Već je krajnje vrijeme da netko Istranima, a pogotovo Istrijanima objasni da je vrijeme njihovih tlapnji o turističkoj i gospodarskoj nadmoći prošlo i došao je trenutak istine. Zaskočila ih je situacija u kojoj trebaju pokazati koliko uistinu vrijede, koliko su gospodarski nadmoćni, jesu li uopće, i da konačno svima dokažu svoj lokal-patriotizam.

Hrvatska brodogradnja ne postoji osim kad je na državnim jaslama. Tako je bilo i u propaloj Jugoslaviji gdje je isključivo država nalazila posao, uredno subvencionirala gubitke po svakoj novogradnji i niti jedan brod nije bio izgrađen makar i s minimalnim dobitkom. U subvencioniranju brodogradilišta, konkretno Uljanika, ništa se nije promijenilo već sedamdesetak godina. I danas samoupravljačka socijalistička hrvatska brodogradnja ne može preživjeti bez državnih subvencija, jamstava i drugih pogodnosti! Uljanik nije nikakav izuzetak nego je ostao pravi samoupravljački mastodont koji i kao privatizirana tvrtka uporno u sebe usisava novac iz državnog proračuna?! Zašto se privatnom gubitašu uopće pomaže i koji su kriteriji ili je to plaća istarskom/istrijanskom autonomaštvu?

Na Istranima i Istrijanima je da nam predoče svoju sposobnost da mogu makar jedan brod napraviti bez gubitka, s profitom i bez ikakve državne potpore. Ako ne mogu, neka odu u dvadesetogodišnji štrajk, neka zauvijek ostanu kod kuće, neka zatvore škver, jer tako veliki i kronični gubitaš nije u interesu hrvatske države i hrvatskih građana. Jeftinije je da svi ostanu kod kuće na minimalcu, jer gubitak koji proizvode veći je od toga. Međutim škver je privatna tvrtka i država ni na koji način nema ni prava ni dužnost pomagati Uljaniku. Što s preko četiri tisuće (ne)radnika naviknutih na državne jasle u vidu potpora i subvencija, što s razmaženim samoupravljačima i kroničnim nezadovoljnicima, nije ni najmanje retoričko pitanje – neka potraže radnu sreću negdje drugdje.

Gubitaši nikome ne trebaju, jer nisu znali raditi s dobitkom, jednako „bijeli“ kao i „plavi ovratnici“. Neka sreću potraže tamo gdje takve sindikatlije žele. Uglavnom nije riječ o autohtonom življu nego o legionarima-radnicima iz bivših bratskih republika propale države koji u Istri šire famu o bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda i narodnosti; radi se o ljudima koji su nestankom Jugoslavije izgubili svoju domovinu, a hrvatsku državu nisu nikad prihvatili. Njih hoće zbrinuti autonomaški IDS za svoje glasačke potrebe.

Ako sve zapne, ima jedna pričuvna varijanta. Ali to nije komunistički tajkun Darko Končar i YUTA-in kapital iščupan preko INA-e, Genexa, brodogradilišta i ostalih postkomunističkih tvrtki na račune u inozemnim bankama. Danko Končar je samo vrh ledenog brijega, prokurist novca kome su namjere da Hrvatskoj „udbinim kapitalom“ otme najbolje komade gospodarstva, no očigledno je da bez države i njezinih subvencija ni on više nije zainteresiran. Jedino rješenje je da IDS, istarska stranka lokalnih autonomaša i šovinista, zajedno s razvikanim tvrtkama istarskog turizma preuzme na sebe Uljanik: ljude, dugove i ugovorene poslove te sačuvaju taj „biser hrvatske brodogradnje“. Kad polupismeni Boris Miletić i drugi istarski šovinisti misle da su toliko drugačiji, toliko puta bolji i sposobniji od ostatka Hrvatske, neka svima to i pokažu pretvarajući gubitaša u solidnu i profitabilnu privatnu tvrtku u vlasništvu kontroverznog poduzetnika Darka Končara.

Dosta je bilo IDS-ovih prenemaganja o pravima nacionalnih manjina, o istarskom zajedništvu Srba i nacionalno neosvještenih Istrijana; svima je već dosadilo njihovo prodavanje turističke magle i jugoslavenskog suživota u Istri. Da Istrijani žive u Lici gladni bi bili krumpira, nego im je povijest za neko vrijeme dodijelila najljepši komad Hrvatske koji su oni odmah pokušali hajdučki podijeliti ključem bratsva i jedinstva sa srpsko-srbijanskom manjinom u Istri, s istrijanskim autonomašima koji Hrvatsku doživljavaju kao „ustašku“ državu, nadajući se nekoj trećoj Jugoslaviji.

Uljanik je privatna tvrtka i država ne smije intervenirati ne samo zbog naputka Europske komisije o državnom nesubvencioniranju brodogradilišta, nego ovakva gubitaška brodogradnja, k tome još i privatna, ne smije opstati na račun poreznih obveznika. Tko Uljanik hoće, neka ga kupi Nino Jakovčić sa „partrtnerima“.

 

Damir Nuić