Najnovija inicijativa grupacije Možemo oko preimenovanja ulica opasan je presedan, smatra Tomislav Kardum, povjesničar mlađe generacije s Hrvatskoga instituta za povijest i doktorant na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, čiji je znanstveni fokus upravo na razdoblju u kojem su djelovali nadbiskup Šarić, svećenik Lukas i književnik Bonifačić.

Oni su, napominje Kardum u razgovoru za Glas koncila, svoje ulice dobili zbog zasluga koje su iza njih ostale za hrvatsko društvo u cjelini, a ne zbog toga što su radili u razdoblju između 1941. i 1945. i njihovih, kako to tumače zagrebačke gradske vlasti, poveznica s režimom NDH.

Povjesničar Kardum se osvrnuo i na dokument s prijedlogom preimenovanja koji je došao doa gradskog Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova, i u kojem je iznesena argumentacija zašto je opravdano brisanje spomenutih imena.

"Indikativno je da se u tom obrazloženju kao njihov glavni krimen navodi ideja da su oni podupirali NDH i ustaški režim. I to se tako želi predstaviti u javnosti. Ali takvih je osoba bilo puno više među postojećim ulicama u Zagrebu. No zašto su Šarić, Lukas i Bonifačić postali zapravo sporni? Zato što su oni emigrirali nakon prevrata 1945., čime su postali protivnici komunističkoga režima", upozorava Kardum.

Dodaje da je postojao znatan broj osoba koje su i u NDH obnašale određene javne dužnosti i nastavile su djelovati nakon dolaska komunista na vlast.

“Neki od njih su i Branko Gavella, Krešo Golik, Slavko Batušić, Dragutin Tadijanović, koji imaju svoje ulice i po njima se nazivaju obrazovne ustanove. Razmišlja li netko onda i o, primjerice, preimenovanju kazališta Gavella?",  pita povjesničar Kardum.

Podsjeća kako djelovanje u NDH ne može biti istovjetno izravnoj potpori ustaškomu režimu.

"Prema logici onih koji su pokrenuli inicijativu preimenovanja ulica znači da ni jedno djelovanje u NDH nije sporno ako se nakon 1945. 'promijenio kaput' i prešlo na stranu suradnje ili koegzistencije s komunističkim režimom. To bi značilo da se samom suradnjom s komunističkim režimom svako djelovanje u NDH 'poništava' jer je jugoslavenski režim 'amenovao' nečije djelovanje. Danas, dakako, takav nam kriterij treba biti neprihvatljiv. Uostalom, samo javno djelovanje u NDH ne može biti istovjetno izravnoj potpori ustaškomu režimu", pojašnjava Kardum.

Govoriti o nadbiskupu Šariću, svećeniku i predsjedniku Matice hrvatske Lukasu i književniku Bonifačiću kao "ustaškim suradnicima" prema onomu što iznosi povjesničar Kardum daleko je od istine. Oni niti su bili uključeni u političke strukture NDH niti su bili dijelom ustaškoga pokreta, a još manje dijelom politike režima NDH.

UDBA je Lukasa smatrala anglofilom

I Lukasom i Bonifačićem bavila se zloglasna UDB-a, no Kardum je primijetio da je čak i UDB-a pokazivala određenu "nijansiranost" u odmjeravanju svojih neprijatelja. Lukas se tako u nekim UDB-inim elaboratima smatra "anglofilom", za Bonifačića se priznaje da je u vrijeme rata bio hrvatski nacionalist, no ne i pobornik ustaškoga pokreta. Današnji intelektualni i duhovni nasljednici jugoslavenskih komunista prema povjesničaru Kardumu ne pokazuju baš nikakvu "nijansiranost". "Oni kao da žele reći da svi hrvatski nacionalisti automatski pripadaju nekakvomu ustaškomu svjetonazorskomu spektru. A to zaista nije bilo tako. Postojao je cijeli niz naših nacionalno orijentiranih intelektualaca koji se s režimom NDH jednostavno nisu slagali", napominje Kardum.

"Za vrijeme NDH Bonifačić je, uostalom, obnašao činovničku službu u ondašnjem ministarstvu vanjskih poslova, u kulturnom odjelu, jedan od desetaka ljudi. Dakle, da kažemo to izravno – nije bio ni u kakvoj poziciji da, primjerice, sudjeluje u nekim zločinima, odmazdama, niti je bio u nekoj ulozi propagandista, u promidžbenom aparatu", pojašnjava Kardum. 

