Hrvatski građani doista nemaju više strpljenja slušati vlasnike-samoupravljače iz Uljanika i 3. Maja koji štrajkaju, psuju, okrivljuju i traže svoju nikad zarađenu plaću. Svojim neradom desetljećima sustavno sišu hrvatski državni proračun, a uskoro stižu na naplatu one prave vrtoglave sume koje bi kao i do sada trebali platiti hrvatski porezni obveznici?!

Zar nitko iz Vlade nema brka izaći pred tzv. štrajkače i reći im: „Vi ste vlasnici i tako se ponašajte, a ovo samoupravljačko nezadovoljstvo pokazujte na Radničkim sportskim igrama ili jaučite negdje drugdje, a ne na trgovima i ulicama, jer niste ništa zaradili nego uzurpirate javni i privatni prostor onih koji vas hrane. Što ste krali, krali ste i nećete više, a ovu Upravu i sve one prije nje pritvorit ćemo i kazniti na osnovu izvida i nalaza revizije poslovanja što ih provodi Uskok“.

Istim načinom Vlada bi se trebala obračunati i s okorjelim profesionalnim sindiklistima, jer upravo su njima radnici prepustili svoja vlasnička prava, a sada ih sindikalije puntaju protiv svih i na taj način zamagljuju meritum stvari.

Međutim, za taj potez očito nema političke volje, jer za politiku i štrajkaši su birači a to je jedino strankama bitno. Ali nije samo to, ima dalje i dublje.

Ovakva hrvatska brodogradnja poput Uljanika i 3. Maja postaje rak-rana hrvatskog gospodarstva i opasno ugrožava državni proračun. No, postoje u Republici Hrvatskoj i primjeri uspješne brodogradnje, na primjer „Brodosplit“ i „Viktor Lenac“. Zašto Vlada i mediji ne povuku paralelu između dobrog i lošeg poslovanja brodogradnje u Hrvatskoj, nego se davno bankrotirani Uljanik i 3. Maj nastoji prikazati kao da je to „biti ili ne biti“ za hrvatsku brodogradnju. Od države izravno sufnancirana brodogradilišta, matricu preuzetu iz SFRJ, trebalo je zatvoriti ili privatizirati s pravim ulagačima već davne 1991., a ne gubitaše desetljećima dojiti državnim novcem ili namještati Danku Končaru, rezidentu YUTA-e u Republici Hrvatskoj i sličnim osobama od osobita udbaškog i partijskog povjerenja.

Dok se Vlada i mediji zabavljaju nekakvom cirkusantskom SMS-aferom, hoće li netko upitati Vladu kojim pravom će se i zašto iz proračuna dati milijarde za propali udruženi zločinački poduhvat YUTA-e u Puli i Rijeci? Jesu li hrvatski građani voljni dati najmanje tisuću kuna per capita za pokriće velike pljačke ili ne - to je pitanje koje nitko ne postavlja građanima ove zemlje. Ima li ova Vlada mandat za takvo pokrivanje sustavne pljačke, političko pokriće da bi subvencionirala, sanirala i spašavala privatnu tvrtku Uljanik. Ni Uljanik ni 3. Maj nisu državne tvrtke?! Ili se ubrizgavanjem državnog novca spašavaju upravo ulagači/vlasnici, prije svega Adris grupa, Croatia osiguranje, zaklada Ante Vlahović, tj. uvijek i samo maneken Ante Vlahović, jer nikad hrvatska javnost nije doznala tko je uistinu vlasnik Adris grupe, a onda i Croatia osiguranja.

Nakon godina isisavanja iz Uljanika i 3. Maja u milijardama, još za one bivše države, čini se da Andrej Plenković ima namjeru Antu Vlahoviću i njegovim gospodarima pokloniti „zlatni padobran“ i miran san? Isplatiti jamstva za milijarde koje su nestala na off shore kompanijama i YUTA-nim računima u inozemstvu, a potom potpuno urušenu tvrtku, ali bez kune duga, štafetirati Danku Končaru da bi YUTA-in rezident na lokaciji propalih brodogradilišta novcem isisanim iz tog istog Uljanika gradio hotele i marine? Ili je i Danko Končar samo maneken-robijaš, a gospodari su oni koji će državnim novcem sanirati privatnu tvrtku Uljanik i 3. Maj?

To su teme za (nepostojeće) hrvatsko istraživačko novinarstvo: gdje je nestao silni novac, deseci milijarda kuna namijenjenih sanaciji brodogradilišta i zašto su hrvatske Vlade davale takva velika jamstva privatiziranim tvrtkama? A sad tek slijedi naplata jamstava kako bi se Uljanik i 3. Maj oslobodili financijskog tereta, radnika, obaveza i mogli predati YUTA-nim šakalima.

 

Damir Nuić