Umišljena istrijanska ekonomska znanost uporno želi ostaviti traga u rubrici: vjerovali ili ne(?), makar jednim običnim Nobelom za ekonomiju, pa želi svijetu pokazati sve mogućnosti istrijanskog uzgoja samoupravljača i pljačke državnog proračuna.

Istrijani su čvrsto odlučili unaprijediti radničko samoupravljanje do potpunog apsurda i ponašaju se kao kriminalna organizacija koja reketari hrvatski državni proračun. I tako su ovih dana u Uljaniku ogorčeni radnici-vlasnici 47% „Uljanika“ došli do nezapamćenog izuma u ekonomiji: štrajk vlasnika!? To naime postoji ali to se zove Lockout. Dakle radnici-vlasnici su u štrajku sa samim sobom?! „Privremeno“ su zaboravili da su vlasnici tvrtke u kojoj rade i postali su sindikalno svijesni proleteri spremni na borbu na barikadama, na pravu klasnu borbu proletarijata protiv kapitalista i neprijatelja samoupravnog socijalizma. Vjerojatno bi se i odrekli vlasništva u zamjenu za doživotno samoupravljanje Uljanikom? Ne pada im na pamet da vlasnici odgovaraju za imovinu i poslovanje ili dokapitalizaciju.

Kad je već svima postalo jasno da su desetljećima akumulirani gubitci i kronični poslovni neuspjeh iscrpili proračun i strpljenje svih dosadašnjih, pa i ove Vlade – radnici-vlasnici su se odlučili na ulici tražiti smjenu Uprave. Zakrčili su ulice i protestiraju protiv sebe samih, odlučili su se za štrajk, klasnu borbu i tako će svima pokazati... što, Kozaračko kolo i sliku maršala Tita? Urlaju o zaostaloj srpanjskoj plaći, ali ne spominju da je nisu zaradili kao ni stotine plaća prije nje. Ovaj put je istrijanska lukavost nadmašila svaku maštu i logiku i sad je na švedskoj akademiji da nagradi nevjerojatnu inventivnost istrijanskog čovika: štrajk vlasnika! Ako je i od Istrijana, previše je.

Radnici Uljanika, njih 4 400, nemaju nekakvu simboličnu i beznačajnu količinu dionica. Oni su vlasnici 47% Uljanika!! Croatia osiguranje posjeduje 10%, Adris grupa 2,4%, Ante Vlahović preko svoje fondacije 12,4%, HPB 6,6%, Adiko banka 3,9%, Splitska banka 3,3% ... a hrvatske države ima, ali u vrlo skromnim postocima: 3,9% HZZO i CERP 7,7%. Hoće li se i Ante Vlahović zajedno s direktorima spomenutih banaka, s transparentima u ruci pridružiti većinskom vlasniku na pulskim ulicama, ili su se za ulicu i nerede odlučili samo radnici-vlasnici – pokazat će vrijeme.

Neobično je zašto nitko ne potegne poslovanje Uljanik grupe i njezinih izdvojenih tvrtki: na primjer kojim financijskim aranžmanom i po kojoj je cijeni „Uljanik plovidba“ kupila svoje brodove na vlastitim navozima, tj. kako je dogovoren taj dosad jako skrivani posao?

Od devet brodova-novogradnji četiri broda za rasuti teret naručena su „Uljanik brodogradnji“ i to: 2011, 2012, 2013 i 2016. godine, dočim je pet tankera za istog brodara naručeno kod „3. Maja“, a isti su isporučeni: 2006, 2009, 2010, 2011. i 2012. I „Uljanik brodogradnja“ i „3. Maj“ na tim su brodovima izgubila stotine milijune kuna po svakoj novogradnji, a samo s jednim ciljem: da bi „Uljanik plovidba“ dobila što jeftinije brodove i posljedično što bolje poslovala, a koliko se još novaca „ispralo“ među umreženim sestrinskim tvrtkama na Državnom je odvjetništvu da utvrdi. Brodogradilišta Uljanik i 3. Maj su ušla u još dodatne gubitke samo da bi „Uljanik plovidba“, izdvojena tvrtka u Grupi poslovala što profitabilnije i da bi se kroz tu tvrku dijelile visoke plaće i još više premije.