"Mnogi književnici koji imaju svoje ulice imaju na neki način sporne biografije. Uzmimo Vladimira Nazora. Pa on je bio predsjednik Narodne Republike Hrvatske u poratnom vremenu i osoba koja je legitimirala uspostavu jugoslavenskoga komunističkoga totalitarizma, kao neka vrsta 'građanskoga privjeska', ukrasa, koji su iskoristili komunisti ne bi li legitimirali svoju vlast. Uostalom, Nazor je napisao i za naše današnje pojmove izrazito spornu pjesmu 'Uz maršala Tita' u kojem se spominju nasilne, revolucionarne metode obračuna s neistomišljenicima. Takvih radova, primjerice, koliko je meni poznato, nema u Bonifačićevu opusu. I ne kažem pritom da Nazor ne zaslužuje imati svoje ulice. On ih zaslužuje zato što je u ukupnoj slici on jedan od naših najvećih književnika".

"Bonifačić je zajedno s Vinkom Nikolićem u iseljeništvu obnovio Hrvatsku reviju, što je vrlo bitno za hrvatsku povijest. Hrvatska revija doista je bila svjetionik slobodne intelektualne rasprave i vjerojatno je to bio najkvalitetniji časopis na hrvatskom jeziku uopće. I u domovini i u iseljeništvu. Obnova Hrvatske revije i njegovo književno djelo Bonifačića čine ličnošću koja ima veća postignuća od puno ljudi po kojima ulice nose imena", dodao je Kardum.

Povratak Titova trga u Zagrebu znaju da bi to bilo vrlo loše u promidžbenom smislu

Na pitanje vidi li u aktualnim nastojanjima oko preimenovanja zagrebačkih ulica i poveznice s povratkom Titova trga u Zagrebu povjesničar Kardum odgovara potvrdno, premda nije uvjeren da će zaista zaživjeti konkretna politička inicijativa oko takvoga preimenovanja.

"Za cijelo naše društvo to bi bio korak unazad u civilizacijskom smislu. Čak i oni koji zagovaraju povratak Titova trga u Zagrebu znaju da bi to bilo vrlo loše u promidžbenom smislu. Teško bi se moglo prikriti da je to nasilje prema javnoj memoriji. Jedno je braniti 'postojanje nekoga trga', a drugo je aktivno zagovarati da bi netko, poput Tita, trebao imati trg. Ovo najnovije nastojanje oko preimenovanja ulica treba promatrati kao 'diverziju' trenutačno vladajuće opcije u Zagrebu koja svojemu glasačkomu tijelu može reći: Nismo vratili Titov trg, ali smo maknuli imena ulica koje su svoje nazive dobile prema 'ustašama' i 'suradnicima režima NDH", zaključuje Kardum za Glas koncila.

"Godine 1945. komunističke su vlasti u sklopu tzv. Zemaljske komisije za ratne zločine osnovale anketnu komisiju za kulturnu suradnju s okupatorom i svaka osoba koja je ostala u Hrvatskoj i Zagrebu te obnašala neku dužnost u kulturnom sektoru morala je ispuniti formular je li objavljivala u vrijeme NDH, čime se bavila, je li bila surađivala s NOB-om. Ali što je to točno bio zločin 'kulturne suradnje s okupatorom'? Sam čin neke objave? Znači li to da nitko nije mogao djelovati za vrijeme NDH? Tako široko tumačenje 'kolaboracije' nezamislivo je u zapadnoj Europi", napominje povjesničar Tomislav Kardum.

"Lukasu se spočitava da je u vrijeme NDH bio urednik dvosveščanoga zbornika Naša domovina i da je sporno da je na njemu ustaški grb i protokolarna poruka koju nije potpisao ni Lukas, nego Blaž Lorković. No taj je zbornik vrlo kvalitetan, rađen je na visokoj intelektualnoj i znanstvenoj razini. U tom je zborniku također zanimljivo to da je 'najpropagandniji' članak, onaj koji je najviše bio uz liniju režima NDH, napisao Josip Horvat. A on je bio jedan od onih koji su nakon 1945. 'promijenili kapute' i relativno normalno djelovao za vrijeme komunizma", zaključuje Kardum.

 

M.M.

 

 

Share
0