„Moguće je, priča se koješta, da bi se njoj (Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, op. a.) moglo prišiti nešto što bi je moglo kompromitirati.“ – nedavno je izjavio za Dnevnik Nove TV, Vladimir Šeks, siva eminencija ovakvog HDZ-a, politički otac Ive Sanadera, Jace Kosor i Andreja Plenkovića te, prema mnogima, glavni i najuspješniji detuđmanizator HDZ-a i Republike Hrvatske.

Šeksova je izjava mnoge iznenadila, budući nije baš jasno zašto bi, kad već on i trenutna HDZ-ova vrhuška glume da žele voditi državu onom stazom koju je utabao Tuđman, tako otvoreno išao protiv vlastitog kandidata, ionako poljuljanog i nevjerodostojnog HDZ-a.

Ma koliko godina i promila u krvi imao, Šeks nikad ne govori i djeluje bezrazložno; stari je to kadar, premazan svim mastima, lukav i upućen u sva zakulisna, domaća i europska zbivanja. S jedne strane, možemo prema sadašnjem stanju u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, zaključiti da je Plenkovićev (i Šeksov i Granićev, a podredno tome i Lončarov) kandidat zapravo Zoran Milanović. Jer, Milanović je bio takav kakav bio, u svjetonazorskom smislu, zbog ljudi koji su ga okruživali i savjetovali: Nevena Mimice, Josipa Leke, Vesne Pusić, Orsata Milenića, Ranka Ostojića i drugih starih partijskih kadrova.

U danim okolnostima, Milanović bi, budući je posve lišen bilo kakvog ideološkog opredjeljenja, mogao biti idealan predsjednik Republike, nešto poput Aleksandra Vučića koji, unatoč četničkom pedigreu, uspješno i bespogovorno izvršava briselske naloge te se otvoreno svrstava uz Njemačku i Francusku u geopolitičkom smislu, naspram SAD-a pa čak i Rusije. Koliko god banalno zvučalo, dok Milanović pred sobom ima vrhunsko vino, jastoge, škampe i kavijar, dok mu svi tepaju i tapšaju ga i dok uživa „društveni ugled“ (što god to značilo), on će raditi što mu se kaže i uopće ga ne će biti briga kakva će se politika provoditi oko njega ili u njegovo ime.

Isto tako, belgijski dnevni list Le Soir je objavio vrlo zanimljiv članak u kojemu se navodi da oko trenutne hrvatske predsjednice postoji veći konsenzus nego oko Andreja Plenkovića, za eventualno mjesto predsjednika Europske komisije, budući Manfred Weber, dosad najizgledniji kandidat za tudužnost, nema potrebnu potporu velikih europskih grupacija.

U tom smislu treba iščitati i nedavne istupe Andreja Plenkovića te njegovih pulena Kuščevića i Bačića, u kojima su nedvosmisleno i, gotovo pa agresivno, prozivali aktualnu Predsjednicu, ultimativno zahtjevajući od nje da što prije objavi svoju kandidaturu. Time bi Kolinda Grabar-Kitarović definitivno otpala kao mogući kandidat za funkciju predsjednika Europske komisije. Zato Andrej Plenković požuruje Kolindu Grabar Kitarović, jer Predsjednica predstavlja izravnu ugrozu njegovih ambicija kojima je doslovno podredio sve svoje djelovanje u svojstvu predsjednika hrvatske vlade, ali i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice.

Sad je i jasno što je Šeks poručio Predsjednici svojom izjavom o „mogućoj kompromitaciji“. Bila je to prijetnja da joj ne bi palo na pamet ne ići u borbu za drugi mandat i potencijalno preuzeti dužnost šefa Europske komisije. Uzme li se u obzir da je Grabar-Kitarović objavu kandidature najavila „jednog lijepog sunčanog dana“, dakle rabila je sintagmu koja bi mogla značiti „nikad“, te u posljednje vrijeme narušenim odnosima SAD i Europe, prvenstveno zbog njemačke i francuske politike, aktualna predsjednica bi bila idealna osoba za ovu najvišu europsku funkciju, zbog svoje bliskosti i vezama u State Departmentu.

Nadalje, koliko god je u posljednje vrijeme Predsjednica otišla „ulijevo“ te naizgled prepustila političku sudbinu Andreju Plenkoviću, takvi bi se potezi u svjetlu ovih novih saznanja mogli iščitati kao dodvoravanje, ali ne Plenkiju i njegovim „levičarima“, nego europskim grupacijama, točnije, EPP-u koji kol'ko-tol'ko jest nekakav politički desni centar, što po Hrvatsku, ali ni Europsku uniju uopće ne bi bilo loše. Ako je to točno, Predsjednica je time udarila takvu kajlu briselskoj bojnoj da zaslužuje sve pohvale, ali i potporu za odlazak u Europsku komisiju.

Također, napravila bi politički presedan ne išavši u borbu za drugi predsjednički mandat, a kao što je vidljivo, vrlo je izgledno da bi dobila dobroga, čestitoga i uistinu vjerodostojna nasljednika na Pantovčaku u liku omiljenog hrvatskog pjevača – Miroslava Škore koji bi Hrvatsku čvrsto pozicionirao na linijama suvremenog konzervativizma i suverenizma koji sve više jačaju diljem Europe pod političkom patronažom Trumpove administracije.

Ovakvim bi raspletom situacije, tmurna i depresivna hrvatska politička budućnost, prema sadašnjem stanju stvari, na unutarnjem, ali i na vanjsko-političkom planu, postala itekako svjetlija, i, što je još važnije, osujetila bi djelovanje i nastojanja kako duboke nelustrirane države, tako i inozemna središta moći koja Hrvatsku već dugi niz godina suptilno usmjeravaju prema „Zapadnom Balkanu“ sa središtem u Beogradu, a sve prema planu Bruxellesa, Berlina i Pariza.

           

L.C.