haubico“ predstavlja „oblik slobode izražavanja zajamčene čl. 38. Ustava RH, po kojem se jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli.“

Dakle, u jednoj Hrvatskoj izrugivanje himne od strane dojučerašnjih pobunjenih četnika u službenom glasniku nacionalne manjine nije kazneno djelo, a u Poljskoj se radi predstave pokreće istraga. Zaista će teško biti briselskim birokratima ujednačiti pravosuđa različitih država članica…

           

L.C.