Sličan manevar izvlačenja novaca iz brodogradnje događa se i s drugim izdvojenim tvrtkama Grupe poput tvrtke „Uljanik poslovno informacijski sustav“ kome se pogoduje poslovanje s ekstra profitom na račun strahovitih gubitaka brodogradnje. Preko takvih izdvojenih tvrki u Uljanik se ulijevaju sredstva za restrukturiranje, državne potpore, sufinanciranja i državna jamstva i takva firme knjigovodstveno bilježe dobar poslovni uspjeh i visoku likvidnost. Država je Uljaniku dala jamstva u visini od 900 milijuna US$, ali sav novac nije išao dobavljačima nego se unutar grupe, prema neslužbenim saznanjima, rastalilo 523 milijuna kuna!

Veliki svjetski proizvođači brodova poput Južne Koreje, Japana i Kine u svoje novogradnje ugrađuju između 90% i 95% vlastitih proizvoda: od brodskih limova, brodskog stroja, dizalica, hidraulike, elektronike, cijevi, navigacijske opreme i radara pa do boje i užadi. Zato su i njihove tihe potpore brodogradilištima razumljive, jer na taj način potiču domaću proizvodnju ugrađenu u brod, u izvozni proizvod. Međutim hrvatska brodogradnja ne ugrađuje ni 5% vlastitih proizvoda nego kupuje po svijetu i onda to samoupravljači-vlasnici montiraju. Cijena takve apsurdne „proizvodnje“ su stalni i enormni gubici. To izgleda kao da, na primjer, neka auto-tvrtka kupuje u Italiji, točnije u trgovinama rezervnih dijelova kupuje FIAT-ovu robu, i onda ih sastavlja u Hrvatskoj. Koliko bi takav automobil koštao, tko bi ga kupio i kakva je to uopće proizvodnja?

Ovakva hrvatska brodogradnja nimalo ne sliči brodogradnji svjetskih proizvođača i predstavlja sramotu za ljude i državu. Takvu nakaradnu „brodogradnju“ ni NR Kina ni Južna Koreja ni Japan ne bi financijski izdržale, njih bi takva brodogradnja potopila, stoga hrvatska država to više ne smije podržavati i ni na koji način pomagati. A što se tiče Uljanika, neka smjene Upravu i postave svoju; uvjeren sam da će se među 4 400 radnika naći osoba dovoljno stručna i obrazovana koja može isplatiti dospjele obveze prema radnicima, dobavljačima i državi te krenuti u profitabilnu izgradnju brodova. Ako nema takvih među radnicima, onda je tu IDS, Adris grupa lokalnih genijalaca. Isto je s 3. Majem, ako ga SDP u Rijeci toliko želi održati na životu neka izvoli ući u vlasničku strukturu i pokazati što umije. Inžinjeru Zlatku Komadini to bi trebao predstavljati pravi politički i stručni izazov.

Nema restrukturiranja dok se ne počme s profitabilnom proizvodnjom i neka se otkažu sve narudžbe (pet samo u travnju ove godine). Tako zvano restrukturiranje „Uljanika“ Hrvatsku je koštalo do 2017. 4,4 milijardi kuna, a „3. Maj-a“ 8,5 milijardi kuna; ukupno hrvatska brodogradnja košta Hrvatsku 30,6 milijardi kuna. I tko će biti strateški partner takvoj brodogradnji, gdje naći takvu budalu, zašto ne prodaju „Uljanik plovidbu“ i saniraju minus. Danko Končar bi dokapitaizirao, samo uz uvijet da se trend mužnje hrvatskog proračuna nastavi.

Na ovoj je Vladi odvagnuti jesu li vlasnici u štrajku, ipak, kap previše?

 

Damir Nuić

Share
0